“Die Sprache ist ohne Inhalt

Gesetz – nur ein Papier

Das Wahre ist nicht immer Wahrheit

Aber wir sind wirklich hier”

---

“Jezik je besmislen

Zakon – samo papir

Istina nije uvijek istina

Ali ovdje smo stvarno”ˮ

Laibach

Posljednjih tjedana scena nacionalne politike bila je neobično dinamična. Sporenja oko angažmana u Ukrajini i obnove nakon potresa pa pripreme za novogodišnje proslave, monetarne i granične promjene… Po okončanju zasjedanja Sabora preuzela je lokalna politika, doznali smo o “nejavnoj” izbornoj konvenciji gradske političke stranke. Potom o kolektivnom sporu u Zagrebačkom holdingu. Tada pitanje skijaškog natjecanja hinjenog glamura nimalo razmjernog visini Medvednice i uvjetima na njoj. Sada smo u cijenama koje su (ne)očekivano porasle. Zajedničko svim tim događajima jest pristup politike koja građane, birače, nimalo ili slabo uključuje u svoju dinamiku.

Građani, gotovo je općeprihvaćeni stav političkih opcija u nas, jesu akteri koje se pita na izborima, izborom realiziraju svoju ulogu u demokratskom procesu – do nekih sljedećih izbora. A u tom razdoblju politika i vlast su “roditelji” koji najbolje znaju što je za građane dobro, ne objašnjavaju poteze, dobro da još otvoreno ne poruče građanima: “Mi najbolje znamo što je za vas dobro i što vam treba.” (Ponekad se čini da bi političari građanima rado rekli i onu “odgojnuˮ koju majke znaju upotrijebiti: “Ja sam te rodila, ako treba ja ću te i ubiti!”) Tako kao objekti, a ne subjekti politike, zainteresirani pijuni, uz osjećaj isključenosti, građani radoznalim voajerizmom zvjeraju političke analize u programu N1 ili „Studija 4“, tražeći informacije, objašnjenja, obrasce razumijevanja politike.

I dok se prije izbora političke opcije kite obećanjima otvorene vlasti, razlažu i pojašnjavaju, trude se nježno osvojiti srca glasača, kad kocka padne i vlast bude izabrana, objašnjenja staju, a važnost politike proizlazi iz mistike – maksima kao da je „Mladog pape“ Pija XIII.: “Odsutnost je prisutnost. To je osnova misterija.” Stručnjaci za odnose s javnošću, dobro plaćeni PR-ovci, služe više za prikrivanje no otkrivanje, manipulacija je u srži spina, a ono što se prikaže više zavarava i zavodi no osvjetljava i pojašnjava. To je u nas politika. Sivo odijelo, bijela košulja, kravata, lakirane cipele, kožna torba. I PR stručnjak. PR otajstvo politike.

Kontrasti te naše politike sjajno se vide kada se lašti slika Vlade koja će sada, nakon što su cijene porasle, mjerama kojih se ne bi postidjeli ni Milka Planinc ili Veselin Đuranović, rješavati problem na koji je bila upozoravana mjesecima. Ili kad na temi nacionalnog stadiona i državna i gradska vlast žele pokupiti pokoji politički lajk. Samo od toga Salih Dedić, Siščanin koji nakon potresa živi u kontejneru u Cvetkovićevoj ulici, gdje je dobio infarkt, a sada ima i karcinom pluća (Večernji list, 22. prosinca), neće imati ništa. A tu je politika trebala služiti građanima, riješiti problem.

Willkommen in Kroatien: panem et circenses, slatkiši za javnost, povremene šarene pilule za lilule, ponajprije one za miran san i dnevnu letargiju. Ima li bolji lijek za svakodnevne probleme od obećanja života preko mogućnosti? Može li sjajnije od toga da se krajem godine podijeli božićnica siromašnim umirovljenicima? Nije li jednostavnije raspravljati o svjetskom prvenstvu nego objasniti što se dogodilo u Agrokoru i INA-i? Obećanje naknada lakše je no rezanje proračuna. Praktičnije, svakako.

Svakim takvim postupkom vlast, političari uopće, podržava uvjerenje da su izbori samo forma, dan kada odglumimo demokraciju, obasipani lijepim obećanjima i programima koji evanđeoski šire blagovijest, a nakon toga vlada se tišinom koju povremeno uzburkaju novinari. Takva bespomoćnost građana ključ je objašnjenja zašto građani sudjelovanje u demokraciji vide obesmišljenim i farsičnim. U fokusu nije čovjek.

No demokracija nije samo slaganje listića, brojenje glasova, raspodjela mandata po d’Hondtovoj matematici, zbrajanje većine političkom trgovinom, tendenciozno polupropuštanje informacija, kao što ni vlast nisu cigle i žbuka na Trgu sv. Marka. Nije to tajenje promašenog sadržaja obećanja koja se nisu ispunila, zamisli koje nije moguće ostvariti, kadrovskih rješenja koja su omašila. Možda naši građani nisu obrazovani, možda ih je lako zavarati ili se vesele neostvarivom, možda više vole slatku laž od gorke istine, ali varati ih, tajiti, manipulirati, to je pogrešno. Nije demokracija.

Suština politike nije vještina predstavljanja dopadljivih podataka i naizglednih uspjeha, smisao demokracije ne smije biti zavođenje lažnim ili tendencioznim tumačenjima, baš kao što bit cestogradnje nije “farbanjeˮ tunela. Još je to manje ignoriranje… Ne mislim da je Nietzsche bio u pravu kada je rekao da ne postoje činjenice već samo interpretacije. Životno me muči kada država puste milijune prije kraja godine dijeli kao da su u blještavi papir upakirani predizborni darovi, bez odgovornosti kriterija, imovinskog i dohodovnog cenzusa. Ili kada gradska politika umjesto kvalitetnijeg gradskog prijevoza nudi skidanje reklama sa “zagrebačkih plavih tramvajaˮ kao da je boja tramvaja esencija vrijednosti i usluga za sebe. Molim, volio bih znati zašto izgradnja OŠ Jure Kaštelana u Zagrebu košta 3.200,00 eura po kvadratu, dok u Slavonskom Brodu isti taj kvadratni metar, 1×1, OŠ Milana Amruša, košta gotovo upola manje, 1.740,00 eura. Činjenično, ne zabavnim interpretacijama PR magova. Nisu to “jeftino-skupe sitnice i pocepane razglednice”.

Kada nam ne govore tada nas niti ne pitaju, a kada nas ne pitaju zapravo i ne odlučujemo. U tome je stvar! Odgovor na pitanje zašto su na vlasti nije u tome što su izabrani, već zašto su izabrani baš oni! Ne počiva legitimitet u pravilima izbornog zakonodavstva ili granicama izbornih jedinica, već u gledanju u oči i objašnjavanju prije, za vrijeme i NAKON izbora! Ne trebamo milodare u sitnim euro-apoenima već objašnjenje zašto dobivamo samo to. Ne trebamo jadikovku o depopulaciji i demografiji, a da se ljudi iseljavaju. Ne pristaje priča o slobodi medija u trenutku kada se kritika naziva govorom mržnje. Ili kada opozicionari misle da problem nije u njima već u tome kako se o njima piše.

Istinu, objašnjenja, ideje i stavove – to biraju građani. Ako im se ponudi. Ne političara s božanskim torzom ili prekrasnom kosom. Ni političarku u najljepšoj crvenoj haljini sa skupom torbicom.

A gdje smo sada? U svijetu nevijesti i poluvijesti kriminal i korupcija neće presuditi ove izbore. Zamislite, kriminal i korupcija pune stupce, ali neće odlučiti! Jer ne znamo, a zapravo nas ne čudi niti zanima. Pilula letargije djeluje. Izbore će osvojiti međunarodni moment i socijalna milostinja Vlade. Pozdrav iz Bruxellesa. Ne Rovinja. Čija je to zasluga ili greška?

Prvo i ponajprije – opozicije, onih koji ne znaju aktualizirati i adresirati nijedno pitanje kao važno, koja uopće ne osjeća javne poslove, ništa ne nudi, samo kritizira. Strane su im političke ideje i strast. Jeftino je to njihovo snobovsko-karijerističko poimanje politike. Žele moć i udio u vlasti, a nemaju ni duh ni muda. Za promjenu.

Krivi su, naravno, i oni najodgovorniji – oni na poziciji vlasti, oni koji korumpiraju i bivaju korumpirani, koji šute ili spinaju. Samo, njih razumijem, oni to čine zato da bi sve to mogli. Sve to: biti na vlasti! One prve ne mogu shvatiti. Kao da se bore da ne osvoje vlast ili su samo svjesni da je niti zaslužuju niti znaju što bi s njom.

“Die Wahrheit ist für die Lugner, Und Freiheit – die Sklaverei, Das Geld ist für die Armen, Und es ist Luge reich zu sein.” “Istina je za lažljivce, a sloboda – ropstvo, novac je za sirotinju, i laž je biti bogat.” I to pjeva Laibach.