“I’m adaptable and I like my new role

I’m getting better and better

And I have a new goal

I’m changing my ways where money applies”

---

“Prilagodljiv sam i sviđa mi
se moja nova uloga

Sve sam bolji i bolji

I imam novi cilj

Mijenjam se kada se radi o novcu”

John Lydon, Keith Levene,
Martin Clive Atkins

U neka “druga” vremena prošle države (točnije bi bilo reći “u prva vremena”) svaka TV kuća imala je svoj politički magazin, koji je išao u razmjenu, kao što je i Dnevnik nedjeljom bio svaki put iz druge republičke televizije. Na TV Beogradu to je bio ZiP, “Za i protiv”, vodila ga je – među ostalima – Gordana Suša. Ne sjećam se koja je televizija imala “Teme i dileme”, no zvoni mi da je neka imala, možda TV Sarajevo.

Država koje nema već više od trideset godina sa sobom je uzela i teme i dileme. Mi ih danas u Hrvatskoj – nemamo! Kod nas ne-teme i ne-dileme. Ne polemiziramo, dilema nemamo, sve pravocrtno i neupitno. Jasno, tko ne postavlja pitanja, sebi i drugima, niti ne očekuje odgovore. A mi ne raščlanjujemo, ne propitujemo. Ako je nešto “mentalno” jugoslavensko, a ne mislim to u smislu nacionalnog sentimenta ili patriotskog naboja i nostalgije, već u smislu političke i društvene manire, to je naša (auto)cenzurirana društvena geografija. Čak su i svađe pijanih po bircuzima, uvrede posvađanih rođaka, ražalovanih nasljednika, pokleknule pod intelektualnom umrtvljenošću koja dolazi s političke scene.

Ta umrtvljenost nije iz osamdesetih, prije sliči onoj iz šezdesetih ili sedamdesetih. Stvar je jednostavna: s opozicije jednoobrazna mantra kako HDZ treba smijeniti s vlasti ma kako god i zamijeniti ga ma s kim god, jer tko god došao, gori biti ne može. S pozicije, pak, žalopojki kako je stav prema politici, članovima i glasačima HDZ-a ustvari nesnošljivost i ostrašćenost, zavist i mržnja, prema rezultatima i uspjesima. Mi ne gledamo njih, oni ne vide nas, aparthejd kao u Pretoriji, zidovi kao u Belfastu. Kognitivni, ne i stvarni.

Hrvatska je, dakle, danas država u kojoj tema – nema. Oko nas ne-teme i ne-stavovi, kalkulacije i strahovi. Što je nekom tema, drugom je ne-tema. Što je nečiji stav, za drugog je strah. Ne znaš tko se koga više boji – pozicija opozicije, opozicija pozicije ili strahovi dolaze od medija i javnosti. Za neke i od USKOK-a. Ne-teme dominiraju, ne-dominiraju. Sve u svemu, javnost se bavi beznačajnostima kojima nije mjesto ni u didaskalijama političke scene, ali su svuda oko nas. A o bitnome slabo: navikli smo na korupciju i pljačku, naučeni na destrukciju. Pa ne-teme.

Jedna ne-tema koja je početkom prošlog tjedna ušla u javni prostor: kandidati HDZ-a za predsjednika Republike. Kolinda Grabar Kitarović, Tomo Medved, Gordan Jandroković, Ivan Šimonović. Izbaci uljeza. Meni se čini da bi uljez bio Ivan Šimonović, stariji kolega s fakulteta, dugogodišnji diplomat, ugodan sugovornik, smireni intelektualac. Pred kojih pet godina Kreg i ja njega smo se sjetili kao suvislog kandidata HDZ-a za predsjednika, umjesto tadašnje predsjednice. Tada smo bili “prviˮ pa imam određeni ponos na vizije koje je sada netko evocirao. No, ključno – je li danas identifikacija predsjedničkog kandidata koji bi se suprotstavio Zoranu Milanoviću društveni prioritet ili je puštanje takvih vijesti korisno za one koji bi razgovor usmjerili toj temi umjesto priče o SMS-ovima, Wappovim, Viberovim ili Signalovim porukama. Možda će u priručnicima za nove generacije hrvatskih političara pisati da je ovo klasična strategija ne-teme.

Ili tema koja ne dolazi s nacionalne ravni: Milka Planinc i zaboravljeni asovi. Nema trga za utemeljitelja pokreta, ali ima ulica za sljedbenicu tog utemeljitelja. Urnebesno stajalište. Pa se uz prijedlog toponima još i prizna da je “upitno kako ćemo vrednovati njen doprinos”. A nitko se ne pita – ako nema doprinosa – zašto ima ulice? Osim ako je “kapitalni” razlog – spol. A očito jest jer se spominju i Anka Berus i Nasta Rojc. Na Facebooku je Saša K. sjajno primijetio – možda bi Maršal bolje prošao da je maršalica. Ili da je zeleno-lijevi instalater boksova po Trešnjevci. Možda da je 1943. zabio barjak “Ljubin grob je NAŠ!ˮ

U čemu je bizarnost ove teme – pa u tome što kreće od toga da je Tito tema koja bi neke uzbudila pa nudi “dudu varalicu”. Inicijativa za nominaciju Titovog trga nosi opasnost od društvenih reakcija pa se od nje bježi. Ali kako se ne smije pobjeći od vlastitih podržavatelja, to se umjesto ove teme traži ona koja valjda ne bi ideološki smetala, bila bi “ne-ideološka”. Ne-ideološka ne-tema. Od Možemo ili ne-Možemo?

Ova je ne-tema mnogo više izraz diletantizma od one HDZ-ove: HDZ se svojim ne-temama pokušava spasiti, a ne-HDZ-ovci se svojima uvaljuju i dublje nego temama. Recimo, ne razumiju da su, u očima desnice, inicirali sadržajno isto, bila to Milka Planinc, Anka Berus, Tito, Koča, Đido, Staljin ili Mao. Ne sudi desnica očima ljevice. I odmah je krenulo: “Prikrivene komunjare nameću ideološke teme da odvrate pažnju od nesposobnosti vođenja grada…. Skreću pozornost s procesa u Zambiji…“ Umjesto zadovoljenja ideoloških pobornika, sada će ih HDZ i desnica šamarati. Histerijom su im inicijativu već srušili – pojedinci na strani predlagača prijedlog su šutnjom osudili na propast. Stoga, umjesto da su stav izrekli promjenom imena “onogˮ trga, pri čemu bi ih desnica sotonizirala, sada ih još i ismijavaju zbog ustrašenosti.

Ova je ne-tema istaknula koliko je aktivističko poimanje politike zagrebačke vlasti bez političkog instinkta, bez ideja, sa samo trendovskom agendom iz Berlina, Pariza i Barcelone. Troše legitimitet, kredibilitet kod glasača, energiju, na nebitne stvari. (Nepotrebno je uopće baviti se argumentima kako je Milka Planinc “bila naša prva premijerka” jer je bila bezličan administrativac, toliko dalek od, recimo, Savke, važnije i utjecajnije, a prije nje na poziciji.)

I neradna nedjelja, i to je sjajna ne-tema. Četvrti put pijesak u oči nacije, pljuska rezonu gospodarstvenika. No dobro, mislim da bi o pekarima koji kruh nedjeljom neće smjeti prodavati trebalo napisati zasebnu kolumnu, kolumnu o predizbornoj manipulaciji. Bukvalno “kruha i igara”. Kiflice i SMS-ovi.

Na Autografu sam našao tekstove Vladimira Pavlinića, prvog urednika Glasa Koncila. U jednom je tekstu spomenuo sjajan izraz – “stupidologija”. Dobra riječ za “znanost o ne-temamaˮ, možda i za one poput mene koji se ne-temama bave. Viktor Gotovac, stupidolog. Stupidologija: posljedica sjajno osmišljene strategije organiziranja zbrke u kojoj naši građani ne vide ciljeve političkih tijela i institucija, nejasna im je svrha politike bez stavova i vrijednosti, koja u strahu od grešaka radije ne čini ništa, a obesmišljeno je društvo u kojem su ambicije odvojene od sposobnosti.

Sveukupno, naš pristup ne-temama niti je uvjerljiv, još manje inteligentan. Kakvi su to akteri koji se u nas bave ozbiljnim poslom kakav je politika? Tko nam tim PR-alatom oblikuje društvo? Jesu li ovom društvu potrebna djela, rezultati, učinci, ciljevi ili ćemo se zanositi taktikama, širiti glasine, stvarati PR-intrige, bježati od sjene jer bi mogla podsjetiti na vlastitu odgovornost. Eto, to su ne-teme politike, proizvod tvrdokornih stavova okoštalih klika, petrificiranih elita u strahu od promjena.

Ulica mijenja sustave. Sve ostalo je demokracija. Pročitao sam negdje tu Facebookovu mudrost. Kod nas demokracija šuti, ne-tematizira. A društvo jest scenografija za borbu, političku. U toj se borbi sučeljavamo da dokažemo da su naša stajališta bolja od drugih, borimo se za ono u što vjerujemo, dobro društvu i pojedincima. Ne bavimo se ne-temama. Ili se barem ne bismo trebali baviti. Raditi u skladu s onim u što vjerujemo i želimo. A ne ne-raditi u ne-skladu s onim u što ne-vjerujemo i ne-želimo!

“For the big wheel keeps on turning

On a simple line, day by day

The earth spins on its axis

One man struggle while another relaxes

---

Veliki se kotač nastavlja okretati

Po jednostavnoj liniji, dan za danom

Zemlja se okreće oko svoje osi

Jedan se čovjek bori dok se drugi opušta”

Andrew Lee Isaac Vowles, Robert Del Naja, Horace Keith Hinds, Grantley Marshall, Neneh Cherry