“And we love to wear a badge, a uniform

And we love to fly a flag

But I won’t let others live in hell

As we divide against each other

And we fight amongst ourselves

Too set in our ways to try to rearrange

Too right to be wrong, in this rebel song”

---

“I volimo nositi značku, uniformu

I volimo vijoriti zastavu

Ali neću dopustiti da drugi žive u paklu

Dok se dijelimo jedni protiv drugih

I borimo među sobom

Previše naviknuti da bismo se pokušali promijeniti

Previše u pravu da bismo bili u krivu, u ovoj buntovnoj pjesmi”

„Like a Song…“ U2

Ove srijede predstavljamo knjigu „Pravo i društvo – Liber amicorum Josip Kregar“. Ta prigoda, prisjećanje na kolegu, sveučilišnog profesora, stručnjaka, znanstvenika i znalca, prije svega prijatelja, zavređuje spomen. Ne zbog toga što je Kreg u Nacionalu iznosio razmišljanja i fenomenalno slikovite metafore. Još manje zbog njega, on neće biti ni manji ni veći ako ga se i ne sjetimo. Zbog nas, onih koji smo ga znali i onih koji nisu, zbog hrvatskog društva, budućnosti, vrijednosti i sadržaja koji su potrebni, a nedostaju, zbog individualnog i kolektivnog doprinosa građanskom patriotizmu, obesmišljenom u nas. Stoga, ovdje o njegovom ljudskom opusu, sasvim osobno, ne o biografiji dostupnim enciklopedijskim crticama. Josip je bio izvanredna osoba, jedan od onih koji su Hrvatsku vidjeli drugačije. I drugačiju. Silno nedostaje.

Za početak, sjećam se ispita. Posljednje pitanje biraš. Izabrao sam marksizam. Stvar dojma, no mislim da mi je to pitanje spustilo ocjenu. Ne zato što nisam znao, što nisam odgovorio, već je za izvrsnu ocjenu trebalo odabrati drugo pitanje. Marx, ono što je stajalo u udžbeniku, Kregu je bilo prozirno, profano. Naravno, nisam se bunio, bila je kasna jesen 1994., zadnji ispit s prve godine, a nisam znao za više od tri.

Potom, kišnog rujna 1997., IUC u Dubrovniku. Uz orošeni bokal crvenog vina i dagnje na bijelo u Kamenici, Zoran, Marko i ja upijali smo sadržaje razgovora Josipa, Željka, Branka, Alana. Te sam večeri uvidio vrijednost promišljanja intelektualaca, važnost društvenog angažmana i praktičnog kreiranja normativnih okvira politika. Karijerno, ta mi je večer mnogo značila, no prva je posljedica vina popijenog te večeri bila otimanje šmrka i polijevanje Straduna dok su nas komunalci ganjali. Kraj ljeta, kupanje na plaži još neobnovljenog Excelsiora, topli pijesak Šunja: prilično visoko postavljena ljestvica očekivanja od znanosti.

Sjećam se razgovora o oportunistima u proljeće 1999. Iz Budimpešte sam poslao e-mail potpisan s „Vaš oportunist“. Odgovorio je brzo, zaključio da je točno – jesam oportunist – ali nisu svi oportunisti negativni. Ima i pozitivnih. Nekad je dobro biti oportunist, baš kao što ponekad i lijenčine ne stignu napraviti štetu koju radišni nanesu. Koji opis. U društvu u kojem redovito naletiš na lezileboviće i gulamfere, shvatiš da nije nekorisno biti oportunist i luftbremzer.

Kava u Kavkazu i Čokoladi se ne sjećam, previše ih je bilo. Mikrokozmos intelektualnog nadmudrivanja nad rastvorenim novinama, u “izlogu” kafića, stvorio je locus društveno-političkih rasprava. Životna mudrost, politički komentari, fakultetski trač. Tako su se pisale kolumne u Nacionalu i Autografu. Sjećam se kartanja kod Šime u Zadru, istarske supice u Kažunu u Puli, travarice na regati pred Sukošanom, Efes Pilsena u Istanbulu, večernje šetnje uz Dunav u Pešti. Uvijek uz dijalog i raspravu.

Od kada kreće prijateljstvo? Od trena kada nekog upoznaš? Kada krenu intenzivna druženja? Ili, kad s nekim blisko surađuješ, putuješ uzduž i poprijeko? S Kregom se teško snaći u datumima, teško se sjetiti lokacija, seminara, predavanja, citata, ali je jednostavno u njemu bilo vidjeti druga. Jednostavno je sklapao prijateljstva, svijet njegovih prijatelja i poznanika u trenu postaje i tvoj, akter si priča koje prepričava.

Strast, a Kreg je sve radio sa strašću, tako jednostavno prijeđe, uvuče te. Nisi publika, akter si, počašćen kad vidiš kako zapisuje nešto za vrijeme razgovora i kaže “Ovo ću ti ukrasti!”. Koliko strasti u svakoj njegovoj priči. Obitelj, priče o Ogulinu i Novom, o nazivima hotela u Solarisu. I politika je strast, potreba da socijaldemokracija iznađe novi okvir nije dociranje. Ne znam tko je više uživao u pisanju od Krega, na kavu je nosio olovku i papir i bilježio.

I biti prijatelj bila je strast. Bit prijateljevanja jest u dijeljenju, a Kreg je obožavao dijeliti. Životni savjeti, ideja za rad, prijedlog knjige, nebrojeni citati, aforizmi, priče… Nisam dotad čuo za Parkinsona i njegov zakon, Đorđe i ja pojma nismo imali o Jerryju Rawlingsu do razgovora s Kregom. I danas se sjećam razgovora o ulasku u SDP i o ekipi iz Možemo! Sve se potvrdilo jer imao je nevjerojatno analitičan pristup i bogato životno iskustvo. Sjećam se razgovora o izborima u SDP-u 2020., zaključaka o kandidatima, bio je to moj posljednji razgovor s njim, u Oazi ispod njegova stana: zamislite sretnika koji živi u zgradi u kojoj je Oaza, birtija! Mlađima je davao najviše. Od nebrušene intelektualne radoznalosti stvarao je stručnjake i zrele ljude, od mladenačke ambicije odgovornost čovjeku i profesiji. A ti ljudi danas časno služe Domovini, društvu i struci.

Josip je sve mogao pojednostaviti. Život. Smrt. Početak. Kraj. Kad mi je otac umro, sjeli smo u Kavkaz i objasnio mi je. Neutješno, ali to je tijek stvari. Po redu, sljedeći sam ja. I da, smrt oca je muškarcu strašna jer nema nikog da ispravlja moje greške, da me pazi. Dalje moraš sam. Kad smo govorili o obitelji, neke najtužnije boli oko svog oca i majke, obitelj, stradanja tako je jednostavno opisao. Nije bilo mržnje, ljutnje, sve je objašnjivo. Nije od toga napravio profesiju. Život, ljubav, brak, Vesna, Zlatko i Vlatko, unučad, sestra, nećaci, Ogulin, sve je jednostavno uveo u razgovor, u priču o životu. Jednostavno. Moćno.

“Nitko ti ne može dati koliko ti ja mogu obećati.” Kreg je tako opisao svijet političkog oportunizma i karijerizma, one koji su podržavali jedne, druge, sve, samo im obećaj mjesto ministra ili zastupnika. Čim je obećanje manje ostvarivo – uvjerljivije je! Taj lijepak politike Kreg je prezirao. Vidio je te neostvarene veličine, kalkulante, političke licemjere razočaravajuće ljudskosti, slabih profesionalnih kvaliteta, one zbog kojih Hrvatska jest što jest. Znao je da je ljudski, ali nisko. Nije se rugao, sami su se prokazivali.

Kreg je imao stav. Nije odustajao. Nema povlađivanja. Princip, riječ, misao – to je čovjek. Kad netko kaže da u politici ne možeš biti čovjek ideja, stava, idealist – baš to je krivo! Politika nije pragma. Bez ideje ne možeš biti u politici. Čemu politika bez stava? Čemu djelovanje ako nemaš principe? Čemu glava ako je ne koristiš? Čemu život ako se ne boriš? Za Krega je točna bila ona Unamunova “Ponekad je šutnja najveća laž”, a rekao je to ljepše: “Brodove koji plove čekaju možda oluje i bonace, ali ako ne plove, hrđaju i propadaju. Politika koja ne provede promjene, koja čuva kukavički status quo ante, zemlju dovodi u situaciju polaganog propadanja. Navigare necesse est. Nikad završeno. Nema kraja.”

Ni malo ni previše, ništa ne treba dodavati. Srdačan i srčan, prijatelj i učitelj, čovjek, ali i društveno i političko biće. Josip je bio izvanredna osoba, jedan od onih koji su Hrvatsku vidjeli drugačije. I drugačiju. Silno nedostaje.