„Das trübe Gewässer
fließt langsam vorbei
Schwarz und behäbig und nicht allzu tief
Behäbig und schwarz, nur einen Menschen tief
Ich sitze allein’ am Landwehrkanal
Wir trafen uns manchmal
auch manchmal bei Nacht
Berlins dunkler Himmel
gab uns ein Dach
Wir hatten 1000 Ideen,
und alle war’n gut
Jetzt ist sie nicht mehr
Dabei am Landwehrkanal“

---

„Mutna voda polako teče
Crna i puna i ne previše duboka
Pun i crn, dubok samo jedan čovjek
Sjedim sam na kanalu Landwehr
Ponekad smo se sretali, ponekad noću
Tamno nebo Berlina dalo nam je krov
Imali smo tisuću ideja i sve su bile dobre
Sada je više nema na kanalu Landwehr“

Alexander Hacke, Blixa Bargeld, Rudolph Moser, Andrew Chudy, Jochen Arbeit

Am Landwehrkanal“ je čudna pjesma. Glazba posve izokrenuta, što i nije neobično za Einstürzende Neubauten. Dominira ritam, udaraljke, a sve zvuči kao usporena verzija irske narodne glazbe. Zapravo, kad razmislim, zvuči poput „Dirty Old Town“ od The Poguesa, no na njemačkom. Blixa Bargeld nema onaj oblačni zvuk glasa Shanea MacGowana, ali to je to. I, da, još je nešto specifično u toj pjesmi. Jedna, možda i jedina, suvremena pjesma posvećena Rosi Luxemburg, heroini vremena pokopanog nestankom vjere. Vjere u komunizam.

Jadranka Kosor nema veze s Rosom Luxemburg. Ili ima? Jadranka Kosor je živa. Nitko je nije opalio kundakom puške, potom joj pucao u potiljak pa je gurnuo u berlinski Landwehrkanal. Mada, i Jadranku Kosor su izdali. Bliski suradnici, tko drugi. Nisu je nastojali gurnuti u povijesni zaborav, to je tek mogla biti posljedica, ali nije se ostvarila. Ne, ključno ju je bilo „odstraniti“. I u tome su se (s)našli mnogi Friedrichi Eberti i Gustavi Noskei. Rosa Luxemburg je ostala u legendi, Jadranka Kosor opstala u stvarnosti.

Pred kraj 2008. godine pozvali su me u Vladu Republike Hrvatske. Završavao sam doktorat i nisam bio baš prezentan tog jutra. No u neki rani sat, s Vitom Begovićem – dobrim čovjekom socijalnog partnerstva u Hrvatskoj – išao sam na sastanak. Primila nas je Jadranka Kosor, potpredsjednica vlade. Nije to bio prvi sastanak s njom, sretao sam je kao savjetnik pregovaračkog tijela za temeljni kolektivni ugovor za javne službe, a i kroz radnu skupinu za pripremu zakona o osobnim asistentima, što je ona inicirala. No ovoga puta, te 2008., stvar je bila ozbiljnija. Bilo je to vrijeme kada je Sanader, konačno, sindikatima priznao da smo „u banani“.

Što je bilo posebno na tom sastanku? Potpredsjednica vlade mirno je saslušala što smo imali reći, a ticalo se rasta plaća i nadolazeće krize. Postavila je pitanja, sve smo razjasnili. Nije se mistificiralo zvučnim izrazima, nisu se plele „zavjereničke“ storije, nije bilo „velikih“ strategija. Jednostavno i brzo. I ono što nisam u nas često doživio – struku se saslušalo i poslušalo. Imao sam dojam da struka vrijedi. Nije, kao danas, samo sastojak, nezaobilazan na žalost političkih gurua, ali nebitan u usporedbi s prežvakanim obrascima javnog komuniciranja, prodavanja jeftinih PR-spinova koji smjeraju odvlačenju pažnje, pasivnoj agresiji umjesto objašnjenja, svađi namjesto odgovora. Ne, tada se uopće nije spominjalo političke aspekte. Politički moment jest važan, ali radilo se o pravnoj analizi, dobila ju je i nije obezvrijedila. Velika stvar. Za mene tada. I uvijek. Struka, stručnost, znanje koje političari traže i slušaju. Rijetka prigoda kada razgovarate s političarkom, a da nema ni pokušaja da se struku podredi političkom. Doživio sam to još jednom, po prilici u isto vrijeme, kada se razgovaralo o uređenju osobnih asistenata. Ponovno nije osporavala stručne stavove. Ona, ministrica i potpredsjednica Vlade, nije se miješala. Pa je i prijedlog za osobne asistente bio otvoreniji, jasniji i ljudskiji no sve blamaže u toj temi danas.

Štošta se o Jadranki Kosor govorilo. Suzana, ona koja iskače iz paštete; „kud Ivo tud i ja“; „day after yesterday“. Insinuiralo se da nije završila fakultet, tražilo preslike ocjena. Svakojake su se priče ispredale. Da se razumijemo, naravno da ne sumnjam da je Jadranka Kosor imala brojne krive procjene, neke kadrovske katastrofalno preloše poteze, da je znala pokazati i naopaku ćud. Kao premijerka, i prije i poslije toga. Nisam glasao za nju. Ni za HDZ. Ali premijerka je bila jedan od boljih premijera! I to u vrijeme kada smo se pitali hoće li biti na Sanaderov daljinski upravljač, kada nismo bili sasvim sigurni da ona uopće vlada. A i nije – upravljala je. I činila to uvjerena u važnost cilja.

Jadranka Kosor, kao premijerka, imala je ključnu osobinu, rijetku vrlinu među našim premijerima i političarima. A baš bi je oni morali imati! Nekalkuliranje. Va banque. Svijest o tome da će izgubiti izbore, ali će svakako učiniti ono što je zadatak prvog ministra – mijenjati pogrešno, popraviti i poboljšati sve što treba da bi se važan cilj ostvario. Preciznije, jedina premijerka bila je spremna mijenjati Hrvatsku pod cijenu političkog poraza. Ne „pa i pod cijenu“, već upravo „pod cijenu“ političkog poraza. Zamislite kakva bi Hrvatska danas bila da su i oni koji su došli nakon nje tako postupali. Recimo, da je umjesto mahanja zastavama, skakanja s transportera i vojnog mimohoda, Milanovićeva vlada uvela porez na nekretnine, provela reformu lokalne samouprave, redefinirala povlaštene mirovine i prava. Ili da je Plenković posljednjih sedam godina zaista mijenjao Hrvatsku, a možda mijenjao i HDZ. Usuđujete li se i pomisliti?

Još nešto, zapravo toliko toga, ali baš važno. Kao saborska zastupnica, nezavisna nakon izbacivanja iz Karamarkova HDZ-a, s Gvozdenom Flegom i Kregom predlagala je sjajne stvari. Recimo, izmjenu izbornog zakona i sustava. Prije deset dugih godina. A tada to nije na pamet padalo većini kojoj je danas valjda jasno kakvu je priliku propustila.

Neću propustiti reći, imali smo još jednog važnog premijera: Ivo Sanader bitno je utjecao na europeizaciju Hrvatske, borio se protiv nacionalističke isključivosti i ekstremizma, no pokleknuo je pred koruptivnim izazovom političkog položaja. Zloupotrijebio je političku moć! Jadranka Kosor nije. Kada gledamo današnju političku scenu, ona od prije desetak, petnaestak godina čini se pristojnijom. Jer oni koji su bili ludi izgledalo je da će se liječiti u ludnicama. A ne opterećivati nas psihozama. A oni koji su krali, završavali su tamo gdje lopovi odlaze.

Danas će je ismijavati što je bila „kraljica“, nastupila u reality showu, govorila o ljubavima i intimi. Ali ti koji ismijavaju ne razumiju da se danas klanjamo političkim bogovima, sujetnicima koje divinizira njihov ispodprosječni entourage interesnih vucibatina i niškoristi kokošara. A Jadranka Kosor i dalje pokazuje da je čovjek. Pokazuje da voli, što joj je važno, a što smeta. Sve je to ljudski. Važno je da pokazuje da građanin, običan, bilo koji, a ne samo štreber, već u djetinjstvu odgajan za prevažne buduće karijere, može postati važan, premijer ili – hej – prva premijerka! Ona koju možemo i kritizirati, biti i brutalni u ismijavanju, a da ne bude politički skandal, da ne privodi policija. To da je „Brut častan čovjek“, svakom svom Brutu i njegovoj sljedbi, sarkastično baš kao Marko Antonije u Shakespeareovom Cezaru, još uvijek izgovara sama Kosorica. I čini to komentarima u medijima, pa i svojom knjigom.

„Proturječnost između snažne, odlučne, agresivne ofenzive berlinskih masa s jedne strane i neodlučnog, polusvjesnog kolebanja berlinskog vodstva s druge strane, obilježje je ove najnovije epizode. Vodstvo je zakazalo. (…) ‘U Berlinu vlada red!’ Vi glupi lakeji! Vaš ‘red’ je izgrađen na pijesku. Sutra će se revolucija ‘opet dići, zveknuvši svojim oružjem’, i na vaš užas proglasit će plamtećim trubama: Bio sam, jesam, bit ću!“ Nije ovo napisala Jadranka Kosor, to je revolucionarni rukopis Rose Luxemburg. No snaga rukopisa Jadranke Kosor, odlučnost, politička ofenziva, upravo je dovela do posljednjeg velikog koraka koji smo u Hrvatskoj zaista poduzeli, čime se dičimo. Uspjeha europskog puta! A to baš podsjeća na to koliko se danas kolebamo i zakazujemo.