„Cvetaju izučavanja dokolice

čovek prihvata nove norme i vrednosti

jedinke se mirno prepuštaju

koriste svoje slobodno vreme

Dokolica, dokolica

dokolica, o, dokolica, o

Proizvodne aktivnosti stagniraju

činjenice govore o tom

dokolica usrećuje pojedince

postaju ovisni o njoj“

Srđan Gojković

Krajem 19. stoljeća, u Rovišće, tada malo mjesto s pedesetak kuća, točnije kućnih zadruga, s petstotinjak stanovnika, Hrvata i Srba prethodno koloniziranih s istoka u Vojnu krajinu, doselili su se Doležali, Halupe, Hižaki, Holubeki, Horineki, Svobode, Vavrici. Došli su i Herlovi, Stoglovi, Schwarzovi. Među tim doseljenicima stigle su i obitelji Girtschal, sudetski Nijemci, i Zajičeki, Česi. Većinom su to bili doseljenici iz Moravske koji su prodali svoja imanja tamo pa kupili veća gospodarstva i više zemlje kraj Bjelovara. Moderniji način obrađivanja zemlje, bolja znanja o poljoprivredi, značili su progres. Uz to uveli su i uzgoj cikorije, pojačali proizvodnju pšenice. Marljivi i dobri gospodari, ubrzo su u Rovišću otvorili mlin, ciglanu…

Ovaj je uvod osoban, Girstchali i Zajičeki moji su preci. Josip, Josef, Girtschal, čiji se otac doselio iz Sudetenlanda, negdje u Moravskoj, moj je pradjed, koji je oženio Mariju Zajiček, doseljenu negdje iz Češkomoravskog visočja. Od djetinjstva se u mojoj obitelji spominjao Točak, omiljeno mjesto moje majke. Kako odmor nije, što bi Grlić-Radman rekao, „samo crno-bijelo ležanje na moru“, odlučio sam da mi ovogodišnji odmor ne počne na naplati u Lučkom, janjetini u Tomislavu u Boraji ili Malom raju u Zdihovu, već sam krenuo put sjevera, u Češku, u Prag i područja Sudetenlanda. Činilo se kao dobar odmor od zamarajuće političke situacije, štrajka u sudstvu, afera, jalovih pokušaja opozicije „u ništa“, ljetne žege.

Češký Krumlov, České Budějovice, Plzeň, Prag, Průhonice, Konopiště, Křečovice, Kutná Hora, Svitavy, Brněnec, tako je izgledao itinerer koji se dobrim dijelom kretao kroz područje koje su naseljavali sudetski Nijemci. Neka druga mjesta imala su neku drugu referencu na naš prostor. Recimo, Konopiště je bila rezidencija Franje Ferdinanda. No ustvari, te znamenitosti, prekrasna arhitektura, odlično pivo i pivnice zaslužuju brojne putopise, a ovo nije jedan od njih. U tom putovanju prostorom mojih predaka završio sam i u Litomyšlu, prekrasnom gradiću od desetak tisuća stanovnika, na samoj povijesnoj granici Češke i Moravske. Grad je poznat po renesansnom dvorcu koji je pod zaštitom UNESCO-a, to je mjesto rođenja Bedřicha Smetane i u njemu se svake godine odvija drugi najveći festival klasične glazbe u Češkoj.

Gradonačelnika Litomyšla, Daniela Brýdla, poznajem već dvadesetpet godina. Studirali smo u Budimpešti i zajedno proveli nekoliko mjeseci na studijskom boravku u Den Haagu. Već sam jednom, 2000. godine, bio u Litomyšlu. Tada je gradonačelnik bio Danielov otac, Miroslav. Još je jedan važan podatak – Daniel dobro poznaje Hrvatsku, godinama ljetuje u nas jer njegov brat Tomáš, uspješni poduzetnik, koji je imao velik dizajnerski ured i proizvodnju namještaja za urede i trgovine, 100ry Design, ima kuću u Tisnom i krasnu jahtu pa ljeta provodi na Murteru i po Kornatima. Ukratko, htjeli-ne htjeli, jednu smo večer, uz gulaš s češkim knedlama, Becherovku i sjajno pivo, na terasi hotela Aplaus, razgovarali o politici.

Češka politička scena na posljednjim je izborima ostala bez ljevice. Niti u Zastupničkom domu, a niti u Senatu predstavnika socijaldemokrata nema, a nema niti predstavnika komunista. Populizam je zauzeo njihovo mjesto – ljevica nije nudila ništa pa se populizam učinio boljim izborom. Zvuči poznato? Strah od populizma, istina desnog, u Češkoj rezultat je pogleda preko granice, u Mađarsku i Poljsku, a u češkom okruženju obilježenom negativnom emocijom i strahom od ruskog utjecaja populizam izgleda kao njihova produžena ruka.

Analiza opasnosti od populizma kojeg su uveli Zeman i Babiš na političkoj sceni važnim vrednuje Ustavni sud, kao jamstvo demokratskog puta i vladavine prava. Izborom Petra Pavela za predsjednika, čija je važna uloga nominirati suce Ustavnog suda koje potvrđuje Senat na deset godina, predviđa se racionalni pristup tom izboru i jamstvo da u sljedećih desetak godina češka demokracija neće „skrenuti“.

Politici se u Češkoj ozbiljno pristupa, institucije se ne obezvređuju, već se suradnjom izgrađuju. Stoga niti rezultat nije neočekivan. Ekonomski napredak koji ne počiva samo na turizmu, iako je dohodak od turizma samo u Pragu gotovo usporediv s onim cjelokupne Hrvatske. Recimo, tko bi rekao da Češka proizvede više vina od Hrvatske (a sigurno niste znali da i Švicarska proizvede dvostruko više od nas). I to sjajnog vina, moravski irsai olivér, zeleni veltlinac, chardonnay, zeleni silvanac, cabernet, češki pjenušac. Probao sam, vina su bila sjajna, a ako nešto znadem to je uživati u vinu.

O češkom pivu ne treba mnogo govoriti, među dvadeset su najvećih proizvođača piva u svijetu, s proizvodnjom gotovo šest puta većom od naše. Pritom se radi o svjetskim pivskim brandovima: Pilsner Urquell, Budweiser, Gambrinus, Krušovice… Škoda i Tatra, o njima ne treba govoriti. No, to da u Litomyšlu Saint-Gobain zapošljava više od tisuću radnika na proizvodnji građevinskih i industrijskih materijala, staklenih i keramičkih vlakana, to zacijelo ne očekujete. Nisam ni ja. Sve zgrade imaju fasade, obnovljene i lijepe, Daniel kaže da je to zato što „Česi žele biti poput Austrijanaca“.

Češka ekonomija prosperira, BDP po stanovniku korigiran za kupovnu moć 20 je posto veći od hrvatskog. Bruto prosječna plaća iznosi 1.745,00 eura, što je petnaestak posto više od hrvatske, dok je neto prosječna plaća 25 posto veća, a to jasno ukazuje na efikasnost češke države kada se u obzir uzmu porezno i doprinosno opterećenje.

I, tako, dok mi, Hrvati, vodimo svoje bitke, sanjamo lustracije, u svakom našem mjestu imamo „muzej nezakonite gradnje“, devastiramo obalu, živimo devedesete, ako ne i devetsto četrdesete, hvalimo se najljepšim morem na svijetu (a da drugo nismo vidjeli), ali branimo ljudima pristup tom moru u sezoni, veselimo se zakinuti državu za poreze i doprinose radom na crno, korupcijom ili „šverc-komercom“, neki drugi Slaveni – bolji ljudi – grade državu zdravije ekonomije, uspijevaju biti progresivni inventivnošću i znanjem, radom i otvorenošću. Ne ovise o europskom političkom novcu, ne varaju na subvencijama, srame se kriminala i korupcije, populista i manipulatora. I, da, u Pragu imaju ulicu „Jugoslavenskih partizana“. Imaju i ulicu biskupa Strossmayera. Ne smeta ih ni Masarykovo panslavenstvo.

I, da ne preskočim, kod Daniela u Litomyšlu kava je skuplja nego u Tisnom, a ne buni se ni na cijenu sladoleda u nas. Može si to priuštiti.

Zaboravite vrijeme jeftinog putovanja u Prag. Zaboravite slobodoljubive Čehinje kojima će imponirati široka ruka dalmatinskih galebova. To je vrijeme prošlo. Nada ostaje da će, ponovno, kao krajem devetnaestog stoljeća, sa sjevera i nama priteći racionalnost napretka. Progres kakav sami ne uspijevamo doseći.

A ima i alternativa. Prvo bijelo polje, hodočašće u Jazovku i Bleiburg, spomenik Miri Barešiću. I sve to da bi „naše heroje“ istraživalo EU-tužiteljstvo. Slobodno birajte! Ja biram progres! I da i mi budemo poput Češke: da se trudimo biti poput Austrije…