„Država skrbi za dvig in izkoriščanje gozdov

Država skrbi za fizično vzgojo ljudstva

Posebno mladine, v svrho dviganja narodnega zdravja

Narodne, delovne in obrambne sposobnosti

Ravna čedalje bolj popustljivo, dopušča se vsa svoboda

Oblast je pri nas ljudska

“Mi smo more krvi prolili za bratstvo i jedinstvo naših naroda:

e, nećemo nikome dozvoliti da nam dira ili da nam ruje

iznutra da se ruši to bratstvo i jedinstvo….”“

Dejan Knez, Jani Novak, Milan Fras

Izlazim iz „žutog“ metroa, najstarije linije na Kontinentu. Razmišljam kako je moglo biti Imri Nagyu koji dan prije 22. studenoga 1956. Kako je svijet izgledao iz Ambasade FNRJ na ulici Dózsa György 92/b u Budimpešti? Oker- siva secesijska zgrada. Otmjena i lijepa. Zgrada koju je, početkom tridesetih godina prošloga stoljeća, Jovanu Dučiću, pjesniku i diplomatu, pred kraj života gorljivom zagovorniku Dražinih četnika, darovala neka očarana zaljubljena plemkinja.

Tada, u studenome 1956., Imri Nagyu ljepota zgrade i prekrasna lokacija na Trgu heroja, možda najljepšem i najprostranijem budimpeštanskom trgu, na samom početku Ulice Gyule Andrássyja, nije bila važna. Iako je možda bila presudna. Nagy je tamo bio zbog azila koji je ispregovarao s veleposlanikom Daliborom Soldatićem upravo pred slom revolucije. U Ambasadi su utočište tih dvadesetak dana našli Nagy, filozof György Lukács, dvadesetak političara i članovi njihovih obitelji.

Kako je izgledao taj jedan dan u životu Imre Nagya? Zatvoren u sobičku bez prozora, samo sa svjetlarnikom, u strahu da ga ne pogode kroz prozor kao što je 5. studenoga rafalom iz sovjetskog tenka ubijen Milenko Milovanov, ataše za tisak. O čemu je razmišljao tog, nebitno kojeg, dana?

Možda o tome što bi bilo da je umjerenije zagovarao „novi smjer“? Da u travnju 1955. nije smijenjen i doveden András Hegedüs? Možda su promjene mogle biti sporije, ali ostvarene. Je li razmišljao o tome da ga je ambicioznost željenih reformi koštala? A tek Mađarsku? Možda bi, u svjetlu destaljinizacije i Hruščovljeva partijskog govora, Mađarska mogla proći bez revolucije 1956.? Ili – da se aktivirao odmah nakon što je u ljeto 1956. u egzil otišao Mátyás Rákosi, a na njegovo mjesto stupio Ernő Gerő – možda je mogao usmjeriti Partiju promjenama i prije no su to studenti zatražili? Tada, možda, ne bi bilo protesta solidarnosti s Poljacima? Novim smjerom do Revolucije u listopadu 1956. ne bi trebalo doći. Možda je razmišljao da je pogriješio kada se dao uvući u revolucionarni zanos koji se nije moglo kontrolirati? U kojem su različite, pa i vrlo radikalne skupine postavljale sve iracionalnije zahtjeve? U kojem su se organizirale antikomunističke skupine koje su se osvećivale komunistima, izazivale sukobe sa sovjetskim vojnicima, ubijale pripadnike mađarske službe sigurnosti? Je li pomislio da je trebao biti mudriji, prevrtljiviji, umjereniji, nešto poput Gomułke kojeg je ulica dovela na vlast, ali je uvjerio Sovjete u vjernost. Možda mu je bilo jasno da je, jugoslavenskim, mađarskim i sovjetskim garancijama unatoč, sve gotovo i da će biti predan sudbini osvete svoji bivših sovjetskih i mađarskih drugova.

Tog jednog dana u studenome 1956. tako je daleka bila 1989., godina u kojoj je rehabilitiran, a 16. lipnja 1989. – točno 31 godinu nakon pogubljenja – ukopan uz počasti. Te studene 1956. nije bilo primisli da bi se 1989. oko njega ponovno okupile tisuće. Na mitingu povodom rehabilitacije i prenošenja zemnih ostataka. Još je manje zamisliva bila 2018. kada je gorljivi govornik sa skupa iz 1989., Orbán, bio taj koji će odlučiti da se spomenik Nagyu preseli s Trga mučenika. Kao da Imre Nagy nije bio mučenik! A taj se reformator, ali ipak komunist, morao „preseliti“ kako bi mjesta učinio nacionalnom spomeniku mučenicima, faksimilu spomenika koji je Horthyjeva Mađarska podigla u spomen pet stotina žrtava „crvenog terora“ četveromjesečne Mađarske Sovjetske Republike iz 1919. Ipak je Mađarska 2018. već duboko ugazila u antikomunizam i povijesni revizionizam.

Što je problem s Imrom Nagyem? Zašto mu je spomenik sklonjen na Trg Jászai Mari, posvećen glumici s kraja 19. stoljeća, smješten između Parlamenta i Margaretinog mosta, u manje posjećen kraj? Je li problem što je bio komunist? Da, zagovarao je reforme komunizma, a ne radikalizam. Ili je problem što nije uspio? Možda to što je njegova uloga u dinamici odnosa Orbána s Putinom postala kamen smutnje? Što se teško uklapa u isključivu idolatriju panteona mađarskog antikomunističkog revizionizma, koji prikriva svoje velikonacionalne teritorijalne ambicije glorifikacijom mađarske prošlosti prije Trianona, danas izraženoj na orbanovskoj čak i simboličkoj reiteraciji Horthyjeva režima, u arhitekturi, kulturi… Da, Mađarska već desetljeće i pol putuje putem revizionizma. Uspješno.

U Budimpešti sam živio godinu dana, vraćao se. Kada sam prvi put došao, 1997., to je bio grad nevjerojatno internacionalne metrike transformacije. Čak se i jezično zatvorena nacija ubrzano otvarala. U godinu dana, od kolovoza 1998. do srpnja 1999., grad se naočigled promijenio. Uz zapuštenu K. und K. Budimpeštu i ruševine propalog socijalizma rasli su kapitalistički „hramovi“: trgovački centri, poslovne zgrade… Stariji su slabo govorili strane jezike, ruski ili njemački, naglasak engleskog bio je karikiran do neprepoznatljivosti. Ali Mađari su radosno komunicirali. Bio je to europski grad u kojem je mjesta bilo za sve. Dekadencija srednjoeuropske metropole koja ekonomski bubri, kvartovski dućani koji rade cijelu noć, kafići i klubovi svuda…

Predavali su mi Andras Sajo i Janos Kis, akteri demokratske tranzicije, Kinga Göncz, kasnija ministrica, kći predsjednika. Početkom 2002. godine upoznao sam Lajosa Bokrosa, arhitekta ekonomskih mjera koje su urodile snažnim gospodarskim rastom Mađarske, tada savjetnika kojeg Ivica Račan, nažalost, nije odveć slušao. Ljudi koji su srcem gradili novu Europu, u Mađarskoj, no ne samo tu, stručnjaci koji su se borili za progresivno društvo, vladavinu prava, ekonomske zakonitosti.

A onda… Posljednjih desetak godina kada me put nanosio na zapad Mađarske, put mađarskog Gradišća, u okolicu Soprona, gdje se pije sjajna frankovka, suhi furmint i Irsai Olivér, svaki put promjene su bile sve drastičnije. No nisu isijavale optimizam. Sveučilište na kojem sam studirao pred koju se godinu preselilo u Beč. Političke poruke susjedima slale su se u izbjegličkom valu zatvaranjem granica i bodljikavom žicom. Za unutarnje potrebe apsolutna većina motivirala se i antisemitskim prikazima Sorosa i billboardima na kojima su politički suparnici prikazani kao nacionalne izdajice i strani propagatori. Revidirana je prošlost, izgrađeno retrogradno, politički iliberalno, društvo, demokratsko samo po dominaciji većine koja nudi obespravljivanje manjina, političkih, nacionalnih, seksualnih. Raznim apokrifnim legendama, fake newsima, teorijama zavjere, srednjoeuropski se Trump pokazao silno dorastao politici: uspio je stvoriti novu Mađarsku, opranu revizijom povijesti, napojenu frustracijom zavedenih glasača osiromašenog srednjeg sloja.

Tog jednog dana u studenome 1956. Imre Nagy zasigurno nije razmišljao o tome da će, pedeset i koju godinu kasnije, Mađarska koja se revolucijom, borbom za demokratizaciju i tržišni poredak, iracionalno i naivno suprotstavila Sovjetima, da će postati upravo to što je bila pod Sovjetima. Zatvorena, isključiva, frustrirana. Opasnost u očima susjeda. Ležerni srednjoeuropski joie de vivre u samo dvadesetak godina pretvorio se u svjetionik političkog populističkog radikalizma, samo još po višestranačkim izborima bliskim idejama demokratskog društva. Država u kojoj se gotovo polovica stanovništva religijski ne denominira postala je ideal za hodače za život. Svi kolakušići, pernari, karamarka… u Mađarskoj su našli uzor za svoj politički plan i poredak.

To, siguran sam, tog studenog u zgradi Ambasade FNRJ Imre Nagy nije sanjao.