„A change of speed, a change of style

A change of scene, with no regrets

A chance to watch, admire the distance

Still occupied, though you forget

Different colours, different shades

Over each mistakes were made

I took the blame

Directionless so plain to see

A loaded gun won’t set you free

So you say“

---

„Promjena brzine, promjena stila

Promjena scene, bez žaljenja

Prilika za gledanje, divljenje daljini

Još zauzet, iako zaboravljate

Različite boje, različite nijanse

Nad svakim počinjene greške

Preuzeo sam krivnju

Bez smjera tako se jasno vidi

Napunjen pištolj ne oslobađa

Tako kažeš“

Bernard Sumner, Ian Curtis, Peter Hook, Stephen Paul David Morris

Novu 1990. dočekao sam na Trgu Republike. Prva organizirana proslava na otvorenom. Gradonačelnik je, uz čestitke, sa suprugom otplesao valcer. Taj posljednji gradonačelnik Grada Zagreba u socijalizmu, Mato Mikić, gradonačelnik je čija važnost nimalo ne kopni zbog toga što je zaboravljen. A zaboravljen je upravo zato što je bio važan. (U Hrvatskoj jednostavno zaboravljamo važno, preziremo vrijedno, a fasciniraju nas trećerazredne ličnosti nikakvih dosega i najmalograđanskije perspektive koju nude društvu i državi.) I da, da bi suvremeni konfekcijski bezveznjaci „porasli“, valja prebrisati naše Mate Mikiće, ma koliko značajni bili.

E, taj neispoštovani Mato Mikić u svoja je dva mandata predsjednika Skupštine Grada Zagreba, što je usporedivo s današnjim položajem gradonačelnika, od 1982. do 1983. pa od 1986. do 1990. učinio neizmjerno da Zagreb postane važan i uređen grad. U stvari, u tom razdoblju Grad Zagreb je od sivog grada i socijalistički dosadnog, postao moderan. Samozatajni profesor Ekonomskog fakulteta u Zagrebu u šest godina preporodio je Zagreb. Izgrađen je Autobusni kolodvor, Cibona je dobila dvoranu, Mladost plivalište i druge sportske sadržaje na Savi, veslanje, kajak i kanu prešli su na Jarun koji je uređen kao oaza sporta i rekreacije. Građeni su i obnavljani studentski domovi, Trg Republike preuređen, Tkalčićeva je postala ulica kafića i izlazaka, otvoren je Muzej Mimara. Uređivane su fasade, građena infrastruktura. Sve to u šest, za ljudski život kratkih, godina. Ante Marković. Za one koji su ga zaboravili, jer mnogi su ga nastojali „izbrisati“, Ante Marković zadnji je stvarni reformator ovih prostora. I, nažalost, nije uspio – sabotirali su ga oni kojima je nudio normalnu budućnost države i društva, to nas nije zanimalo. Ni tada. Ni sada.

Marković je bio pragmatik. Pragmatik s vizijom. Štoviše, pragmatik „zbog“ vizije. Vizije! Ne „vizija“ – njih je u patologiji hrvatskog društva napretek. Upravljajući Končarom izgradio je organizaciju čiji su proizvodni kapaciteti uvelike nadmašivali domaće potrebe, bili su faktor i globalno, s ozbiljnim razvojnim momentom Elektrotehničkog instituta i obrazovnim jedinicama koje su kasnije bile osnova formiranja Tehničkog veleučilišta. Među 25.000 zaposlenih bilo je gotovo 5000 inženjera. Potom je bio predsjednik Izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske i predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske, od ožujka 1989. predsjednik Saveznog izvršnog vijeća, posljednje jugoslavenske vlade. Vlade koja je zaustavila hiperinflaciju, uvela konvertibilnu valutu, prepolovila inozemni dug, udeseterostručila devizne rezerve, a istovremeno podizala plaće i mirovine, standard u društvu. Nekad smo imali takve upravljače. Osobe koje djeluju i mijenjaju. A danas? Danas imamo Plenkoviće i Tomaševiće, da spomenem najeksponiranije. Plenković je predstavljao vjerojatno najveću šansu da se ova država i društvo promijene. Ali šansa je propuštena, alkar AP „uništa“. Otrcana nabrajanja o Rafalima, europskom „političkom“ novcu, Schengenu i euru. I svaka iskorištena prilika za svađu s Milanovićem i brisanje poda opozicijom radi jačanja pozicije u HDZ-u. Heroj unutarstranačkih borbi koji ništa nije učinio da promijeni Hrvatsku. Hakler sitnih stranačkih pasova i „zrende“ s omamljenom opozicijom. Dva mandata ambicije potrošena na kukavičluk i ego, dominaciju nad luftbremzerima iz političke konkurencije i sprdnju s nikogovićima koje je sam doveo u Vladu. Upravo to je sukus i saborske rasprave oko Grlića Radmana. Promašen politički život.

Tomašević. S bojankom i flomićima. Risač mački i pesa. Stožerni general prve gardijske biciklističke brigade. Vojskovođa borbe protiv Bandićeva nasljeđa sa znanim i neznanim inspicijentima koji nude kadrovska rješenja koja ni Šojić ne bi prihvatio i ideje kojih se ni montipajtonovci ne bi domislili. Još uvijek ne vjerujem da je „dečko koji obećava“, nada u promjenu Bandićeve paradigme vladanja, gradsku politiku sveo na rasprave o smeću, boksovima, spremnicima, da je plava ZG vrećica postala amblematska. Za neuspjeh.

Prvo što mi pada na pamet jest da živimo u vrijeme infantilnih političkih cvilidreta. Drugo je ozbiljnije, uznemirujuće. Politički, naše je društvo postalo cirkus u kojemu PR stručnjaci izabiru teme o kojima će se raspravljati, banalne i poglupe, pa režiraju jeftin spektakl sukoba, izmišljaju hrabra djela i postignuća od kojih nitko koristi nema. Tako se kontrolira scena. Ništa se ozbiljno ne radi jer ozbiljan posao traži – ozbiljne ljude. A nosi i rizik neuspjeha. Bedastoće predstavljene kao važni ciljevi, gluposti „umotane“ u blještavi PR-celofan, time se bave politički akteri. Zakon o jeziku, naprimjer.

Građanima je namijenjena pasivna uloga, „tiha patnja“. Tu i tamo im politika dobaci kakvu „kost“. Populističku, nacionalističku, svejedno. Cilj je apatija, da biračima ne padne na pamet uistinu se uključivati u politička zbivanja. A ako se neki uključe, da to budu upravo oni koji se u ovu političku produkciju uklapaju.

Politika se u nas vodi dosađivanjem i iscrpljivanjem. I obećanjima za koja svi znaju da su lažna. Davno je trebalo svirati na uzbunu. Demokracija ne smije biti svedena na sebi samoj svrhu, nije cvijetak u kosi „velikih vođa“. Prebitna je zbog neizostavnog cilja ostvarivanja političkog i društvenog napretka. Ponudom ideja i sadržaja. Šipak, majstori su upregli PR magove da tiktokovima, instagramima, tweetovima, čak i ne odveć inteligentnim, zamagle činjenicu da im je politika samo scenografija za ostvarivanje dodatka na odvojeni život, egzistencijalno zbrinjavanje u Saboru ili Vladi, put briselske karijerne ambicije. A birači zagrizli. I ne puštaju. Demokracija i politika postoje radi ostvarivanja socijalne pravde, promjena u društvu. Ili ne? Ne smijemo dopustiti da budu svedene na intelektualnu masturbaciju bezveznjaka koji će milostinjom kupovati podršku. Nije politika ograničavanje cijene pilećih krilca i Čarli deterdženta. Ne mogu rafali biti politika. Nisu risarije tepiha po cesti ono ključno što ljudi u Zagrebu trebaju. Ili očekuju. Nije broj turista na Jadranu pokazatelj genijalnosti. Društvo u kojem takav politički kič biva sadržaj političkog djelovanja, razlog za samohvalu, pogubilo se. Tu politika i ne može biti ništa doli močvare. Političke. I ljudske. Korupcija i kriminal samo su logični slijed procesa u kojem se opći politički interesi i sadržaji nadomještavaju osobnim ekonomskim. Preferiraju se neki, ostvaruju najvulgarniji egoizmi. Hrvatska danas.

Od antičkih polisa bit demokracije je ograničavanje moći obnašatelja vlasti, ali zato da bi upravljali na korist, a ne na štetu građana. To je res publica. Politika je rad na unapređenju društva. Barem u ideji. Na korist društva i svih koji ga čine. Ali degradirali smo sustav, erodirali institucije upravo tako da politika ne ispunjava osnovnu svrhu. Moć je u nemoći, nečinjenju. Zato Plenkovići i Tomaševići nisu učinili ni dio onog što su jesu Marković i Mikić. Ništa ne unapređuju. Ne poboljšavaju zdravstvenu zaštitu, ne grade održivi mirovinski sustav, ne bave se obrazovanjem, ne razvijaju usluge grada, ne bore se za standard građana i kvalitetu življenja. Ne olakšavaju poduzetnicima, ne promiču prava radnika. Ne znaju. Ne mogu. Ne žele. Nije im stalo.

Ta „nemoć promjene“ nije njihov, već naš problem. To što pretpostavljaju vlastite kratkoročne koristi dugoročnima za društvo, njima nije problem. Tu su jedino uspjeli, umrtvili su demokraciju, ljudi su postali nebitni. Nemoć promjene postala je PR prednost, ne mana. A i mi smo prihvatili tu „nemoć promjene“ pa ćemo ostaviti Plenkoviće i Tomaševiće na vlasti. Jer su i nas uvjerili da se bojimo promjene. A i čini se da su drugi i gori.