Kamo dalje, rođače
Iz pijeska vire krunisane glave
Što to rade
Prde u prašinu
Čini mi se, rođače
Da je standard pokvario ljude
Jedu govna i sanjare
Branimir Štulić

Sabor, Europski parlament, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, predsjednički izbori. Godina u znaku izbora. A uz njih koračaju populisti. Svih boja i vrsta. Orbani, lepenovi, trumpovi, kolakušići, pernari, grmoje, škore, miletići…

Politika je snubljenje birača. Zavodljive ideje privlače, okupljaju većine. Stav, inspiracija, vizija stvaraju vlast. No suvremeno je društvo ono dovršenih ideologija. Sloboda, jednakost i bratstvo su konzumirani. Pojmovi poput socijalizma, socijaldemokracije, kršćanske demokracije, narodnjaštva opisuju svijet političke prošlosti. Novih nema. U idejnom smislu suvremeno društvo živi sumrak ponude političkog sadržaja. Bez zvučnih krilatica, nema ciljeva postavljenih za budućnost. Samo političko „preživljavanje“ u kojem se platforme produciraju na lakši način, “obrnutim inženjeringom”: ne nude se biračima inicijative koje će adresirati stvarne probleme, već se od vrha prema dolje pušta ono što birači, politički populus, želi čuti. Politika nije više scena za mislioce. Ne. Kreiraju je fokus grupe, ispitivanje javnosti, ankete, postoci. Demagogija postaje logika politike, a tu najbolje „uspijeva“ populizam.

Politika shvaćena kao “volja naroda” sredstvo je kojim populisti “osvajaju” demokraciju. Sasvim je nebitno što se nudi, za populistički uspjeh potrebna je samo prava ambalaža. Ljevica koja nastupa s pozicija desničarske isključivosti, desnica koja uz nacionalizam nudi socijalističku ekonomiju koja će kamuflirati korupciju. Liberali koji se suprotstavljaju slobodama. To je svijet političkog preživljavanja današnjice. Mašta populista živi od zastupanja “najboljih interesa” naroda protiv odnarođenog establishmenta, “korumpiranih elita”, duboke države. Populizam ne živi od ideja već sukoba “pravih” i “krivih“, nudi “neupitne” istine koje se mijenjaju od izbora do izbora. Jednostavna (i neostvariva) rješenja u korist i za interes “običnog” i “malog” čovjeka – to je krilatica populista. Ne nude ništa, ali čine to radi nas! Samo, što ako ti populisti nisu sasvim u krivu? Je li moguće da su u nečemu u pravu?

Institucionalne strukture suvremene demokracije građene desetljećima danas su “preizgrađene”. Demokracija djeluje poput izazova stvarnoj volji naroda, štiti političku elitu koja je praktički nesmjenjiva. Kada se uđe u političku arenu, lako se tamo o(p)staje. Pogledajte scenu kod nas: isti ljudi koji se smjenjuju na pozicijama, sve u sjeni sivila osobnih integriteta i maglovite stručnosti. Demokracija i izbori kao da služe obrani plaća, službenih automobila, tajnica i vozača, znanih i neznanih privilegija struktura. Od narodnog suvereniteta dva stoljeća nakon Francuske revolucije ostao je samo glas. Statistički više no politički.

Populizam prepoznaje pohabane obrasce i izaziva ih. To, čak, ima smisla. Kada su se populisti borili protiv epidemioloških mjera tijekom covida, u njima su mnogi prepoznali zaštitu. Kada se, kasnije, pokazalo da je oko cjepiva protiv koronavirusa bilo financijskih manipulacija, populisti su jačali. Problem, međutim, slijedi. Isti ti populisti u svijetu migracija lako prozivaju druge rase, vjere, nacije. Jer nije teško naći uvjerene zagovornike tih tema među onima koje je ekonomska globalizacija osiromašila ili gurnula na rub. Suočeni s nezaposlenošću, plaćama od kojih se ne da živjeti ili mirovinama obezvrijeđenima inflacijom, mnogi teško mogu shvatiti prava drugih i drugačijih. Stoga “rodna ideologija”, izmišljen pojam, postaje politički forte desnih populista. Ili, na spomen LGBTIQ+ identiteta i njihove ravnopravnosti odmah započinju teorije zavjere Sorosa, Rothschilda, židovskih mudraca, masona, iluminata, Trilaterale. O tome koliko je politički korisna ideja da su za demografsku situaciju odgovorni homoseksualci i žene koje pobace, ne treba ni započinjati. Za sve ostalo krivi su, naravno, udbaši.

Politika shvaćena kao ‘volja naroda‘ sredstvo je kojim populisti ‘osvajaju’ demokraciju. Za populistički uspjeh potrebna je samo prava ambalaža

Sve to, od početnog valjanog koraka propitivanja lošeg u suvremenom demokratskom sustavu, vodi mobiliziranju većine suprotiv manjine. Zagovara se narod kao suveren, zaziva “poboljšanu” demokraciju. Samo što u njoj ne postoje jamstva za manjine. Jezive posljedice populizma: populistička demokracija zapravo i nije demokracija. Ne, to je totalitarno vladanje numeričke većine, brojčana nadmoć koja potkopava vladavinu prava i slobode manjina. Demokratska moć populista ne prepoznaje ravnopravnost niti dopušta da je se ograničava. Svaka vlast kvari, a apsolutna to čini s apsolutnim učinkom, rekao bi John Emerich Edward Dalberg, Lord Acton. Max Weber bi dometnuo kako svaka demokracija koja počiva na moći mase teži neograničenoj moći.

Naravno, povijest uči kako populizam nije stvarna vlast naroda, kao što mu u temeljima ne stoji ni ostvarenje društvene solidarnosti. Ne. U srži je vladanje brojem. Ustavna prava su prepreke, zakoni samo oportunistička sredstva. A zagovaranje naroda manipulacija je s ciljem ostvarenja političkih nakana. Najčešće ne čistih. No to i dalje ne znači da populisti nisu u pravu kada identificiraju neadekvatnost današnje političke demokracije za većinu. Ljudi žele bolje plaće i jeftiniji život, nije im stalo do ljudskih prava u Kini i ukrajinskog suvereniteta. Kada točite gorivo, ne mislite na rusku agresiju već na cijenu rezervoara. Možemo mistificirati europski politički novac, uvođenje eura i schengenski režim prelaska granice, ali ljudi vide da naši najbolji mladi odlaze, šećerane i brodogradilišta smo ugasili, poljoprivreda nestaje poticajima unatoč, a stranci se bore za poljoprivredno zemljište. Naše. Preglede u bolnicama čekamo tjednima i mjesecima. Porezi su visoki, a korist od države slaba. A to je ono što ljudima treba. Sve to jest pogonsko gorivo populista. No to ne znači da dijagnoza ne stoji: da, velike riječi slabo se čuju na prazan trbuh. Ljudi žele pristojno živjeti, ne trebaju im visokoumna dociranja i moraliziranja. Većina će pristati i da vlast “tuče”, samo da daju plaću.

Kada populisti prepoznaju ugrađenu grešku suvremene demokracije, nije im na pameti popravljati je. Već iskoristiti. Populizam nije ništa do parazita na korpusu demokracije. U ozbiljnoj formu unosi strahotan, oportunistički, politički sadržaj, ispražnjen od vladavine prava i ustavnih jamstava. U suživotu s karizmama lidera u sebi nosi tehnologiju ostvarivanja zla vladanjem. A opet, ozbiljno je upozorenje i indikator potrebe da suvremena demokracija treba unaprjeđenje.

U ovom zakazuje establishment. “Ozbiljniji” političari, macroni, scholzovi, baerbockove i naši “parnjaci”, oni od kojih očekujemo da demokraciju poprave, ionako već dugo ne rade svoj posao. Ne stvaraju ništa što bi politički obilježilo vrijeme i zatvorilo vrata populistima. Štoviše, njihova borba protiv populizma samo je rat za prostor vlastita djelovanja. Ti zatočenici vlastite superiornosti i ne pokušavaju spasiti demokraciju. Već sebe.

Kod nas na sceni imamo sve prazne i bezidejne usputnike politike. Uz iznimku horor karizmi dvojice ključnih političkih aktera. Svima ostalima Hrvatski sabor je politički Instagram. Politike promoviraju Tik-Tokom, jedva čekaju da upoznaju Von der Leyen ili se pohvale selfijem s Charlesom Michelom. Politika trendsettera male i slabe države. U kojoj, ako ste prozreli „opasne“ populiste, pristojniji izbor svodi se na “grlatu” desnicu HDZ-a i salonsko-snobovsku ljevicu. A oni, pragmatičniji pa po tome i prihvatljiviji, nemaju nikakvu autentičnu političku misao, kopija su svojih europskih uzora pa po tome laka meta za domaće populiste. Uz to, i oni sami, bezgraničnom lakoćom obećanja, samo su drugo pakiranje populističkog trasha. Razlikuju se po 34-godišnjoj tradicijskoj markici, no njihov doprinos hrvatskom društvu je mizeran.

Budućnost samouvjerenih etabliranih demokracija mogla bi nositi skupu cijenu za nemarnu kratkovidnost. Le Pen već sada najavljuje da je pobjeda tek odgođena. Orbán izaziva još više. A mi – kako ionako sami ne možemo ništa – niti se trudimo. Stojimo u sjeni. Čekamo svoj račun. Što možemo? Mogli bismo krenuti od Mannove da “čak i štetna istina vrijedi više od korisne laži”. No ne pada nam na pamet. Jer morali bismo si priznati mnoge teške istine.