„Money, get away.

Get a good job with good pay and you’re okay.

Money, it’s a gas.

Grab that cash with both hands and make a stash.

New car, caviar, four star daydream,

Think I’ll buy me a football team.“

---

„Novac, ma daj.

Nađi dobar posao s dobrom plaćom i OK si.

Novac, to je mrak.

Zgrabi te pare s obje ruke i spremi.

Novi auto, kavijar, sanjarija s četiri zvjezdice,

Mislim da ću si kupiti nogometnu momčad.“

Roger Waters

Prije koji dan usnuo sam neobičan san. Liječnici internisti KB-a Dubrava posjećuju teretane i farbaju sijede. Sve da bi ih pacijenti pozitivno ocijenili. Ivana, razrednica 4.b OŠ Dr. Ivana Merza, svim đacima uredno, na kraju svakog nastavnog sata, upisuje petice u veliki plavi dnevnik. Pardon, e-dnevnik. Sve zato da je učenici i njihovi roditelji dobro ocijene. Mirko, domar u Domu za starije i nemoćne Ksaver, preko ljeta, dok je ravnateljica na godišnjem odmoru, odlazi u njezin stan, gleta zidove i zalijeva biljke, sve u nadi da će ga ravnateljica dobro ocijeniti. Martina, službenica u Policijskoj upravi zagrebačkoj, svakome tko zatraži uredno izda dozvolu za oružje. Sa smiješkom. Sve i ako podnositelj zahtjeva izgleda poput pripadnika Hamasa ili se ponaša kao Anders Breivik. I kada im dozvolu dade, zamoli ih da je ocijene najboljom ocjenom. Na kraju sna i ja posjećujem liječnike radi presađivanja kose i svakog dana se brijem kako bih svojom pojavom pred studentima i u očima dekana dokazao da zaslužujem najvišu ocjenu. Uredno nikoga ne rušim na ispitima, svi dobivaju izvrstan, hvalim seminarske radove i onih studenata koji muku muče s „-ije“ i „-je“, velikim i malim slovima.

Probudio sam se oko pola tri i razmišljao koliko je san nadrealan. Tko bi to sve činio, za što bi se borili kada su u javnom sektoru – a to se osobito tiče državne službe – plaće i uvjeti rada prilično loši. Sljedećeg jutra – još uvijek smješkajući se na pomisao da bi za izbor seminara iz kolegija Radno i socijalno pravo studente nagrađivao kartama za koncert Aleksandre Prijović, a na fakultetskom vijeću, pred studentskim predstavnicima, zagovarao da uvedemo „Katedru za akademsku razonodu i razbibrigu“ s predstojnicom Jelenom Rozgom ili, možda, Ivanom Pernarom – sjednem u B041 i krenem čitati novine. Pa vidim da rebalansom proračuna rastu i „rashodi za zaposlene, uključujući i one koji rade u osnovnim i srednjim školama, a osiguravaju se i sredstva za isplate privremenih dodataka na plaću u državnoj i javnoj službi. Pritom, dodatno povećanje iznosi 223,2 milijuna eura“. Tad se prisjetim i kako mi je netko spomenuo da se za plaće u javnim i državnim službama u 2024. predviđa i 1,2 milijarde eura više, a da ni povećanje od dvije milijarde nije nezamislivo. Opa… Moglo bi i biti nešto od ocjenjivanja, nešto „opipljivo“. Možda bih zaista trebao seminariste petkom nakon seminara povesti na pivo u Pif. Hm, i snishodljivo dekanu hvaliti objave na Facebooku.

Pred nekoliko godina pisao sam izvješće o normativnom okviru sustava plaća u nas s osvrtom na javni sektor. Zaključkom sam predložio preispitivanje sustava, prije svega trebaju li nam odijeljeni sustavi za državne službenike i namještenike, javne službenike, državne i pravosudne dužnosnike, eventualno i one koji rade u gospodarskim subjektima javnog sektora. Vodila me ideja da bi trebalo izgraditi jedinstven sustav plaća za cjeloviti javni sektor u kojem bi međuodnosi različitih poslova i radnih mjesta koja ih obavljaju trebali biti transparentni. To bi, prethodno, podrazumijevalo objedinjavanje i reformiranje sustava te analize složenosti poslova radnih mjesta u sustavu, u čemu je sada „skriven“ neprohodan labirint koeficijenata složenosti, povećanja i dodataka. Konačno, smatrao sam važnom i ulogu socijalnih partnera u razvoju takve ideje, velike i ozbiljne reforme, stoga da bi i kolektivno pregovaranje i kolektivne ugovore u javnom sektoru trebalo sadržajno integrirati u ishode te reforme. Predložio sam sustav usmjeravati horizontalnoj integraciji javnog sektora i vertikalnoj diferencijaciji radnih mjesta u njemu, sve ciljem upravljanja ljudskim potencijalima u javnom sektoru, posebno zaustavljanja odljeva kadrova migracijama unutar Europske unije, a potom i radi stvaranja poticajnog radnog okruženja radi učinkovitosti rada i razvijanju prevažnih usluga toga sektora.

Ako želimo dobru i funkcionalnu službu, službenicima treba omogućiti da preuzmu odgovornost, ali im za to treba osigurati prava i položaj jer bez toga odgovornosti slabo ima. U tu se svrhu sustav upravljanja državom treba graditi i sustavom nagrađivanja za dobar i kvalitetan rad! Sada, na kraju 2023. i – a to je mnogo važnije – nadomak predizborne kampanje za predstojeće parlamentarne izbore, čini se kao da se to i događa, pojavljuju se rješenja sustava plaća u javnom sektoru. Uskoro će u drugo čitanje Zakon o plaćama u državnoj službi i javnim službama, navodno bi i odgovarajuće uredbe s koeficijentima složenosti poslova uskoro trebale postati dostupne. Uz to, upravo se i kolektivno pregovara za državne i javne službe.

Činjenično, ocjenjivanje učinkovitosti rada uskoro bi trebalo postati temelj za dodatak na plaću za učinkovitost rada, ali i za sankcioniranje najlošije ocijenjenih otkazom. Prijedlog ograničava da tijekom jedne kalendarske godine najviše pet posto ukupnog broja zaposlenih službenika i namještenika državnog tijela ili javne službe može dobiti ocjenu „izvrstan“, a daljnjih 15 posto „naročito uspješan“. Uz to, predviđa se i jednokratna novčana nagrada za radne rezultate ostvarene tijekom jedne kalendarske godine. Zvuči racionalno ako se želi utjecati na zalaganje i kvalitetu rada u javnom sektoru, a mogućnost uvećanja plaća može djelovati motivirajuće. Pozitivan pomak.

Međutim… Ova značajna reforma nosi i rizike i nejasnoće. Prije svega, ništa se neće znati dok se ne vide svi elementi – primjerice, koeficijenti i njihovi međuodnosi, uz to i elementi postupka i kriteriji ocjenjivanja. Jer nije cilj da nastavnici napreduju ako će svima davati najviše ocjene, da se čelnici vode simpatijama u ocjenjivanju ili da ocjenjujemo izgled radnika. S iskustvom neučinkovitog ocjenjivanja u državnoj službi, u uvjetima politizacije javnog sektora, ocjenjivanje bi moglo služiti raznim ciljevima, no ne i motivaciji ili produktivnijem radu. Pogrešan je pristup i što se cjelovito ne zahvaća sve državne i javne službe kao i državne i pravosudne dužnosnike, kako bi i međuodnosi njihovih plaća bili posve transparentni.

No postoji i ozbiljniji problem. Ono što će – nažalost, vrlo vjerojatno – obezvrijediti očekivane ishode ove promjene u sustavu plaća jest vrijeme u kojem se provodi. Vrijeme, predizborno, najpogrešniji je tren za provođenje bilo kakvog ozbiljnog poteza, jer za to trebaju vrijeme i odmak od političkog oportunizma. Vrijeme reformi je na početku mandata, sa stabilnom podrškom. Ovako, pred izbore, koeficijenti, plaće, pare dijelit će se šakom i kapom. Bez jasnog cilja, osim onog da se što je moguće više ljudi motivira za podršku na izborima. Tko će proći najbolje? To je pitanje još otvoreno: liječnici ili učitelji, socijalni radnici ili policajci? No svi će nešto dobiti. I tu je prokletstvo, reforme će poslužiti za izbore, ne i za bolju državu i usluge njenih službi nakon što se uvedu. Tu će se i kolektivnim ugovorom pridobivati glasači. Ne i dobri službenici. A tu valja reći – sindikati šute. U javnom sektoru u kojem su najsnažniji. Šute, a izgubit će značajnu polugu u kolektivnim pregovorima. I ne znaju što će dobiti. Osim što će radnici „biti kupljeni“.

Promjenama i napretku vode sposobnost i mudrost političke elite. Tamo gdje ih ima. A u nas će rezultat nesposobnih političara biti u propuštanju još jedne prilike. To bi mogla biti sudbina i ovog pokušaja. Nepodobnog. Onog za koji smo tražili podršku Svjetske banke, ali nismo im jasno rekli za što će to postignuće poslužiti. Pred izbore.

Možda je zaposlenicima Svjetske banke svejedno što će biti s ovime, no nama ne bi smjelo biti. Nadam se da griješim, ali ako ne – ponovit će se već viđeno. Ne uspijevamo u reformama ni u krizi, kada novca nema, kao što je bilo pred petnaestak godina. Ne uspijevamo u reformama niti kada novca ima, kao danas. Naprosto ne uspijevamo. A kada i uspijemo, već za godinu-dvije unazađujemo unaprijeđeno. Promjene se ne događaju. Čak se ni to ne mijenja.