Kapitalna je ona Bismarckova o tome da “Što manje ljudi zna o tome kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju.” Pravnici, naravno, svoje profesionalno umijeće umetanja smisla u odredbe članaka, stavaka i točaka radi tajnosti obavijeno u mistični sadržaj latinskih izreka kojim se priprava pravnog sadržaja prikazuje gotovo poput propovijedanja juridičkog evanđeoskog poslanja, drže važnim i nenadomjestivo vrijednim temeljem funkcioniranja suvremenog društva. No problem nastaje s nepravnicima. Oni, nimalo impresionirani nečime što se čini samo svakodnevnim baratanjem materinjim jezikom, često će otkloniti i samu pomisao da bi pravo bila znanost, već ga doživljavaju samo kao vještinu koju će, uz malo truda i upornosti, svako razuman svladati. Upravo onako kao što se vraški jednostavnim čini udarati u bubanj, ali pokušajte uhvatiti ritam Ringa Starra u ‘’Ticket to Ride’’, ili kao što se čini da bi svatko mogao iz prve pogoditi uvodne akorde gitare u ‘’Where the Streets Have No Name’’, tako ne postoji osoba koja nema svoj stav o pravnom uređenju i zakonima. I tako smo došli do izmjena i dopuna Zakona o radu. Krenimo od njih, a potom na nekoliko opaski o nastanku univerzuma, radnopravnog.

Dakle, ovoga bi tjedna cijenjene saborske zastupnice i saborski zastupnici mogli raspravljati o izmjenama i dopunama Zakona o radu. Došlo je vrijeme da se Mrsićev Zakon o radu mijenja. Zapravo, vrijeme je došlo i uvelike prošlo jer su te izmjene i dopune sad već višegodišnja avantura, nešto što je krenulo s namjerom rada na novom Zakonu o radu, pa se reduciralo na izmjene i dopune, dok je zanavljanje ostavljeno za kasnije.

Zašto kasnimo? Eto, pandemija covida-19 došla nam je i prošla, radilo se od kuće, ali ne koristeći institut rada na izdvojenom mjestu rada jer odgovarajući ugovor gotovo nitko nije sklapao zbog neadekvatne rigidnosti. Dakle, dvije smo godine “njegovali” nešto što je potpuno transparentna antiteza pravnoj državi, negacija vladavine prava, jasan društveni doprinos provedbi one Titove o zakonu, pijancu i plotu, pokazali smo i dokazali da se mjesecima i godinama može ponašati contra legem, štoviše da će država to predložiti i da to niti jedno tijelo nadzora neće sankcionirati. (Sjetite se toga kada sljedeći put prođete kroz crveno ili prekoračite ograničenje brzine, pa predložite organu reda da primijeni odgovarajuće odredbe kao što se primjenjivao rad na izdvojenom mjestu rada.) A sada, kada smo naučili kako živjeti u nečem što, parcijalno, ali sasvim uvjerljivo, predstavlja radno-pravno bezakonje, sada ćemo vrlo ozbiljno govoriti o važnosti zakona, njegovih uređenja, nadzora, prekršajnih odredbi…

I, evo ga, plod višegodišnjeg truda, kojim se u Zakon o radu ugrađuje sadržaj Direktive o transparentnim i predvidivim radnim uvjetima u Europskoj uniji te Direktive o ravnoteži između poslovnog i privatnog života roditelja i pružatelja skrbi, kojim se provode mjere utvrđene Nacionalne razvojne strategije do 2030. godine i Nacionalnog plana za rad, zaštitu na radu i zapošljavanje za razdoblje od 2021. do 2027. godine te ciljevi zadani Nacionalnim planom oporavka i otpornosti 2021. – 2026. kojim smo u formi časne pionirske sami sebi zadali zadatke kojima ćemo opravdati europsku pomoć i milostinju. Pred nama je novo uređenje. A opet, kao kod Krleže i njegove “Na momente imam impresiju kao da sam sve to – što se danas zbiva – ja sam napisao, a pomalo i skrivio”, imam dojam da sam sve što piše već više puta čuo, pročitao i na to se osvrnuo. Zakonski déjà vu.

Brojna se uređenja rekreiraju. Omogućava se šire korištenje dodatnog rada reduciranjem ograničenja, zadire se u agencijski i probni rad, preuređuje se institut rasporeda radnog vremena, dodaje se uređenje naknada plaće, nepotrebno se komplicira uređenje neplaćenog dopusta. Dodatno se ograničava korištenje radom na određeno vrijeme, ovo i tako da se uvodi i kriterij dopuštenog broja ugovora o radu, a ono što posebno “oduševljava” jest pristup kojim nacionalno zakonodavstvo omogućava da se u slučaju rada na projektu koji uključuje financiranje iz fondova Europske unije izbjegne ograničenja trajanja od tri godine – zaista neočekivana servilnost prema europskim projektima, no ne i nacionalnim. Nadalje, zakompliciran je pristup radu na izdvojenom mjestu rada opterećen nepotrebnim definicijama, a onda se još za slučaj Zakonom predviđenih izvanrednih okolnosti predviđa da se odredbe Zakona ne primjenjuju, ali da se radi od kuće ipak treba – dogovoriti. Pa kako? Zakonodavac, s dobrom namjerom da se posustave definicije plaće kreće fundamentalno pogrešnim putem kao da mu je namjera hipertrofijom uređenja plaće zakomplicirati primjenu Zakona – umjesto da se odredi prema plaći kao derivatu odrađenih sati rada i odgovarajuće satnice za određene uvjete rada. Ono što Zakon, također, u pogledu plaćanja ne čini jest da ne polazi od logike da se odustane od modela porezno i doprinosno odterećenih otpremnina i nekih primitaka iz radnog odnosa, već da se izjednače s opterećenjem rada, a da se porezno opterećenje rada sveukupno smanji i izbjegne da se može plaćati za rad, a da se zakonito izbjegava poreze i doprinose. Nastavno, Zakon, ponovno, propušta urediti situaciju kada radnik ne želi da mu se ugovor o radu prenese na novog poslodavca slijedom prenošenja poduzeća ili gospodarske djelatnosti ili njihovih dijelova, što u dijelu u kojem nismo na odgovarajući način prenijeli uređenje odgovarajuće direktive, što je i sudska praksa već notirala.

Posebno je zanimljiv pristup države koja se svojim uređenjem diferenciranja nekih prava iz kolektivnog ugovora između članova sindikata potpisnika kolektivnog ugovora ne samo pokrenula arbitrirati između nečlanova i članova sindikata, već je tu dodatno odlučila preferirati i članove sindikata potpisnika kolektivnog ugovora u odnosu na članove drugih reprezentativnih i nereprezentativnih sindikata, a to svakako ne bi trebala biti uloga niti države kao zakonodavca, niti kao socijalnog partnera sindikatima kao poslodavac u javnom sektoru. Naravno, država je tu upala i u međusindikalno ratovanje koje proizlazi iz sindikalnog pluralizma, a gdje se sindikati umjesto slatke priče o borbi za prava radnika prikazuju u posve predatorskoj ulozi prema sindikalnoj konkurenciji – naravno, takav pristup izravno zadire u slobodu sindikalnog udruživanja gdje su, očito, veliki sindikati dali intelektualni supstrat, a saborski zastupnici većine mogli bi dati ručice. Ne treba ovdje posebno naglašavati dirljivo promašenu ideju da će poslodavci u privatnom sektoru pohrliti “financiranjem” prava članova sindikata jačati drugu stranu kolektivnih interesnih odnosa. Pa to je naivnije od priče o sirotim ruskim trgovcima oružjem koji su se pojavili u ZTC-u, valjda tražeći najkraći put na plažu ili najbliži šekret. A još su naivniji sindikati koji ne žele vidjeti da im država servira rješenje za koje je jasno da ne odgovara ustavnom načelu razmjernosti, a oni pristaju uzdajući se u ustavnosudsko Božanstvo koje znade nekad donijeti neobične i neočekivane odluke…

Ima u tim izmjenama i dopunama i uređenje rada putem digitalnih radnih platformi, koje na savršeno kompliciran način nastoji urediti nešto što još na razini Europske unije nije uređeno. Koji politički optimizam da će mala i razmjerno gospodarski usporena država i u području rada putem platformi u tom području biti europska avangarda – politički optimizam koje briljantno ocrtava diletantizam.

Dalo bi se raspravljati i o nomotehnici, sada već mitskom mjestu gubitka svakog kriterija, moglo bi se pisati i o neprohodnosti jezika i rješenja u čemu se čini ne da imamo odgovor na svako pitanje, nego da za svaki odgovor mi iznalazimo pitanje… Ali, ključne su naše zablude općenitije, sasvim načelne. Razumijemo li mi uopće što su nam radni odnosi? Treba li osmišljavati uvijek novi normativni okvir uređenja rada u radnom odnosu, tražiti novu „paradigmu“ ili institucionalnu formulaciju radnog prava? Je li budućnost radnog prava mehanički ovisna o tehničko-tehnološkim sposobnostima i mogućnostima koje nam se pružaju, primjerice o ulozi i primjeni aplikacija u radnim odnosima, blockchain tehnologiji, tehnološki rastućoj mogućnosti rada na daljinu? Ne. Radno pravo ni radno zakonodavstvo nije pitanje leksika, frazeologije, metajezika, a nije ni proizvod inženjera.

Rad, radni odnosi, radno pravo sadrže svoju jedinstvenu svrhu upravo u činidbi rada i njenu obavljanju, to je svrha zapošljavanja i radnog odnosa – obavljanje činidbe rada. I u tome da je ne može zamijeniti niti jedan drugi normativni sustav društvenog uređenja, naravno, pod uvjetom da je uređenje radnog prava racionalno i odgovarajuće, što podrazumijeva da ono počiva na trajnom razvijanju međuodnosa instrumentarija individualnog i kolektivnog uređenja odnosa te demokratskog sustava sudjelovanja u odlučivanju. Međutim, da, točno, radno pravo valja prilagođavati novim okolnostima. Ali ne normativnim optimizmom, dobrim željama koji hipertrofiraju u promašaje. Rad se promijenio, društvene okolnosti u kojima se rad obavlja promijenile su se i nastavit će se mijenjati. Stoga i radno pravo treba mijenjati, treba prihvatiti preuređenje s ciljem objektiviziranja stanja u kojem se činidba rada obavlja i rad provodi kroz radni odnos u kojem je subjektivna zaštita onoga koji radi najveća.

U svemu tome treba voditi računa kako u zakonodavstvu često „više biva manje“: hiperprodukcija uređenja, zaštita i prava dovode do neživotnih rješenja koja se ne primjenjuju i ne opredmećuju ono što, teoretski, osiguravaju i pružaju. A uređenja koja se ne ostvaruju ne samo što su besmislena; ona obezvređuju povjerenje u zakone, u sposobnost države da ostvari svoje „obveze“ i „obećanja“ iz zakona, erodiraju pojam pravne države i vladavine prava. Upravo to jest problem radnog zakonodavstva i radnog prava te je, stoga, normativno-strateški vjerojatno povoljniji put u kojem „manje jest više“ – u kojem je manje zajamčenih prava i zaštita, no koja se prava sigurno ostvaruju, upravo stoga što odgovaraju potrebama te u skladu s tim potrebama omogućavaju dispozicije stranaka. Sredstvo preuređenja radnog prava ne leži samo u normativnom, već ovisi i o razvitku mehanizama kolektivnog samouređenja te sudjelovanja radnika u odlučivanju uvažavajući nove potrebe. Dakle, normativno valja usmjeravati prema ostvarivanju minimalnih razina zaštite, na koje valja nadograđivati samouređenje, autonomno uređenje koje proizlazi iz kolektivnog predstavljanja ili stvaranja uvjeta suodlučivanjem. Ne treba, stoga, radno pravo razvijati novim zakonskim imperativima, daljnjim uređenjem kogentnih, apsolutno inderogabilnih normi kojima će se dodatno jamčiti prava i utvrđivati obveze, već suprotno, treba slijediti logiku da se radne odnose kroz zakonodavstvo učini toliko obostrano prihvatljivim da marginalne prednosti rada u pravnom odnosu izvan radnog odnosa ne budu argument za izbjegavanje jamstava i uređenja radnog odnosa. Bitni odgovori leže i u efikasnim mehanizmima sustava socijalne sigurnosti koji na dinamičnom tržištu rada postaju nužne sastavnice redefiniranog pravnog uređenja rada. U tom smislu određeni odgovori u pogledu radnih odnosa i radnog prava leže i izvan radnog prava, u poreznom sustavu i financiranju sustava socijalne sigurnosti.

Konačno, zakone valja pisati s ciljem promocije, a ne negacije rada, ne vođen ambicijama dokazivanja da u zakonima kvantiteta prelazi u kvalitetu, ili s namjerom osvajanja kakve nagrade za najboljeg zakonopisca. I zato, dobro je poslužio onaj krležijanski podsjetnik na to da je sve već viđeno… Tako i ja, kao u Kunderinoj ‘’Knjizi smijeha i zaborava’’, vodim svoju borbu protiv vlasti i zakonodavca, borbom pamćenja protiv zaborava.