„Čuli su od oca

videli od brata

pravili su puške

igrali se rata

Zamagli se nebo

nad decom u travi

puče prava puška

i rat poče pravi“

Dušan Radović

O antifašizmu se može pisati na više načina. Recimo, antifašizam kao vrijednost u srži važne borbe u Drugom svjetskom ratu. Partizanske, naravno. Može ga se poistovjećivati s osobama. Nedvojbeno, to je u Hrvatskoj onaj-čije-se-ime-ne-smije-izgovoriti, hrvatski Lord Voldemort aka Josip Broz Tito. I plejada vođa pokreta i borbe, manje ili više sotoniziranih u našoj dnevnoj politici. Pa i od ljevice. Antifašizam su Joža Horvat ili djed mog prijatelja s ljetovanja u Oštru kraj Kraljevice: Marko Mrkoci, predratni komunist, narodni heroj, čovjek pravog kova, koji me je više puta prijekorno ispravljao i strpljivo objašnjavao, primjerice, o Tuđmanu i Hebrangu, svojim ratnim drugovima.

Antifašizam može biti i stvar prigode, spoznaja na Dan antifašističke borbe kada pojasnimo što je predstavljao 1941., a dan prije i dan kasnije kao da ni postojao nije. „Prigodničarski antifašizam“. Antifašizam, a nikakva NDH, jedini je i „pravi izraz težnje hrvatskog naroda za slobodom i za vlastitom državom“, o čemu je Pavičić sve napisao evocirajući sjećanja na Bitku na Sutjesci. Antifašizam može biti i onaj notorni pojam koji će s desnice ismijavati, napadati, banalno poistovjećujući sa zločinima počinjenim „pod crvenom petokrakom“ na križnim putevima, devedesetih u Vukovaru ili Škabrnji. Taj antifašizam opisivat će najvećim zlom za hrvatski narod, zazivati da ga zaboravimo, u cilju pomirbe.

Upravo tendencija manipuliranja sadržajem, ne samo s desnice da se razumijemo, vjerojatno više deprecira antifašizam no ma i jedna povijesna (ne)zgoda, preduvjerenje ili čak izdaja ljevice i aperkat antifašizmu kao onaj pakta Molotov–Ribbentrop. Ništa nije više naštetilo antifašizmu od prostog nerazumijevanja njegova identiteta danas! Što je antifašizam? Za što se bori? To pitanje i jest važno za vrednovanje, ne samo povijesno. Ili kako je to pred stoljeće postavio Mazzali: „Da bismo se borili protiv fašizma, valja znati što on jest!“ Jednako, da bismo bili antifašisti, moramo znati što smo. Protiv čega smo. Fašizma! Onog koji se mijenjao kroz vrijeme, ali prijetnja je opstala. I danas imamo protudemokratski populizam, rasizam i anti-imigracijski sentiment, paranoju od drugih i drugačijih. Nacionalistički ekstremi ponovno bujaju. Antisekularni pokreti također. Antisemitizam je ponovno in.

Kod Eca fašizam kreće s tradicijom. Mistifikacijom prošlosti. Meni se razumnijom čini teza da je temelj u isključivosti. Fašizam, i po tome njegova mimikrija postoji i danas, upravo jest ona isključivost koja nema ratio, uvjerljivo i logično obrazloženje. Niti ga ište. Samo mržnja i čisto zlo, oni su i svrha i objašnjenje. Nagonski. Taj banalni moment upravo jest najveće gorivo fašizma, razlog zašto dugo i lako preživljava. Ponuditi isključivost, usmjeriti mržnju prema manjini i slabijima, toliko se puta pokazalo uspješnim receptom koji većinu opčini. Dominacija većine nad manjinom je srž. To što u isključivosti i mržnji nikakve logike nema, sjajan je obrambeni mehanizam. Kao što je teže boriti se protiv virusa jer nemaju stanične dijelove niti su živi svijet, tako ni kod fašizma ne postoji sadržaj koji bi se mogao dekonstruirati pa tako historijski „otpisati“ fašizam. Ne, upravo je pusto zadovoljstvo mržnjom i praznina puke dominacije bez temelja, ali s rezultatima, ona „blagodat“ koja ga čini vječnim.

Nepostojeće obrazloženje isključivosti, jer im ni ne treba, mnogo snažnijom čini centripetalnu privlačnost fašizma za glupe, neobrazovane, primitivne bijednike. Ništa im ne treba objašnjavati – samo mrzi! Dok se ljevica usmjerava socijalnim okolnostima ravnopravnosti za sve, ona će društvo povjeriti – u teoriji barem – najboljim i najobrazovanijim stručnjacima, inženjerima (duše). Tu ološ, sa sve osobnim interesima ološa, zapravo ne bi trebao naći važno mjesto. A fašizam od tog ološa živi, on je taj koji će omogućiti da nedovršeni gimnazijalci kolju liječnike, da loši kotlokrpe strijeljaju arhitekte, raznorazni vucibatine puštaju plin, mrcvare. Jer njegova je perfidnost u tome što prezire intelektualizam koji bi prozreo laž – laž o Židovima, Romima, Srbima, crncima, muslimanima, homoseksualcima… kao prvu postavku nakon koje je dalje sve lako.

S fašizmom se intelektualna misao ne može nositi, ne postoji plauzibilni argument protiv nagona ni obrazovanje protiv zla. Nema znanosti protiv mržnje. Pokušajte se objašnjavati s arkanovcima u Vukovaru, Mladićem u Srebrenici. A opet, i neki intelektualci svoju će šansu tu tražiti.

To zlo, fašizam, u svijetu globalne medijske popraćenosti, društvene premreženosti, ima snažnog partnera. Uz poluznanje i neznanje, površnost, fašizam se lako popularizira. Glupost i zlo. Urotnička simbioza. Populistička. Tako se nametao Trump. Isti su obrasci radikalnog islamizma i podgrijavanja islamofobije. Ili serviranje teorija zavjera o Istanbulskoj. Iz istih je inkubatora došla panika protiv cjepiva. Orbanizmi, putinizmi, vučićizmi, sve u stvari „parazitsko poduzetništvo“ mržnje prema manjini. Atraktivnost pojednostavljenja, uvjerljivog, iako posve netočnog, sjajna je. I uvijek vodi istom. Populizam karikiran razornom ludošću igralište je fašizma. A gotovo mazohistička upornost nijekanja, ma i najočitijeg i najlogičnijeg, alat je kojim se okupljaju zavjerenici. Oni koji tvrde da su žrtve. A ustvari žele biti počinitelji! To je fašizam. Njegov odvratan, neljudski, populistički obrazac. Većina koja se skriva iza vođe i mrcvari manjinu. Ne jednu. Nego jednu po jednu.

A antifašizam?

Antifašizam je, prije svega, mikroskop za malignitet u društvima. Njegovi su vrijednosni kriteriji i povijesno iskustvo oni koji su pomogli Koči da u Miloševiću uvidi fašizam i zaključi da je on „običan bankarski pacov i zbog njega će biti krvi do kolena“.

A kad se fašizam identificira, antifašizam je antidot. On je društvena borbenost, ona koja se u naravi politički pronosi. Jer ako fašizam jača politički, ako tu mantru žive desni politički populisti, tu ga treba i poraziti. Antifašizam je zato pozicija ljevice i tolerantnog građanskog centrizma. Ne govorim, naravno, o onim akterima koji su vodili sadističke društvene eksperimente, već o onima koji su u svom nastojanju za ravnopravnošću oslobađali države, gradili demokratska društva. Najstalniji politički neprijatelji fašizma bili su oni koji su pod slobodom pojedinca uvijek podrazumijevali zaštitu, a ne pokoravanje manjina. Jer to je antifašizam.

U uvjetima potaknutim globalnim gospodarskim rasapom, pandemijskom krizom, bučne proslave trijumfa populističke desnice čine se brojne. Prijetnje netoleriranja manjina su tu. Zato je borba nužna, antifašizam potreban. U Drugom svjetskom ratu antifašizam je svijetu pružio beskrajno vrijednu lekciju o važnosti borbe. I to je zalog za borbu danas, borbu protiv radikalizirane desnice koja i danas pokazuje tendenciju bliskosti populizma s fašizmom u političkom svijetu.

Razumijevanje povijesti oblikovat će politike i društvo i u godinama koje dolaze. Fašizam se nameće jednostavnošću mržnje. Antifašizam, s isuviše riječi i povijesnih definicija, možda nije jasan. Ali je ispravan. A ne vodi se bitka riječi i definicija, već tvrdoglava borba protiv zla i gluposti. I laži, naravno. Bezumnih manipulacija, bespredmetnih interpretacija neprijatelja, po vjerskom, nacionalnom, ideološkom i inom ključu. Za fašiste to je borba za vlast nad manjinama. Za antifašiste borba koja je kroz nemirnu povijest bila herojska. Takav antifašizam jest nada u ostvarenje ljudskih prava i doprinos humanijoj slici svijeta. A to hoće li jednako plemenit i uspješan biti i danas, ovisi o nama, kakvi smo ljudi.

„Antifašizam nije mrtav. Opozicija je još živa. Samo što se bojno polje proširilo; jučer je to bila Italija, danas je to svijet. Posvuda se borba vodi za ili protiv fašizma.“ Nije to rekao Churchill. Ni Roosevelt. Ne, nego Benito Mussolini. A on je znao.