“Gdanjsk osamdesete

Redovi za novine

Nezavisni sindikati

Komiteti zaštite

Gdanjsk osamdesete

Uzavrele tvornice

Dva puta se ne šalju

Tenkovi na radnike

Tenkovi na radnike

Tenkovi na nas”

Branimir Štulić

---

Zagreb 2023.

Redovi za sljemensko skijanje

(Ne)zavisni sindikati i

Diletanti iz Čistoće

Zagreb 2023.

Nepostojeće tvornice

Dva puta se ne šalju

Salonski snobovi na radnike

Snobovi na radnike

Snobovi na nas.

Prolaze prvi tjedni 2023. Među glavne vijesti probili se sindikati, štrajkovi, kolektivni pregovori. Čistoća, Zagrebački holding. Situacija u Zagrebu, a s inflacijom moglo bi ići i dalje. Uz to, znamo da sindikalni pritisci jačaju s približavanjem izbora.

Igra se na terenu radnog prava. Red je uključiti se. Stoga, evo tri kratke o sindikatima.

Sindikati su trebali “smijeniti” gradonačelnika Zagreba, a štrajk je za to bio prava prigoda! Wishful thinking nekih političkih aktera. Možda i dijela javnosti. Ali ne. Sindikati su interesne udruge radnog prava. Političke stranke su, također, interesne udruge, ali šire, političke, profilacije. Stoga sindikati nemaju što raditi na političkom terenu, postavljati ili rušiti, birati ili smjenjivati bilo kojeg političkog aktera. Osim, naravno, u dijelu u kojem politička gledanja članova sindikata korespondiraju s političkim programima i zalaganjima političkih stranaka. Pa ih oni izražavaju. Ili kada vodstva sindikata cijene to što povezivanje s nekim političkim opcijama može koristiti u ostvarenju nekog cilja. No promašeno je očekivati da sindikati djeluju kao politički akteri i rade politički posao, niti su oni politički kalibrirani niti formirani da politički djeluju. Pogrešno je to gotovo kao očekivati da sindikati uvijek podržavaju ljevicu ili da ljevica bezuvjetno podržava sindikate i njihove članove. Konačno, HDZ u nas bitno je „etatističkija“ politička opcija, socijalna u smislu “kupovine” glasača, tako i radnika i sindikata.

S druge strane, ljevica je državu preuzimala u vremenima ozbiljnih kriza pa su joj sindikati i građani nalijepili etiketu “neoliberala”, ma što to značilo (zapravo, to je besadržajna uvreda onima koji ne postupaju onako kako to sindikati ili radnici očekuju). Dakle, ako je o izborima riječ, o tome razmišljajte kada na glasanje izlazite. Ili ne izlazite. A sindikate, što se politike tiče, ostavite po strani.

Sindikati se trebaju skrbiti o Domovini, državi i društvu! Ne. Sindikati predstavljaju i zastupaju svoje članove. Domovina, država, društvo, općina, grad, županija, naravno da je to u fokusu i interesu sindikata utoliko što tu članovi žive, no interes članova je ključan. Socijalno partnerstvo, socijalni dijalog, koncept šire društvene odgovornosti – da, no nemojte očekivati da će se Domovina, država, društvo održavati na egzistencijalnoj žrtvi članova sindikata i sindikata kao udruge. Stoga, ne valja konfrontirati dobrobit građana s postignućem sindikata ili pravima članova. Ne.

Svi su sindikati jednaki i isto! Nisu. Štoviše, neki su ponekad “jednakiji” od drugih. Uzmimo, naprimjer, sindikate u privatnom i javnom sektoru. Ili sindikate propulzivnih suvremenih industrija u odnosu na, recimo, sindikate u tekstilnoj industriji. Razlikuju se veliki i mali sindikati, reprezentativni i oni koji to nisu. Sindikati često, u uvjetima pluralizma sindikalnog djelovanja, imaju međusobne sukobe, ponekad je međusobna konfrontacija fokus njihova djelovanja, a to i poslodavci potiču. Tako je, recimo, aktualna AP-ova vlada podržala veće, a zaoštrila prema nekim manjim sindikatima, recimo, u Carini, nije im omogućila zaštitu prava sindikalnih povjerenika iz kolektivnog ugovora. A izmjenama i dopunama Zakona o radu s kraja 2022. institucionalizirano je preferiranje članova sindikata koji je o kolektivnom ugovoru pregovarao u odnosu na nečlanove tog sindikata ili nečlanove sindikata uopće. To do iznosa dviju godišnjih članarina za članove povlaštenih sindikata. Diskriminatorno i neustavno uređenje.

Naravno da država, ni kao zakonodavac ni kao poslodavac, ne bi trebala arbitrirati među sindikatima niti poticati njihovo sukobljavanje u uvjetima sindikalnog pluralizma. To je uređenje sada na Ustavnom sudu, podneseno je više Prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona o radu s Ustavom pa ćemo vidjeti je li se AP “igrao” s ustavnošću (i sindikatima) kada je navukao sindikate da se “prodaju” za novac svojim članovima. To bi bio vrlo neozbiljan pristup sindikatima i Ustavu. No još bi manje mudro bilo da je ustavnost tih odredbi prethodno “dogovorena” s Ustavnim sudom. Naime, ta stvar upravo je jednako neustavna kao što je to bio doprinos solidarnosti koji je Ustavni sud srušio 2005. godine (u tome je aktivno sudjelovala i moja pokojna baka Sofija Mustač). Dakle, čekamo Ustavni sud da odluči o tom pitanju što prije, prije no što se kolektivnim ugovorima radnici diferenciraju, jer tada će nastupiti osjećaj neustavnog nejednakog postupanja prema članovima i nečlanovima.

To su tri kratka zapažanja jednog nečlana sindikata koji svoje studente podučava važnosti i vrijednosti sindikata. Znam, neki će mi – zbog trećeg zapažanja – prišiti da sam neoliberal. Eksponent najradikalnijih liberalnih skupina, nešto poput Reagana ili Thatcherice iz našeg sokaka, najbolji učenik čikaške škole, Čileanac, no ne nogometni iz 1987. Sve zbog uređenja posebnih prava članova sindikata u odnosu na nečlanove.

Ključno je – možemo misliti da su sindikati ovakvi ili onakvi. No važni su jer organizirano predstavljaju svoje članove i zastupaju njihove najbolje interese. A kako ih predstavljaju, o tome neka sude članovi, nitko drugi. Upravo tako bi se i gradske vlasti trebale skrbiti o životu građanki i građana kroz komunalne usluge koje im imaju osigurati. A o tome svoj sud formiraju stanovnici grada. No tu jest problem: naši gradski upravljači, Faca i Carrie i njihovi frendovi, poprilično su bez doticaja sa stvarnim životom. Bar onim izvan Manhattana, pardon, Gornjeg i Donjeg grada. Odmaknuti od života i odmetnuti od rada (komunalnih) radnika. A možda i upravljači i sindikati nedovoljno razumiju koliko teško neke naše sugrađanke i sugrađani u Zagrebu žive. Kada bi taj dio razumjeli, uvidjeli bi zašto građani komentiraju kako komentiraju.

No vratimo se Azri i Poljskoj… Neka nam je vidjeti tko će, perspektivno, biti Jaruzelski zagrebačkih obustava rada i kolektivnih pregovora, a tko Lech Walesa. Koji od političara, radnika, sindikata. Hoće li građani Zagreba biti jedine žrtve i stradati od rasta cijena komunalnih usluga opravdanih povišicom plaća radnika, a u stvari rezultatom lošeg upravljanja Gradom i gradskim poduzećima. I to sada već puno previše godina, no ne samo Bandićeva razdoblja. A hoće li dobitnici biti upravljači, koalicijska vlast, koji će dobiti mir u upravljanju Gradom. I sindikati i radnici s povećanim pravima. Ne koliko su željeli, ali dosta.

Držali smo palčeve

Čistoća

Građani

Sindikati

Svi mi

Zagreb 2023.