Naša PR-demokracija i ne počiva na sposobnosti, znanju i struci, već na ufanju u poslanje PR-ovaca koji predstave političare onakvima kakvi nisu, nadomjeste sve nedostatke komplimentima vrijednim vrlinama

Treći je mandat konzervativne vlade. Karizmatični predsjednik Vlade ima značajnu potporu u javnosti. Korupcija buja. Nepotizam i podmitljivost stalne su teme medijskih objava i javnih rasprava. Skandali iz javnih nabava su javna stvar, ne samo u tuzemstvu. Opozicija je slaba, gotovo nikakva, razdrobljena, red lijevih, red desnih, liberala i konzervativaca, populista i nacionalista. No sve silne Vladine afere ne ruše rejting vlasti niti podižu rejting opozicije. Ipak, vlast u glavnom gradu, u koalicijskim rukama liberalno-lijevog centra i zelenih, ulijeva nadu u uspjeh na izborima. Zbroj anketnih rezultata opozicije matematički nudi mogućnost pobjede na sljedećim izborima koji bi se trebali dogoditi kroz godinu, godinu i pol. Zvuči poznato?

Radi se, naravno, o Mađarskoj, no svaka sličnost nipošto nije slučajna ni nevažna. Naime, u drugoj polovici 2020. godine opozicijske stranke u Mađarskoj počele su razmišljati o zajedničkom nastupu na izborima koji su se trebali održati u prvoj polovici 2022. godine. Stranke nisu bile SDP, Možemo, Centar, Most i Domovinski pokret, već Mađarska socijalistička stranka, Demokratska koalicija, LMP – Mađarska zelena stranka, Momentum, Dijalog za Mađarsku i Jobbik. Osim koalicijskog dogovaranja opozicijske platforme, odlučilo se i o provođenju predizbora radi izbora najprihvatljivijih zajedničkih kandidata i kandidata za predsjednika vlade.

Sada u Hrvatsku. Ankete pokazuju da vladajući i u trećem mandatu – počesto se zaboravlja mandat Oreškovićeve vlade – dominiraju društvenom zbiljom. Suveren političkog terena je predsjednik Vlade koji vješto izbjegava štetu koju mu nanose suradnici, oni kojima je sam poklonio povjerenje, vlastitom nesposobnošću da išta ozbiljnije u hrvatskom društvu politikom pokrenu ili, još gore, više no epizodnim ulogama u ozbiljnim aferama koje sežu i do sredstava europskih fondova. To da je premijer gotovo imun na opozicijske kritike ma koliko pogođene i oštre bile, ne govori samo o njegovoj političkoj vještini i sretnoj zvijezdi, već ukazuje i na to da i najubojitije invektive opozicije ne rezoniraju u ušima glasača. Zašto? Jesu li akteri pogrešni? Ili je nastupilo zasićenje nebrojenim skandalima i kriminalima vlasti? U potonje je teško povjerovati: neživotno je da bi količina kriminala uvrnutom dijalektikom mogla postati kvalitetom na zadovoljstvo građana ili nešto što se tolerira i preko čega se prelazi. Dakle, do aktera je!

Naši akteri opozicije u velikoj su mjeri karakteristično nedoživljeni likovi. Tonči Tadić u Jutarnjem vidi koncentraciju neradnika u Saboru, Puhovski ne vidi osobine premijera. Nema ih. Nedostaje Marianne da povede revoluciju. Imamo aktere, nemamo osobu. Nezadovoljstva i previše. Sujetne osobnosti koje stalnom galamom i ponavljanjem obezvrjeđuju greške HDZ-a, sve s obećanjima par brojeva prevelikima. Nedomišljato i nimalo upečatljivo. A onda još za reverom slaba principijelnost, jer tamo gdje budu u prilici, isto ili slično djeluju – namještaju poslušnike i promoviraju podanike. Naši su akteri i vakseri i antivakseri, vjernici i oni koje je sram priznati da to nisu, borci za i protiv naknade za odvojeni život, revni pohoditelji Bleiburga, Jazovki i/ili Jasenovaca i Dotrščina, zagovornici i protivnici hotela u Puli i poduzetništva u Zagrebu, gorljivi borci protiv kontroverznih poduzetnika u sportu koji neće odbiti poziv u ložu gradskog stadiona… Sve i ništa, HDZ za siromašne, baš da se uklopi u stih Ramba Amadeusa ”Političar je vazda ljubazan sa svima – Svak od njega rado saučešće prima”.

Ljudi, nezgodno za naše aktere, osjete nedostatak političke invencije, ne doživljavaju političke sadržaje, ne privlače im pažnju, ne izazivaju emociju. Akteri, premijerke i premijeri in spe, oni koji se medijski guraju, i ako žele biti pregaoci društvenog razvitka, zapravo su većinom oportunisti političkih karijera, preživljavajući ugodno i komotno u opoziciji, bez izvjesnosti preuzimanja vlasti. Takvi će vlast dobiti samo ako im je HDZ preda, kao dvaput do sada, da dođe sama po sebi donesena aferom svih afera pa opustošena Domovina bude prepuštena opoziciji na brigu. (O osvajanju vlasti idejom i političkom strašću besmisleno je zboriti uz blefere fokusirane na Plenkovića i njihove mediokritetske “gurue” koji namjesto ideologije zagovaraju političku teologiju hvaljenja providnosti stranačkih vođa – jer to je najizvjesniji put u Sabor ili Europski parlament!)

Drugi je put traženja predvodnika – Kandidata – iako je to samo diverzija jer se u stvari traže ideja, stav, uvjerenje. A osoba samo da ih pronosi. Zato bi mađarski put mogao biti zanimljiv: ako Hrvatska može tražiti zvijezdu, zašto ne bi mogla tražiti Kandidata/kinju? Zašto ne bismo mogli izabrati tko nam se sviđa, kao što glasamo o zvijezdama koje plešu. Je li Grbin primjereniji od Sabine, Raspudić zreliji od Bulja? Je li Mirela rječitija od Sandre? Bulj, Drele ili Marijana Puljak? Ivo ili Zlatko? U sivilu osobnosti snaga opozicije mogla bi biti u pravu izbora onih koji kod glasača prolaze. To bi teško mogli biti neki od spomenutih, međutim, oni ili neki “treći”, nebitno ako ih ljudi prepoznaju. Ili iskazuju da ih ne žele! Bez obzira na to idu li stranke, sve ili neke, zajedno ili idu samostalno, svijest i sudjelovanje glasača u izboru Kandidata ono je čime glasači mogu dobiti uvjerenje ostvarivanja stavova koji se nude. Osobito ako je čušpajz koalicija.

Što bi kandidati dobili? A glasači? Prvi uvjerljivost izbora i povjerenje ex ante. Glasači riječ i utjecaj na stranke i izbore. Znali bismo tko zaista odskače. Ne bismo pretpostavljali, robovali konvencijama i (unutar)stranačkim dogovorima koji obično rješenjima političkog ključa razočaraju. Konačno, ako možemo na izborima preferencijalno glasati, zašto ne bismo odredili i tko liste slaže? Bez obzira na to bi li u hrvatskim primaries glasala stranačka infrastruktura, opredijeljeni simpatizeri, registrirani glasači ili čak opća javnost, imali bismo pravo odabrati koga želimo birati – jer “raspolagati tuđom mukom nije mala zajebancija”!

Naravno, to je i dobar PR trik, baš onakav kakav bi trebao za oživjeti buđavu opoziciju, trnoružice i uspavane prinčeve. “Natječaj za premijera”, oglas na sedmoj stranici subotnjeg Večernjeg ili zadnjoj stranici Nacionala. Sa svim uvjetima koje imaju zadovoljiti i adresom kamo poslati životopis. Na tkož[email protected], recimo. Naravno, kada razmislim, predizbori kod nas ne bi mogli proći zato što bi akterima koristili – naši opozicionari vide i znaju da ne mislimo dobro o njima i njihovim sposobnosti – ali mogli bi se toga prihvatiti kada bi im to njihovi Jagići, Brauni ili Relkovići predložili.

Konačno, ta naša PR-demokracija i ne počiva na sposobnosti, znanju i struci, već na ufanju u poslanje PR-ovaca koji predstave političare onakvima kakvi nisu, nadomjeste sve nedostatke komplimentima vrijednim vrlinama. No i taj PR trik učinio bi našu demokraciju manje (unutar)stranačkom, manje bi ovisila o birokratskim procedurama stranačkih oligarhija i nerazmišljanju šalabahter sljedbi. Simpatizeri, glasači, građani vrijedili bi više. Konačno, kako kaže Fiorello H. La Guardia, izravni predizbori spas su politike jer odgovornost vraćaju tamo gdje pripada – narodu.

Za kraj, predizbori u Mađarskoj su uspjeli. Opozicija na izborima nije.