„Sjećam se

Dijelili smo sve

Sunce, kišu, moje dolare

Al prođe sve jer ljubav troši se

Treba stati kad je naj

Treba stati kad je najbolje“

Gordan Muratović

Prelomio sam. Sjedim u Montepulcianu i slušam italo disco. S mladenačkom čežnjom iščekujem Sabrinu Salerno. Možda to i nije najvažniji faktor, važnije bi moglo biti to da sam uz carpaccio Chianine otvorio Vino Nobile od La Ciarliane. Ni to možda nije ključno, valja možda spomenuti i da sam uz raviole od vrganja i pecorina uživao u spumantu od rebule. Popilo se. Možda ne baš cijeli Rubikon, ali kocku sam bacio. I odlučio. Bit ću sljedeći premijer!

Pristojno je to objaviti. Neka to drugi kandidati i kandidatkinje za premijera znadu. A ne bi bio red ni da se Plenković za kojih sedam mjeseci mora prijaviti na Zavod za zapošljavanje. Bolje da se krene dogovarati za kakvo mjesto u Bruxellesu. Ugodnije je biti i povjerenik za lude gljive ili Šuica nakon Šuice, no ostati bez posla. Možda može pitati i Mimicu kako postati povjerenik za pristup afričkih država Europskoj uniji. Čemu da stoji u redu u Zvonimirovoj, a mogao je jesti dagnje u vrhnju na Quai aux Briques.

Jednostavno je najaviti kandidaturu za premijera. Jest da ti izbori ne postoje, ali PR savjetnici govore da će to „snažno“ zvučati u medijima. Očito se politika, pa i opozicijska, svela na PR glumatanje. I ništa više. Evo, ja ću radi medija i javnosti isto tako. Kažu mi savjetnici da treba samo obećati više od drugih. Recimo, ako Peđa umirovljenicima nudi prosječnu mirovinu od 750 eura za četiri godine – ja nudim 783,14 eura za dvije godine, osam mjeseci i tri dana. Sandra kaže da će dati onima kojima treba, ne onima koji imaju. Ja obećavam onima kojima treba dati dva-zarez-sedam puta više, a onima koji imaju obećavam oduzimati. Povijesno se kod nas voli i uzimati. Možda i više no davati. Miljenka savjetuje da ponudim i svadbene torte, visoku modu po cijeni second handa, možda da obećam i vaučere za smještaj u Podgori, vođenje turističkih grupa po Toskani kad osvojim vlast. Umirovljenicima nudim da žive dvostruko dulje, narkomanima besplatne droge. Biciklistima biciklističke staze po autoputu, a cijeli će centar biti oslikan u tepihe i mačke. Mogu li ne uspjeti?

Naravno. Rekoh – izbora za premijera nema. Ćao, gotovo, riješeno. Ništa od obećanja i vizija. Sve je na rukama u Saboru. Tko ih skupi dovoljno, formira vladu. Ovi drugi osvoje utješnu nagradu: četiri lijepe godine u zavjetrini, povremeno hiperventiliranje na prijedloge vladajućih, odvojeni život… Samo, ovi će izbori biti drugačiji.

Nemam motive baviti se HDZ-om. Nije moja politička opcija. Moj je izbor na strani socijalnih, umjereno lijevih politika. I kao što se profesionalno posvećujem temama koje me zanimaju, tako me i na političkoj sceni pogađaju neuspjesi onih koji bi trebali artikulirati i moje stavove. Tu sam, konačno, nastojao i politički djelovati. HDZ me ne može iznenaditi. Ok, Gordan Grlić Radman me uspio. Iznenaditi. Sa zabunom od dva milijuna eura. Ono što je za HDZ očekivano, ne motivira me da se time bavim. Ali praznina pristupa onih koji iz opozicije žele preuzeti vlast -pardon, „pobijediti u utrci za premijera“ – to me probada u prsima. Razočarava i ljuti što je prilično jasno kako će izbori proći. Kome uopće od nemoćnika glas dati?

Opozicija izgleda kao skup političkih alkemičara. Pogotovo oni koji imaju kandidata za premijera. Koje je šarlatanstvo, recimo, pokretanje inicijative za opoziv ministra Radmana. Tko to smišlja? Nema smisla, jasno je da neće proći. Samo će skandal staviti u kategoriju „oporbene podvale“ te će – čim inicijativa propadne – biti otpisan kao „jeftino politikantstvo“. Tako banalno izgubiti temu koja se mjesecima mogla koristiti kao šlagvort, ponavljati „a što očekivati od Vlade u kojoj sjedi i onaj koji nije prijavio dvije milje eura“, Plenkoviću kad oporbu nazove „sitnežom“, odgovoriti da „njegovi ministri nemaju problema sa sitneži ni sitnišom, problemi kreću tek s 2,11 milijuna“ – to mogu samo diletanti.

Ili objava na Facebooku koja, navodno, citira umirovljenicu koja kaže da je bolje štrik oko vrata od, valjda, male mirovine. Za to trebaju PR mag i njegov tim? Potom još krenu pojašnjavati da je to umirovljenica zaista izrekla. Pobogu, politička reklama, a objave na Facebooku to jesu, nije dokumentaristička forma. Zar naivci vjeruju da kad piješ Radensku, izrastu ti još dva srca? Ili da Jelena Rozga zaista misli da „samo se ljubitʼ isplati“? A pjevanje, kao, ne? Možda im je i porno film dokumentarac o ljubavi?

Ili intervju s kandidatkinjom: „Saborsko pokroviteljstvo nad Bleiburgom ostaje, ali pod uvjetom da ne bude ustaški dernek.“ Je l’ ostaje ili ne ostaje? Čime se „mjeri“ dernek? Može li pokroviteljstvo ostati ako bude kakav drugi dernek? Možda turbo folk? Trap dernek na Bleiburgu? Demagogija na razini onog „mijenjajući HDZ, promijenit ću Hrvatsku“ ili tako nekako. To je alternativa? Da ne ulazim u banalnosti o „transformiranju obrazovnog sustava“, „reformi jačanjem primarne zdravstvene zaštite kroz veće plaće radnika“ (sic!), „unaprjeđenju mirovinskog sustava na realnim osnovama“ (za informaciju, na realnim osnovama mirovinski je sustav već davno propao, živi od proračuna), „drukčiji ekonomski model u kojem je uloga države da daje razvojni smjer“… Razumijete? Ciljevi? Rokovi? Sredstva? Ništa!

To je ljevica? Što je ostalo od nekad intelektualno nadmoćne ljevice, čak i kada nije bila politički snažna? Zato je neumitno što slijedi, zato će ovi izbori biti drugačiji. Ljevica će postati nevažna. Već i jest. Vode je ljudi bez sadržaja, a još manje strasti da sadržaje u javnost uvedu. Stranački klimavci koji gordo šute, kalkuliraju interese, zbrajaju koristi. Milanović je možda kamikaza ili populist, možda veze s ljevicom nema, ali je posljednji na ljevici koji je imao politički eros za pobjedu.

Bojim se da će ljevica postati jednako nebitna kao u Mađarskoj, Poljskoj, Srbiji. Dugoročno ni češki scenarij nije nemoguć: da ljevica nema ni jednog zastupnika. Nemoguće? Razmislite. Nakon četvrtih nacionalnih izbora zaredom koje će ljevica izgledno izgubiti, napuštat će ih pokrovitelji i donatori. Potom i svi koji su tamo došli dobiti na natječaju za održavanje cesta ili izgradnju pruga, zaposliti malog u ustanovu ili holding. Jer im ljevica to neće biti u prilici ispuniti. Potom će se osipati općinski i gradonačelnici jer će shvatiti da na lokalnim izborima prolaze bolje kao nezavisni nego s logom neuspješne ljevice. Mladi su otišli/odlaze, umirovljenici biološki izvjesno nestaju. Kraj priče.

Umjesto rada „na terenu“, kreiranja prijedloga zakona, danas PR-ovci akcentuiraju nabacivanje obećanjima u objavama na Facebooku o povećanju mirovina, socijalnoj stanogradnji, časna pionirska o „drugom ekonomskom modelu“, pokretanju gospodarstva, rastu plaća. „Općeloške politike“ na temu zdravstva ili obrazovanja politički su besmislene, prebitne su za banalnosti i populizam. Oni koji tako djeluju neuvjerljivi su i nebitni. Zar se mirovine rješavaju spominjanjem štrika oko vrata? Može li ključna stranačka akcija biti protuprosvjed moliteljima na trgovima (a ne shvaćaš da upravo daješ medijski prostor marginalcima, nevažnim bez obzira na to tko ih financira i potiče, da šire svoje konzervativno poslanje, kad im na protuprosvjed dovedeš europarlamentarce, zastupnike i skupštinare)? Zar vi, nazovi-ljevičari, ne vidite da su ključna pitanja sada inflacijom snižen životni standard i snažan rast troškova života?

Ne trebaju u Hrvatskoj doktrinarne raspre o razlozima slabljenja ljevice s pozivom na svjetska iskustva i globalne scenarije. Nije problem ljevice, socijaldemokracije, u nas to što su se socijalne ideje ljevice u Europi ostvarile, a nove nisu osmišljene. Ne. Mi toliko kaskamo da se na socijalnim politikama i standardu građana može živjeti desetljećima. To je jasno. Ali problem su oni koji to trebaju zagovarati. Blijedi su. Nevidljivi. Pročitani. Neuvjerljivi. Bez energije. S izvještačenim objavama na Facebooku, pripremljenim odgovorima na pitanja. Ni sami ne vjeruju u to što govore. Samo čekaju da izbori, kao martovske ide, dođu i prođu. Netko će u zavjetrinu Bruxellesa, drugi u saborsku opoziciju. Smaknut će predsjednika, potom će se klika koja ga je podržavala svaditi oko nasljednika… To ne prolazi. Ni kod nas.

I opaska za kraj, kada govorim o ljevici, ne mislim na Možemo! Ljevica se ne svodi na street art bic-ekologe koji drveće ne sade nego rišu po kolnicima. No, da se razumijemo, i takvi će rasti na sljedećim izborima, preživljavat će na sudbini nebitne ljevice.

Pa vi sad glasajte za premijera…