“Well, I woke up Sunday morning

With no way to hold my head that didn’t hurt

And the beer I had for breakfast wasn’t bad

So I had one more for dessert

Then I fumbled through my closet for my clothes

And found my cleanest dirty shirt

And I shaved my face and
combed my hair

And stumbled down the stairs
to meet the day”

---

“Probudio sam se u nedjelju ujutro

Nikako nisam mogao dignuti glavu koja me nije boljela

A i pivo koje sam doručkovao
nije bilo loše

Tako da sam popio još
jedno za desert

Zatim sam preturao po
ormaru tražeći odjeću

I pronašao svoju najčišću
prljavu košulju

I obrijao lice i počešljao kosu

I teturao niz stepenice u susret danu”

Kris Kristofferson

Volim nedjelju. Ne vjerujem da postoji osoba koja ne voli dulje odspavati barem jedan dan u tjednu, nedjeljom. Moja supruga je tu sigurna pobjednica, disciplina: spavanje u dalj. Jedan dan odmora u tjednu fiziološka je potreba, nužnost, povijesna tekovina radnog prava. Nedjeljom obično ustajem oko sedam, pola osam, pa uz kavu ljenčarim do TNT-a. Nekad, kao prošle nedjelje, dižem se ranije, idem u Glinu. Prizor crkve Majke Božje u Gori koji se u vožnji odjednom otvori, u rano nedjeljno jutro, kao da je vremeplov u prošlost. Nedjelja je i vrijeme u kojem se uspijem najviše odmoriti, bez rada. Ili, pak, raditi u miru.

Nedjelja je i svevremenska inspiracija za glazbu. Pada mi na pamet Morrisseyeva „Every Day is like Sunday“. Ili melankolični „Sunday“ Sonic Youtha. “To you – lonely Sunday friend, With you – Sunday never ends”, uvod u „Sunday, Bloody Sunday“ s ritmom marširanja. Samo ta nedjelja nije dan odmora. Nedjelja je i prekrasna Debbie Harry iz „Sunday Girl“: “I know a girl from a lonely street, Cold as ice cream but still as sweet.ˮ Sunday Girl, neočekivano, nije osoba, već mačka. Hladna kao špricer, a slatka.

Nedjeljno jutro Loua Reeda. “Sunday morning and I’m falling, I’ve got a feeling I don’t want to know, Early dawning, Sunday morning, It’s all the streets you crossed, not so long ago.ˮ Genijalna slika povratka iz subotnjeg izlaska, sa suncem koje izlazi u pozadini. Koliko sam takvih jutara dolazio kući umoran, zgužvan, vukao noge po šljunčanoj stazi kroz tuškanačku šumu, hodao uzbrdo stepenicama Brusja u Podgori. Jedno je takvo nezaboravno nedjeljno jutro bilo u rujnu 2012. u uvali Opat, sa Slavijom, Milivojem, Zoranom. “Nedjelja ujutro i ja padam. Imam osjećaj da ne želim znati.” Lou Reed je upravo na nas mislio, vidio nas kako se izvlačimo iz kabine na kavu. „My Sunday Feeling“ pjevao bi Jethro Tull. Za Filipa Zoričića ima i „Nedjelja“ od Džeja. Ne znam ima li što od Ane Bekute ili Duška Kuliša.

Ima još, ali ajmo na drugu pjesmu. Nedjelja Andreja Plenkovića. Nikakva pjesma. Slabi vokali. Loša izvedba. Nešto između piskutanja propale starlete na Zadrugoviziji i „Kreni, Gardo, bandu gazi“ u pola četiri na proslavi umirovljenja nadcestara Ante u Cisti Provo. Andrejeva pjesma koju kao da smo već čuli. I to tri puta. Ivica R., Ivo S., a jednom je i naša družina “polit-epidemioloških evidentičaraˮ svirala tu šargiju. Déjà vu. Bezvezan aranžman. Predizborni. Nedjelja o kojoj govorim populistička je, prevarantska, politička priča. Ne pjesma. Loša i nepotrebna.

“Pitanje osiguranja slobodne nedjelje za zaposlene u trgovini je civilizacijski doseg koji čini pozitivni korak prema pronalaženju trajnog rješenja u regulaciji radnog vremena u djelatnosti trgovine, kako bi se pronašao potreban balans za funkcioniranje zaposlenika i poslodavaca.” Civilizacijski doseg, kaže Davor Filipović. Neradna nedjelja je, očito, nešto poput kotača, štotijaznam, semafora, izuma vatre. Civilizacijski doseg poput bontona ili tople vode. Bože, usrdno te molim da štitiš naše inovatore civilizacijskih dosega. Davora i Andreja. Još kada Marijana Petir dometne “Naravno da bi sindikati, a i ja osobno, da nijedna nedjelja nije radna, da nedjeljom ne radi nitko osim hitnih službi i na tom sam pitanju spremna i dalje raditi”, ukažu mi se brojni civilizacijski dosezi. Ne znam zašto mi sada na pamet pada španjolska čizma.

Podjela vremena – prvo na godine i mjesece pred tisuće i tisuće godina, potom niz od sedam dana koji se pojavio kod Babilonaca, u kojem je sedmi dan, dan odmora, nastao spojem babilonskog dana punog mjeseca i židovskog slavlja sedmog dana – eto, to je najnoviji civilizacijski doseg u Hrvata. Najfriškija vijest. Tisućljeće amo-tamo, ali pred izbore. Bitno da smo otkrili sedmi dan u tjednu. I bi svjetlost.

Ne znam zašto naša neinventivna opozicija u Andreju P. vidi Luja XIV., Kralja sunce. Prije će biti Car Konstantin, onaj koji je zakonom propisao nedjelju kao neradni dan. Ovaj petak glasovanja o izmjenama i dopunama Zakona o trgovini naš je 7. ožujak 321. godine. Evo nas, Lijepa Naša, jedna od 15 najrazvijenijih zemalja, uspješno hodi četvrtim stoljećem n.e. i dolazi do izuma – pardon, civilizacijskog dosega – dostojnog mjeseca limburga (to je onaj u kojem se majmuni šišaju).

Ono što je kod Konstantina bilo iznimka od obveze nedjeljnog odmora – rad seljaka koji su ovisili o vremenskim prilikama i godišnjim dobima – nama je 16 ne-neradnih nedjelja u godini. Mi, koji smo među 15 najrazvijenijih, imamo 16 najneprincipijelnijih iznimaka od civilizacijskog dosega. Odmor bez odmora. I opet tržimo principe i civilizacijske dosege. Ovoga puta za naše drage turiste. Umjesto 50 nijansi sive kod nas je 16 “necivilizacijskihˮ nedjelja za furešte.

Dakle, od svega što je narodu jedne od najrazvijenijih država trebalo, narodu eura i Schengena, NATO-a i Dubravke Šuice, dobit ćemo nedjeljnu duhovnu kontemplaciju. Sindikat trgovine veselo će se hihotati, možda i zagrcnuti od radosti što mu je država ispunila zahtjev. Država, a ne kolektivni pregovori i snaga pritiska na socijalnog partnera – poslodavce. Nije to baš nešto čime bi se sindikat trebao hvaliti, ali… Naravno, i Ustavni sud će ponosno, četvrti put, odlučivati o (ne)ustavnosti (ne)rada nedjeljom. Jer, eto, gospoda suci imaju vremena za dokolicu pa neka je ispune nedjeljom. Nemamo mi većih ustavnopravnih dilema ni problema u pravosuđu od neradne nedjelje. Eto, triput su se pripremali za odluke, rušili neradnu nedjelju, možda iz četvrtog slobodnog udarca bude bolja odluka. Prava. Nedjeljna.

Pada mi na pamet Cyril Northcote Parkinson, dragi gospodin čiji Parkinsonov zakon nema veze s Parkinsonovom bolešću. “Vrijeme koje osoba ima na raspolaganju da dovrši zadatak je vrijeme u kojem će zadatak biti dovršen.” Jednostavnije: “Rad se uvećava kako bi ispunio vrijeme na raspolaganju za njegovo dovršenje.” To je čovjek koji je prebrojio da je u kolonijalnoj upravi Britanskog imperija najviše zaposlenih bilo na dan – kada je nestala zadnja kolonija. Danas bi utvrdio da je nedjelja presudni problem 15. najrazvijenije države. Ili kako bi Nikita Hruščov lijepo rekao: “Političari su svuda isti. Oni će obećati izgradnju mosta čak i kada nema rijeke!”

I, što nam ostaje? Kako se boriti protiv Andrejeva nedjeljnog pjesmuljka? Raspravljati, promišljati, propitivati, argumentirati. Poslodavci u trgovini, svi koji kao ja mislite da ovakvo branjenje rada nedjeljom nije dobro, izrecite svoje stavove, branite svoje vrijednosti, zagovarajte ono u što vjerujete. Izlazite na izbore!

Ili, možda bolje, hajde da pričekamo nedjelju pa tiho zakukajmo: Eli, Eli, lama azâvtani?!