‘Ljudi nikako da shvate

važna je i poruka i rima

kad u društvu vlada takva klima’

Vedran Pehar

Jedno je plaća, a bitna su primanja.” Tako je duhovito nedavno preminuli Slobodan Ljubičić u B041 društvu objašnjavao fenomen motivacije u politici. Plaća i primanja. I politika. Naravno, nije to tako postavio premijer kada je krenuo grleno objašnjavati zašto se osnovica za plaće dužnosnika diže više od osamdeset posto. On je, naime, spomenuo bolje kadroviranje, motivaciju, kompetentnost. I, da, antikorupcijske učinke. Eto nama panaceje za sve političke stranputice. (Pitam se samo zašto nismo onda još više podigli plaće, recimo, 180 posto, da uništimo korupciju do kraja i dobijemo sve najbolje?)

Za početak, ne slažem se da plaće dužnosnika nije trebalo povisiti. Trebalo je. Trebalo ih je usklađivati. Jedini populizam veći od onog koji osporava ovaj rast plaća jest upravo onaj koji je “poštenje” dužnosnika gradio na strpljivim pregaocima koji rade ni za što, a ništa više niti ne traže. Naši stahanovci. Alije Sirotanovići. S najvećom lopatom. I nije to pitanje apsolutnih iznosa ili samo činjenice da su plaće dužnosnika manje nego njihovih suradnika kojima je osnovica kontinuirano rasla, a koeficijenti dignuti predizborno. Naprosto, i političari, ma što mislili o njima, zaslužuju usklađivanje plaće. Ali obrazloženja i način kako je to učinjeno vrijeđaju pamet i pristojan ukus.

Spominjala se adekvatna, odgovarajuća, plaća za ministre i druge dužnosnike. Samo, što bi to bilo? Prošlo je vrijeme kada smo imali političare “od formata”. Siguran sam da ćete se složiti, ovo i bez obzira na političke preferencije, kako su većina naših aktualnih političara politički miševi, vodonoše, prema nekima kakve smo imali pred dvadeset, trideset i više godina. Čast iznimkama. No za neke od sadašnjih političara odgovarajuća plaća bila bi da oni nama plate za to što se na nama vježbaju, imaju “prvi” posao. Ježim se političke hagiografije, ne mislim da političare treba hvaliti, ali vladanje jest i umjetnost i znanost. Politika utječe na našu sigurnost, osobnu i socijalnu dobrobit, duhovno, čak i duševno. Riječ je o sceni koja upravlja životima, barem društvenim. Točnije, životom društva. Što tu trebamo očekivati? Što je odgovarajuće da mi, birači, građani, dobijemo? Moralnost ili nemoralnost? Amoralnost? Intrigu ili upravljanje za dobro “javne stvari”? Je li svijet politike svijet suvremenog društvenog piratstva ili zaslužujemo barem malo “poetike” i “zavođenja” u svakodnevnoj političkoj pragmi? Gdje se tu uklapaju naši aktualni političari i što bi za njih bila adekvatna kompenzacija?

Jest, trebali bismo poticati najbolje da se bave politikom. Tada bi politika bila bolja, kao što se bolja stručnost očekuje od liječnika ili odvjetnika koji je diplomirao s izvrsnim, nego od onog koji se provlačio s dvojkama. Samo, nisam siguran da je plaća ta poticajna varijabla, ne vjerujem da ćemo zbog nje politički bolje proći.

Sjajna je premijerova domislica o povezanosti malih plaća i korupcije. Krenimo od te korelacije, tog izvanserijskog zaključka ne bi se ni Jaran u “Noćnoj mori” dosjetio. Do sada su neki, s malim plaćama, oni kojima je novac bio prva motivacija, ostvarili svoje financijske aspiracije spretnim mađioničarskim trikom zbog kojeg su neki od njih proveli određeno vrijeme u Remy-houseu, u Ulici dr. Luje Naletilića. Činjenica da se sada iz protukorupcijskih razloga plaća diže, zvuči kao, hm, možda priznanje da je među dosadašnjim dužnosnicima bilo kriminalaca, korumpiranih “mitomana”? Ili je to, možda, opravdanje jer, eto, plaća je bila mala, morali su se ljudi snaći, što bi Slobo rekao, s primanjima. E, sada, hoće li zbog ove povišice biti drugačije? S istim ljudima? Ma koliko povišica velika bila? Ispričavam se, ali u to može vjerovati samo onaj tko misli da gradonačelnici i župani “mažnjavaju” lipe – pardon, eurocente – iz kafe-aparata, ministri otuđuju taksene marke, a saborski zastupnici uzimaju sendvič i užinu od pučkoškolaca. Vjerujete li tome? Ili svojim očima?

I političari, ma što mislili o njima, zaslužuju usklađivanje plaće. Ali obrazloženja i način kako je to učinjeno vrijeđaju pamet i pristojan ukus

Potrebna je sposobnost za vođenje države. Ozbiljna sposobnost. Treba imati struku u tome čime se baviš. Ne treba liječnik biti ministar zdravstva ni policajac unutarnjih poslova, ali valja znati čime se resor bavi i prije nego što mu zasjedneš na čelo. (Ne vjerujem onima koji kažu da u politici struka nije važna jer da je političar stručnjak za politiku. Hrvatska je prilično dobar pokazatelj neispravnosti te tvrdnje.) Uz to, nužno je znati čemu služe sve one brojke u proračunu, a i odakle stižu – od građana. Nije to samo dobrodošla spoznaja, već sine qua non političke abecede. A imali smo ministre koji nisu znali odakle se proračun “puni”. Potom, političari bi trebali kompetentno procjenjivati što je perspektivno za budućnost društva te to i promicati. Naravno, lijevi, desni i centristi po tome će se razlikovati, no trebaju razumjeti što i zašto poduzimaju. Konačno, političar treba biti empatičan i imati smisao za oportunitet političkog trenutka. Takve političare trebamo. Što mislite, hoće li diplomanti iz Travnika, stručni prvostupnici fiskulture, SSS matematičari-informatičari, poradi ove povišice postati nuklearni fizičari, redoviti članovi Francuske akademije ili predavači na doktorskom studiju medicinskog fakulteta. Možda, ali u Kragujevcu.

Povećanje plaća možda može potaknuti političare na bolji rad, potvrđuje premijera zaključak studije Stefana Gagliarduccija i Tommasa iz 2013. godine: više plaće političara pozitivno djeluju na kvalitetu izabranih dužnosnika, a i na upravljanje javnim novcem, jer među političare, čini se, privlače stručnije i bolje obrazovane pojedince, a istodobno djeluju na smanjenje rashoda te bolje rezultate uprave. No, prema studiji koju su proveli znanstvenici sa Sveučilišta Columbia, Sveučilišta Princeton i DONG Energyja, malo je vjerojatno da će povećanje plaća političara rezultirati boljim upravljanjem. Zapravo, moguće je postići upravo suprotno. To su utvrdili nakon povećanja plaća europarlamentarcima 2009. godine, kada je pala obrazovna struktura zastupnika: povećanje je 15 posto smanjilo broj zastupnika koji su pohađali sveučilišta rangirana među 500 najboljih na svijetu. A manje kompetentni zakonodavci pretpostavljivo lošije obavljaju svoju dužnost, zar ne? Ako ne postoji jasan zaključak, već Schrödingerova dilema, tada je jasno da plaće nisu varijabla u pogledu kompetencija. A ni časti. Ili motivacije.

Stoga, nećemo uz ovu povišicu, ma kolika bila, “proizvoditi” ni sposobnije ni časnije političare, neće se više zalagati, što je s obzirom na to tko su, možda i bolje. Premijer je, dakle, trebao reći da plaće rastu zbog toga što je odnos dužnosničkih i drugih plaća neodrživ, da i ministri i zastupnici, državni tajnici, moraju dobiti više. Samo, koliko?

Kvalifikacije za ulazak u politiku nisu ni brojne ni zahtjevne, ne treba polagati prijemni ispit da se dokaže sposobnost, ne traže se diploma ni potvrda o iskustvu. Zanimanja u gospodarstvu mijenjaju se slijedeći zahtjevnost posla koji se obavlja. Obrazovanje, zapošljavanje i osposobljavanje slijedili su te promjene. U politici ništa. Zapravo, sve gore. Tu leži problem.

Lošiji odlučuju o boljima, manje sposobni upravljaju sposobnijima. A sada su neki od njih dobili povišicu u iznosu većem od pune plaće školskog nastavnika ili veće plaće od onih koji su im do jučer bili nadređeni ili ih podučavali na fakultetu. To je poraz za ovo društvo, a i prevara. Jer sve se zbilo netom nakon izbora. Zašto to nisu učinili kada su dizali plaće sucima ili službenicima?

Vlast amatera, poluprofesionalaca i niželigaša ne može odgovoriti izazovu suvremenog. To ni uz najviše plaće. Mi to vidimo jer kada se osvrnemo, vidi se prosječnost, ako ne i gore od toga, u upravljanju državom. A vidi se i u tome koliko je rasla i kako je obrazložena ova povišica političarima. Bezidejnost mi beskrajno smeta, a ovu ćemo još i skupo platiti. Nažalost, sada dužnosnicima to jedino mogu svojim zahtjevima naplatiti sindikati. Pa ćemo i to opet platiti mi. Bilo bi bolje da smo im to naplatili na izborima.

____
Viktor Gotovac je vanredni profesor na Katedri za radno i socijalno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i bivši predsjednik SDP-a Grada Zagreba