“Život nam je samo jedan

Nije vrijeme za dileme

Sad se mora kućit kuća

Ljubavi sam tvoje vrijedan

I ne stvaraj sad probleme

I meni je do svanuća”

Momčilo J. Popadić

Sjedim na terasi. Gledam prema cesti koja od magistrale vodi put Gornje Podgore. Biokovo u pozadini. Ispred mene masline, klementine, šipci. Malo niže, žarko žuti limun koji smo zaboravili ubrati. Cvrče cvrčci.

Muče me ljetne brige. Ponio sam Deškovićevu malvaziju i Mihaljevo Mačovo brdo, češka i mađarska vina, zeleni veltlinac, Irsai Olivér. Od crvenih crljenak. Preškrt sam za Stinin Tribidrag pa sam opremljen Masvinovim i Krolinim, uz jeftinija talijanska primitiva. Životna pitanja svode mi se na preksutrašnju feštu svetog Vicenca i koje vino odabrati. Da ide uz janjetinu. Nije me par godina bilo za Vicu u Podgori (građevinski radovi se otegnu kada novac dadneš unaprijed) pa sam, osim vina, u dilemi i od koga uzeti janjetinu kad Jure Šimića, iz Tučepi, više nema. Ljetne brige, vrućina i dosada, sunce i more, dan za danom kao kod Ramba: „Jer sutra će danas postati juče, Ko što je juče danas bilo sutra…“ Dokoni javni službenik uživa u ljetu. U nedoumici da li u more na Plišivac? Ili pred Poštu?

Ljetne dileme puka nisu usporedive s mukama političara, elite koja nas „mudro“ vodi, koju pozorno slušamo, komentiramo, svadimo se poradi njih. Naši izabranici u ljeto stradaju i pate. Kada čovjek zaviri u rubriku „Što poznati rade danas“ ili kad se pojavi fotografija preferiranog političara ili političarke, vidimo sav teret života naših najbiranijih. Koje li su kušnje u odlučivanju oko pohođenja ljetnih fešta? Kako se obući da se ne preznojiš? Šešir ili kapa? Strahote. Kako organizirati odlaske i povratke, „gostovanja“ na koja politički pomazanici, poput putujućeg cirkuskog ansambla, s devama i slonovima, klaunima i žonglerima, a sve o trošku poreznih obveznika, putuju od Sinjske alke do Dubrovačkih ljetnih igara, od koncerta sjećanja na Olivera do Splitskog ljeta, od bikijada do lađa. Uzduž i poprijeko. A onda još, za dan grada ili ribarsku večer, s predizbornim sućutnim izrazom lica slušati nekog gradonačelnika koji se žali na podbačaj sezone, kimati lokalnom župniku koji govori o nastranim turistima koji bludno razodjeveni hodaju kroz mjesto do plaže, stisnuti ruku uglednom mesaru ili nepoznatom nekom što mu ne paše cijena trajekta. I nikada nitko te junake našeg doba, paćenike progresa koji nikako da nastupi, nije čuo da se žale na cijenu ulaznica, da im ljeti naknada za odvojen život ne dostaje, ne bune se na rast cijena janjetine niti gnjevno lamentiraju koliko je gemišt poskupio. Politički kruh sa sedam kora.

Nekad smo imali slike političara u Vjesniku s najboljom učenicom 7. b OŠ Veljko Vlahović, Petrom koja ima kosu u rep, ili debeljuškastim Milanom, pobjednikom natjecanja „Heroji manji od puške“. Ima na netu snimka kako danas zaboravljeni Ante Marković otvara novu zgradu FER-a krajem osamdesetih. Ali u usporedbi s današnjom svakodnevnom „rafalnom paljbom“ objava na silnim mrežama, to je – ništa. Samo, je li ta „muka“ sav posao naših najmudrijih u dvama ljetnim mjesecima? Sarkastičan sam. Ali sve što vidite, gozbe i proslave, to je najpreciznije svjedočanstvo o onima za koje smo glasali. Ili velikom dijelu njih. Svjedočanstvo što rade naši birani zastupnici već koji tren nakon okončanja zasjedanja saborske sjednice, kako doživljavaju svoj posao tijekom ljeta. Odmor i dokolica. Zabava. Na naš račun. Jer, pišu li zakonske prijedloge? Ne. Objašnjavaju li projekte koje će na jesen pokrenuti? Ne. Obrazlažu li protivljenje nekoj odluci? Ili podršku? Jesu li iskoristili ljeto da educiraju zašto ZDS-u nije mjesto u Kninu? Jesu li razgovarali s dionicima priče o neradnoj nedjelji – trgovcima, poslodavcima, potrošačima – pa iznijeli stav? Odredili se prema nasilju oko sporta? Obilaze li stradale od poplava, jesu li posjetili stradale u potresu: u Glini, ne na Hvaru. Ne. Ne. I ne. Čast iznimkama, da ne ispadnem populistički falsifikator. Ispada da smo birali besposlenjake koji znaju uživati, paradne luftbremzere, ne zastupnike i vlast. Ti naši politički gulanferi poput putujućih trgovaca iz Taličnog Toma obilaze zabave i besplatne gablece – ali ne prodaju pomadu protiv žuljeva, eliksir vječne mladosti i čarobno ulje protiv ćelavosti. Ili baš to rade. Na svoj način. Kao da im je to neki „ljetni regres“. I sve „foto-dokumentiraju“. Ljetna politička destinacijska patrola. „Putnička agencija Sabor“.

Politika, a to se osobito vidi ljeti, u Hrvatskoj jest gluma, kičasti virtualni spomenar, slika lažne skrbi za „bazu“, obmana birača. Nema ljepše metafore toga koji su interesi važni. Nema točnije istine o onima kojima smo dali da nas vode. Netko bi mogao reći da sam zavidan. Molim, obožavam fešte, koncerte, nema mi do dobrog vina, rakije ili Becherovke. I volim objaviti. No putovanja plaćam sam. I davno sam naučio da besplatnog ručka – nema. A najjeftiniji je kad ga platiš sam. No ključno pitanje nije tko je kome što platio. Ne! Ključno je što rade, presudno je utvrditi za što mi političare biramo, koje su im obveze, kakve su im biografije, koja postignuća? A postoje političari koji misle da ih plaćamo za instagram-pohode na pršut i Babić.

Nekad je političar bio Tripalo, danas Sinčić. Usporedite Savku onda i Majdu Burić sada, KGK na prvenstvu u Rusiji i Vesnu Girardi-Jurkić devedesetih. Ili Dalibora Brozovića i Zekanovića, Krega i Gordana Grlića Radmana. Je li moguće da su u istoj zgradi diskutirali Vesna Pusić i Karolina Vidović Krišto, Vlado Gotovac i Marin Miletić? Onda i sad. O tempora, o mores! Gospoda i tiktokeri. Intelektualci i instagrameri. Ljudi s ozbiljnim biografijama i anonimusi, kojekakvi proizvodi mladeži ili forumaši, ljudi za koje nitko nije ni čuo dok nisu postali – prevažni. Političari!

Danas je teško utvrditi razlike između aktera politike i influensera. No jedna je ključna: influenseri nešto i prodaju, prezentiraju, za njih je to rad i posao. A političari imaju radno mjesto i prava, posao ne, narodu nude populizam i demagogiju, sebi priskrbe korist i ostvare interese. Zaista nam politika nudi „loš proizvod“. I tu se vidi koliko se uloga politike u bitnome promijenila. Nekada su političari raspravljali, radili, razmišljali, svađali se, nudili i predlagali. Sve oko res publicae, javne stvari, interesa društva. Danas, samo prepričavaju novinske naslove, slušaju PR-ovce i „komunikacijske stručnjake“, glume bitke i sukobe. A ustvari putuju i uživaju. I zapošljavaju rodbinu i prijatelje. Politika danas jest poput džina sa skupim tonikom i krastavcem – sve nekako trendi, no bez okusa. Nije problem da bude i zabave, ali je katastrofa što sadržaj uopće ne postoji.

Zato se sa sjetom prisjećam i preozbiljnih lica nekih zaboravljenih asova, onih čiju smo pamet divinizirali koliko god im je politika bila dosadna. „Politika iz vremena prije mitske fotografije Mesića u kupaćima na Hvaru.“ Politika koja je gradila, kada je rad razumijevao rezultat, a ne objavu na mrežama. Vrijeme politike „onda“ kada su ljudi dobivali perspektivu, sliku izvjesnog boljeg, jer to je ono što ljudi od politike žele – razlog da ostanu, a ne da odlaze, optimizam promjena, ne prazninu novinskih naslova o skupim aferama. Ljudi od politike žele svijet u kojem žive, a ne sliku preplanulih političara s pogledom na more i švedski stol. I klapu. Ma koliko slika dobro bila provučena kroz filter. Birači možda ne žele samo ozbiljne ljude, ali žele one koji će ozbiljno raditi, imati duhovitu ćud, ali i jasan stav, nuditi znanje i struku, ne priču o omiljenom klubu ili kozmetici. Ili, barem, ja to želim.

Zato im u nedjelju neću pokloniti pažnju. Samo da nađem Jurinu ženu i onu istu slatku biokovsku janjetinu, da je iza podneva žena i ja, uz toplu pogaču, pojedemo kao nekad s pokojnom Anticom i Dakicom. Neka mi stolar kod kojeg sam s Miljenkom danas išao u Vrgorac napravi kuhinju, neka mi Demir potvrdi da je kuća na kraju dobro ispala. A ja ću sve staviti na mreže. Pa i današnji roštilj s Mariom i Sinišom i njihovim damama. Sve na mreže. Da ne sumnjate da i ja znam biti političar. Bar na fešti u Podgori.