„Ni danas nije počeo svenarodni ustanak

Idu svi na sindikalni prvomajski uranak

Proleteri kao jedan žure do cilja

Nozdrve golica miris roštilja

U potoku hladi se par gajbi piva

Iz flaša se nateže rakija šljiva

Radničke parole danas
nema ko da nosa

I neće se pjevat ‘Bandiera rossa’“

Brano Jakubović, Adis Zvekić, Almir Hasanbegović, Vedran Mujagić

Živio Prvi maj – Međunarodni praznik rada! अन्तर्राष्ट्रिय श्रमिक दिवस मे दिवस अमर रहे! Mabuhay ang May Day International Labor Day! Rroftë 1 Maji Dita Ndërkombëtare e Punës!

Prvi maj, prvi svibanj, prvi peti, kako god, poseban je dan. Blagdan. Državni. Praznik rada. Praznik koji se obilježava porcijom graha, bez kobasice ili komada suhog mesa. Proslavlja se ribicama, malom plavom ribom, onom za koju se „herojski“ borila i izborila naša Ruža Tomašić. Blagdan karanfila, praznik s defileom koji bi trebao podsjetiti na neke davne prosvjede. Chicago hiljaduosamstoosamdesetineke svakog Prvog maja u Maksimiru, na Marjanu ili lijevoj obali Drave. Dan koji bi – da je sve na svom mjestu, da nismo država kakva jesmo, „slučajna“, „nedovršena“, „privatizirana“, „prodana“, „država s unutarnjim izgaranjem“, društvo koje se već godinama samouništava – radnici mogli obilježiti pristojnim ručkom i ugodnim provodom s obitelji, mogli bi uzeti taksi da se može popiti više od čaše vina, crvenog, naravno, osjetiti se poštovano… Kao čovjek, radnik, osoba koja svojim radom, rukama, sebi i društvu ostvaruje dobro.

Ali ne. Baš kao što se na Dan žena, po starom (dobrom) običaju, upravo muškarac, brižni partner, dobar muž, napije u bircuzu preko puta tvorničke porte pa razdrljene košulje ženi uruči nekakav buket i strovali se u krevet, tako i na Praznik rada ne praznuju radnici. Oni koji rintaju – rintaju i na taj dan. Praznuju političari, elita, kojekakvi velikani populističke misli, luftbremzeri slabih djela, lezilebovići profesionalno sređenih Facebook profila, gulanferi s kravatom, kožnom torbom, tajnicom i vozačem.

Na Međunarodni praznik rada krušku pod njušku i prigodne izjave dat će oni koje bogobojazno slušamo kako se daruju narodu, Domovini, državi, društvu. Neće se oglasiti pekari, vozači tramvaja, sobarice, tehnolozi farme telića, podrumari Iločkih podruma. Ne, oglasit će nam se oni koji i tog dana šefuju, udaraju ritam, daju takt – naravno, ako ih nije priveo Uskok, „odradilo“ europsko tužiteljstvo, „zadržao“ pritvorski nadzornik. A oni koji su grah porezom platili ili ribice ulovili, u redu pokorno čekaju da im se plod njihova rada udijeli poput euro-lutrijskog zgoditka koji, umjesto Suzane Mančić ili Tine Katanić, uručuje namirisani kicoš, zalizani dendi u strukiranom sakou, brkati humanitarac iz Trnjanke, aktivist u Burberry mantilu kupljenom od europskih sredstava iz projekta izgradnje svinjca u Donjim Kukuruzarima. Sve sa smiješkom „broj 37“ izvježbanim uz PR savjetnika.

U našem površnom svijetu, u kojem su radnici druga klasa, a građani samo marva koja nije „jamila“, koji „ne umiju ni za sebe“ pa kako će za druge, kojih se „oni gore“ sjete tek pred izbore, taj svoj Praznik rada – zahtjeve za 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog uzdizanja, četrdesetsatni tjedan, odmor, bolje, sigurnije i zdravije uvjete rada – sveli smo na razinu pučke kuhinje, narodne kobasice, graha iz Kine i karanfila koje se toliko transportiralo u hladnjaku da pucaju na dodir. E, da, sve to uz koncert našminkane izblajhane mlade nade hrvatskog popa koja je pobjednica realityja na TV Cista Provo. A sve vodi popularni tiktokovac, prvak u internet challengeu, sin selonačelnika koji se slupao u službenom autu. To je „naš“ Prvi maj!

Praznik rada blagdan je bez blagovanja. Nešto kao selo bez crkve i nogometnog igrališta. Zapravo, dan je to za odlazak u vikendicu na more orezati ružmarin, pokupiti lišće, izvjetriti posteljinu. Onima koji vikendicu imaju. Ili za kosidbu dvorišta u Dugoj Resi ili ispod trsja kraljevine u Zelini ili Brdovcu. Onima koji imaju samo stan u Super-Andriji ili Proleterskih brigada 39, blagdan je to pranja zavjesa i klofanja tepiha, dan za promjenu naftalina u ormarima. Uz, da ne zaboravim, grah i ribice. U Maksimiru i na Marjanu.

Ove godine blagdan rada obilježili smo i prigodnom rasprodajom radnika. U javnim službama. U organizaciji sindikata javnih službi, uz visoko pokroviteljstvo policijskih sindikata, odlično smo odradili prodaju radnika, članova reprezentativnih sindikata, ponajprije u javnom sektoru. Za „herojskih“ EUR 20,00. Dobro da nije 19,99. To „iskaljivanje“ na članovima nereprezentativnih sindikata, nečlanovima sindikata uopće, solidarnost je na (ne)djelu, niska cijena sindikalnog ponosa. Pitam se kada će „herojima“ sindikalne misli, da im ne spominjem imena, biti jasno da ljude, radnike, građane, mlade, sindikalizam na razini štedno-kreditne zadruge – ne zanima. Ne zarezuju sindikalizam javnih službi koji živi od toga da „možda kapne i više“ ako politika dade. Oni koji misle da su se u Chicagu te hiljaduosamstoteite sindikalni čelnici s politikom dogovarali „ispod stola“, da su radnici u intervjuima hvalili fingirane reforme, veselo skakutali na spomen minimalne plaće i rasta prosječne plaće – ti baš ništa ne razumiju. Tog dana u Chicagu bilo je mrtvih i ranjenih, razbijenih glava, krvi po pločniku, kasnije sudskih presuda. Nisu se dijelili ni grah ni ribice. Ni uskrsnica za članove sindikata, uskrsnica koja stiže u svibnju, možda lipnju, srpnju ili kolovozu, uskrsnica prigodna kao nastavak Paskaljevićevog hita, „Čuvar plaće u zimskom periodu“. Eto, to je „naš“ ovogodišnji blagdan rada. Nadrealan kao da Skejo položi vijenac u Jasenovcu pa u povratku skokne i do Srba.

U tom blagdanu rada nema za sve mjesta. Nekima od naših prijatelja iz Nepala, Filipina, Pakistana ili Indije, koji žive svoj prvi Prvi maj u Hrvatskoj, prisjest će i prvi, i drugi, i treći maj padom sa skele na baušteli, sudarom s crvenom Opel Astrom u dostavi za Glovo na Kymco mopedu. Nitko ih neće zvati u Maksimir. Njihove obitelji neće se diviti sunčanim jutrom ozarenim čelima vođa opozicijske partije u Čabru ili Našicama. Nećemo se sjetiti ni sezonaca kojima je turistička patrola već počela brojiti noćenja i priljev deviza. Pardon, „naših“ eura. Dok oni peku pileća krilca i brišu prašinu na hotelskoj recepciji. Prigodno ćemo, istina, zahvaliti komunalcima i nužnim službama koji na ovaj blagdan rade, ali kada se govori o Čistoći, prije ćemo pomisliti na ZG vrećicu, plavu, i podzemne spremnike kojih nema, no na komunalne radnike. U zdravstvu ćemo se prije sjetiti Beroša no sestara i tehničara, liječnica i liječnika koji na hitnoj dežuraju. Ili dežurnih državnih odvjetnika i sudaca prekršajnih sudova.

U sto i kusur godina od Praznika rada napravili smo bljutavu PR feštu politike i socijalnu skrb za mase, upravo kao što smo od industrijske Hrvatske uspješno napravili „turističku destinaciju“.

Za ovu generaciju 8+8+8 nije parola, već matematičkih 24. Zakon o radu je nečitljivo prokletstvo jeftinih podvala nestručnjaka i loših znalaca, ne više okvir za rad i poduzetništvo. Mirovinsko osiguranje nije jamstvo egzistencije starijih generacija, nego valuta za akcijsku kupovinu Hrelja i hreljića, a zdravstvena zaštita paravan je za nabavu kojekakvih CT-Shimadzu-MR-kromatografskih cincilatora. Svevremenski zahtjevi ljudskog dostojanstva danas su svedeni na ozbiljan kriminal ili sitno kokošarenje, ovisno o tome tko je na vlasti. A za „raju“ ni odvojeni život.

S danom zakašnjenja, evo, i ja, neostvareni Uskokov osumnjičenik, pardon, propali političar u pokušaju, čestitam vam Praznik rada. Iskreno, da sam ja na vlasti, servirali bi vam janjetinu s ražnja, od plećke, s rebrima. I ne bi to platio neki Todorić ili EU-ov projekt odlagališta stajskog gnoja po najvišim europskim standardima u Rovišću. Ne, potrudio bih se da si to možete sami platiti. U slast.