“Now kings will rule

And the poor will toil

And tear their hands

As they tear the soil

But a day will come

In this dawning age

When an honest man

Sees an honest wage”

---

“Kraljevi će sada vladati

A sirotinja se mučiti

I lomiti si ruke

Dok razbijaju tlo

Ali doći će dan

U doba svitanja

Kad će pošten čovjek

Vidjeti poštenu plaću”

David Howell Evans

Navika čitanja tiskanih novina teško se liječi. Dalekovidnost i kava skraćuju vrijeme čitanja, sve (naslove) pročitam dok listam. Površno, ali efikasno. Zanimljive vijesti upadaju u oči. Prije neki dan “Dvije trećine građana imaju plaću manju od 1000 €”. Prosječna mjesečna neto plaća s dodacima je 998 eura, no dvije trećine građana je ispod toga. Dobar podsjetnik na Disraelijevu o laži, prokletoj laži i statističkoj laži.

Najmanje su dvije Hrvatske. Ona koja upada u prosjek i ona koja ne, statistička i “izvanstatistička”. Bogata i siromašna. Hrvatska insidera i outsidera. To se nameće kao prvi zaključak. A dalo bi se raspravljati i o značaju prosjeka i prosječne plaće, no to drugi put. Sada o plaćama, o slobodi i jednakosti.

Dakle, plaće. Naravno, kada sam pročitao, prvo sam se usporedio. Je li sujetno što čovjeku godi da mu je bolje i ima više? Potom, toliko je elemenata koje neto plaća skriva. Recimo, ovisno o tome gdje živimo razlikuje se prirez koji plaćamo. Pa, broj uzdržavanih članova uže obitelji formira osobni odbitak. A dodatci, to bi mogli biti prijevoz i “topli obrok”. Ako su plaća i dohodak iz ugovora o djelu – tu su doprinosi upola manji, kod autorskog djela ima i paušalni odbitak od 30 posto. Neto plaća, uz dodatke, više skriva no što otkriva. Bilo bi jasnije da vidimo bruto ili ukupni trošak. Ovako, više-manje možemo zaključiti da tih prosječnih 998 eura nije neka plaća, ne kada je čovjek “izmjeri” u cijenama.

No nedvosmislen je podatak da dvije trećine stoje ispod prosjeka. Portret posljednjih tridesetak godina; mrtva priroda, mračna, više Morandijeva ili Braqueova no šarena. Stradalnici rata pate od PTSP-a, a cijelo hrvatsko društvo nosi biljeg “posttranzicijskog stresnog poremećaja”. Odatle te dvije trećine ispod prosjeka. Društvo smo u kojem prosjek čine asistenti u nastavi, gospođe iz Konzuma, mesari iz Gavrilovića, komunalni radnici Komunalca Vukovar, tekstilni radnici Varteksa Varaždin, socijalni radnici Doma za odrasle Nuštar, da ne nabrajam, a s druge strane članovi uprava o kojima čitamo u Poslovnom dnevniku, prokuristi koji daju izjave za Dnevnik u 19, direktori marketinga koji nasmijani primaju potvrdu „izvorno hrvatsko“, liječnici specijalisti subspecijalisti, rektori sveučilišta i vlasnici hotela. Prosjek je kada spojimo HTZ radnu odjeću s Canali odijelima, mjesečni pokaz s Brioni košuljama, plaću na ruke s godišnjim bonusom, dječji doplatak s Patek Philippeom. To je tih 998 eura. Da se razumijemo, tu nisu Ulične svjetiljke, beskućnici iz Kosnice i Majskih poljana, ljudi koje vidim kako čekaju obrok kod Sestara milosrdnica u Gundulićevoj.

Taj prosjek, tih 998, apsurd. Neki toliko potroše za wellness vikend ili piće uz večeru, drugi to ne mogu potrošiti jer im prosjek samo teorijski pripada, mjesto im je s one dvije trećine između minimalca i prosjeka. Prosjek je jednako besmislen koliko je glupo smatrati da je konsenzus, vrsta intelektualnog prosjeka, cilj mišljenja (tu sam misao ukrao Wolframu Eilenbergeru). Zato dalje neću o prosjeku, medijalnoj plaći ili modu – važna su pitanja slobode i jednakosti, ravnopravnosti.

Koliko smo slobodni i ravnopravni? Konkretno, bez recitiranja domoljubnih parola ili cifranih govora političkih apologeta, koliko su uistinu slobodne i ravnopravne dvije trećine ispod prosjeka i članovi njihovih obitelji? Jesu li sloboda i ravnopravnost samo ideali koji se ostvaruju nasuprot raznim oblicima terora i opresije, kakvi su postojali u prošlosti? Jesu li ljudi slobodniji i ravnopravniji otkad to stoji u odredbi članka 3. Ustava? Proizlaze li sloboda i ravnopravnost automatski iz mogućnosti da svake četiri godine dvije trećine onih ispod 998 eura izabere nekog novog koji će ih razočarati (a Plenkovića i više puta)? Ili sloboda i ravnopravnost zaista postoje onda kada sudjelujemo u društvu, kada se naš glas čuje i sve vrijeme sluša? No i tada sloboda i ravnopravnost zahtijevaju egzistencijalnu sigurnost i ekonomsku neovisnost, bez toga nema ravnopravnosti. Nema istinske slobode u društvu ekonomski ovisnih, osim na papiru. Jest, svi smijemo u Meneghetti u Bale, nitko ne brani ulaz u Nautiku u Dubrovniku, samo, usuđujemo li se ući?

Revolucije i ustanci, borbe protiv društvene nejednakosti i egzistencijskih tereta, nisu ostvarili mnogo ako 2023., u slobodi Schengena i jednakosti eura, dvije trećine rade za manje od prosjeka. Koliko su povijesne priče zapravo bajke ako su nam sloboda, ravnopravnost i bratstvo ostali san, poetski nedosanjan? Barem za te dvije trećine, “stališ” ispod prosjeka. Nejednakost i siromaštvo globalno možda opadaju, demokratske i ekonomske slobode kreću se u pravom smjeru, no u nas očito ne. Što od te statistike vide ljudi na Baniji, u Šarengradu ili Novskoj?

Suvremeno društvo slobode i ravnopravnosti nije društvo statistike, već kvalitetnog obrazovanja koje omogućava društveno napredovanje. Kakva je to ravnopravnost ako u svakom domu nemamo brzi internet i računalo za sve mlade talente koji se u njima kriju? Nema slobode bez socijalne države zdravstvenog i mirovinskog osiguranja. To su poslovi koje društvo i država mogu i moraju učiniti jer tržište neće niti može. Društvo mora unijeti razum i mjeru kako između najniže i najviše plaće ne bi bilo tolikog jaza da dvije trećine zaposlenih budu ispod prosjeka. Nismo stvorili društvo i državu da bismo osnovali zavod za statistiku i mjerili prosjek, već da ostvarimo borbu za slobodu i ravnopravnost, prilike i mogućnosti.

Budućnost se ne ostvaruje kritiziranjem tržišta, neće nas spasiti pojašnjenja računovodstvenih bilanci, društvenih prihoda i rashoda ili farizejština populističkih parcijalnih prijedloga. Rasprava o slobodi i ravnopravnosti tiče se svakog pojedinca, to je bitka za državu i društvo. A ta je rasprava – politika! Najširi okvir za promjene.

Živimo u svijetu u kojem još uvijek ne vladaju, ali prevladavaju prevara i uskogrudnost, statistička i stvarna. Slabo pomaže što zamišljamo humano društvo i vodimo se poštenim motivima. U stvarnosti su naši građani siromašni zbog gramzivosti elita, ne zato što su za to sami krivi! Naši društveni “heroji” privatizacije i inovacije često su vrlo prosječni likovi, intelektualno, još više etički. No grlati su, borbeni, opasni.

Što preostaje? Biti na strani razuma, boriti se za društvo progresa. Cijeniti znanje i struku, sposobnost i trud. No ništa bez empatije, treba se boriti za prosjek i sve one koji ispod njega egzistencijalno o(p)staju. Za društvo slobode i ravnopravnosti kritična je borba za prezrene, pravdu, kršćansku ili marksističku, svejedno. Ljudske razlike među nama nisu izraz isključivosti ideologija ili razlika političkih programa, dijeli nas odnos prema surovosti tržišnog primitivizma, huljskoj snazi i pozerstvu jačih. To i medijska pomodnost površnog podilaženja beskrajnoj kritici, ono je što osporava vjeru u sposobnost napretka, deprimira.

Ponovno sam napisao tekst kojim ću potvrditi dragog sugovornika koji kaže da mi je stil pisanja „SUBNORovski“, odgovara emotivnom štreberu i sastavku šiparice iz drugog osnovne… No nadam se da se u borbi za slobodu i ravnopravnost ne radi samo o stilu, već i sadržaju.