“… Nemamo mnogo izbora. A nemamo ga zato što smo zabrljali. Ne malo nego puno. Nijedna europska zemlja nije napravila toliko gluposti kao mi. Potpuno je jasno da ono što smo govorili zadnjih godinu i pola, dvije, nije bila istina (…) Skoro sam stradao jer sam se osamnaest mjeseci morao pretvarati da vladamo (…) Umjesto toga lagali smo ujutro, lagali smo u podne, lagali smo navečer (…) Zadnje dvije godine vlada je samo lagala i nije donijela nijednu značajniju mjeru osim što se na samom kraju spasila od potpune propasti. Ništa. Gospodarstvo nije kolabiralo samo zahvaljujući Božjoj providnosti, velikoj količini novca u svjetskoj ekonomiji te stotinama trikova (…) Ako postoji skandal u društvu, on leži u tome što se najbogatijih deset tisuća ponovno bogati koristeći javni novac…“

Sada već arheološke 2006., na kongresu Mađarske socijalističke stranke u Balatonőszödu, mađarski premijer Ferenc Gyurcsány održao je dojmljiv govor. Iako je bio namijenjen zatvorenom krugu delegata, govor je netko snimio i ubrzo je pušten u eter. Epilog: izborna pobjeda 2006. godine zadnja je koju je ljevica u Mađarskoj izvojevala, desnica je trijumfirala četiri puta, većinom i za nesmetanu promjenu Ustava. Meni, „Sorosevom plaćeniku”, mađarskom đaku, ovaj je govor i sada slika i prilika tmurne sudbine ljevice, sudbine koju si je sama porazima namijenila. Ne zato što se zbila u Mađarskoj, već zato što se ponavlja u Europi. A zbiva se i u Hrvatskoj.

Što je ljevica u Europi? Što je socijaldemokracija u Hrvatskoj? Jedan me informirani Twitter-voajer hrvatske socijaldemokracije prije neki dan zaskočio tim pitanjem i nije oklijevao ponuditi odgovor: “To je politička ideja urbanog centra visokoobrazovane djece iz radničkih obitelji koja laprdaju o antifašizmu i radničkim pravima dok se prežderavaju u skupim restoranima do kojih dolaze skupim vozilima, koji misle da su to zaradili vlastitim trudom, a u biti se radi o trudu njihovih roditelja koji su im krvavim radom riješili dobro obrazovanje i stambeno pitanje, da bi se danas mogli baviti politikom i laprdati o pravima koja im se, u suštini, gade. Jeste li vidjeli nekog od djece iz crvene buržoazije da šeta tvornicom, među radnicima u plavim mondurama? Vidjeli ste ih kako se slikavaju po restoranima, s čašama vina u ruci, ali da se slikaju s ljudima u plavim kutama – to niste niti ćete vidjeti. Radnici žive tamo gdje je niža cijena nekretnine, daleko od centra, a podrška ljevici opada baš od centra prema periferiji. U centru Zagreba SDP-a skoro da i nema – potisnuo ga je Možemo!, novija verzija SDP-a, po sposobnosti identična SDP-u.”

Je li to današnja ljevica?

U svijetu u kojem “radnička klasa” iz Chaplinovih „Modernih vremena“ ne postoji, u kojem se ne dimi iz dimnjaka čeličana, a sirene u 6, 14 i 22 sata ne stvaraju gužve na portama tvornica, u vremenu kada je sindikalna organiziranost niska, a solidarnost socijalne države trošak, eksploatacija “čovjeka po čovjeku” čini se manjom samo zato što više nije fizička, no egzistencijalnom je nesigurnošću naizgled komfornog života potrošačkog društva pogubnost po srednju klasu tim veća i opasnija jer se nesloboda čini nužnim osobnim izborom. Svijet u kojem suvremena ljevica životari jest onaj reduciranih funkcija države i ekonomija restrukturiranih s nacionalnih prema nadnacionalnim, sve praćeno redefiniranjem socijalne sigurnosti koju uvjetuju promjene u demografskim kretanjima, prije svega starenje stanovništva i smanjenje radnoga kontingenta. To mijenja zahtjeve spram obrazovanja, osposobljenosti i znanja radnika, a kod onih koji se u tome ne snalaze izaziva strah i eroziju radnog morala i životne hrabrosti. To su elementi novoga – novog za društvo, za pojedince, ali i za političke aktere, osobito one s lijeva koji, paradigmatski, od rada i radnika žive.

To je novo društvo Antonio Garcia Martinez, kroz prizmu društva Silicijske doline, opisao kao “feudalizam s boljim marketingom”, društvo u kojem se “nejednakosti rijetko smanjuju, a i kada se to dogodi, tada je to često rezultat rata, revolucija, pandemija ili propasti država”. U takvom društvu potreba za ljevicom, socijaldemokracijom, nimalo ne slabi, upravo suprotno. No jenjavaju žar i sposobnost ljevice da na stvarnost odgovara idejama i rješenjima. Jenjava jer nestaje baze i članstva za koje se ljevica borila, klasa radnika za koje je ljevica stoljeće, stoljeće i pol nudila nadu u bolji život. A sad kad se situacija promijenila, ljevica je poput engleskog kralja Ivana bez zemlje, i bez snage i bez vlasti, bez posjeda i podrške.

Dvaput je u Hrvatskoj ljevica dolazila na vlast, no ne snagom svog uspjeha, već kao posljedica kardinalnih grešaka HDZ-a koji je s ushitom državnu vlast prepuštao ljevici, neka se ona s ekonomskim i političkim olujama nosi. A ona se s tom vlašću nosila teško ili nikako. Reforme koje su bile nužne nisu se događale, prvo su odgođene potom je zaboravljen njihov spomen. Protivljenja društvenih predatora, ekonomskih pljačkaša i parazita državnih povlastica, ponekad i na rubu unutarnjih razračunavanja, aktere lijevih vlasti, ponajprije SDP, amalgamirali su u slabog i ustrašenog aktera, zatvorenog u sebe, posvećenog unutarnjim razračunavanjima, ne i borbi za bolju vlast. Umjesto “momka koji obećava” dobili smo opciju koja se trese, nevjerodostojnog kukavicu koji, polagano ali sigurno, radi na gubitku vlastite podrške, koji sigurno samo – razočarava! I koliko je HDZ silom svojih skandala učinio da se prosječnom glasaču u Hrvatskoj politika ogadi, toliko su i SDP i ljevica gađenju pripomogli: umjesto vrijednosne i praktične alternative ona je samo “rentala” brend i stranku, ne nudeći nadu ni bolji život i možda nepovratno krčmeći vlastitu političku snagu za promjene. Na trenutke su tu i tamo, kao izborom Milanovića za predsjednika ili Tomaševića za gradonačelnika, bljesnule nade u novog lijevog Mesiju, ali brzo smo se uvjerili da s našim mesijama nema dijaloga jer mesije dijalog ne dopuštaju. A bez dijaloga na ljevici nema sadržaja, bez sadržaja i ideja nema ni ljevice. Ljevica traži više od samo proste arhitekture strahopoštovanja i Panteona nacionalističke idolatrije koja je vječno pogonsko gorivo desnice. Kakva šteta. Nacionalnih razmjera.

Što je alternativa? Kako dalje?

Jednostavan put jest onaj politički: stvoriti “koaliciju samospasenja” cjelokupne ljevice od SDP-a, Možemo!, Centra, koja će matematičkim zbrojem anketnih postotaka, uzdajući se u Svevišnjeg Viktora d’Hondta, nastojati preuzeti vlast u trenutku globalne nesigurnosti i ekonomsko-energetske krize. Taj put jest lakši, ali kao i svi takvi putevi pogrešan je. Naime, emocije, a ne matematika i postoci, osvajaju vlast. Potrebni su vrijednosni orijentiri i politički sadržaji jer se samo s njima izbjegava najkraći put u razočaranje, onaj ničim utemeljenih velikih očekivanja. Vladavina prava, do kraja i bez iznimke, humanizam u sekularnoj državi koja kapitalizam vidi skandinavskim, a ne južnoameričkim očima, koja prilike za građane stvara izjednačavanjem njihovih društvenih mogućnosti javnim obrazovanjem i javnim zdravstvom, u kojoj porezni sustav ne služi nezadrživom alimentiranju potreba zapošljavanja u javnom sektoru već državi socijalnih prava koja štiti slabe i nemoćne, a otvara horizonte razvitku sposobnih – to i samo to je ljevica. I samo ljevica to može.

Ljevica, socijaldemokracija, nužna je u hrvatskoj političkoj areni. Samo ona danas može povesti stvarnu borbu za prava onih koji korupcijom stradavaju, koji su pokradeni i osiromašeni, jedino se ona može založiti da stvaramo budućnost koja nije vraćanje u alternativnu prošlost niti je to život na renti europske pomoći kojom se današnja vlast hvasta. Sadašnja je vlast već iznevjerila načelo prema kojem se ne može upravljati tako da privatni i društveni interes koincidiraju, ali na korist samo nekih. To samo ljevica može promijeniti.

Politički obzor malih država kao stvoren je za socijaldemokraciju, tri su principa takve društvene alkemije: ekonomska efikasnost, socijalna pravednost i jačanje snage individualnih sloboda. Za prvo su potrebna izrazita stručna i tehnološka znanja te kritičko sagledavanje stvarnosti. Borba za socijalnu pravednost predstavlja altruistični iskaz nesebičnog entuzijazma borbe za čovjeka, svakog čovjeka! Konačno, prostor slobode jest onaj koji živi i oživljava izvrsnosti individualnih uspjeha i ostvarivanja optimuma individualnih mogućnosti, sve uz toleriranje drugih i drugačijih motiva i postignuća. I sve to, naravno, jer se u takvoj kejnzijanskoj viziji ne radi samo o svijetu današnjice, nego i o borbi za svijet koji ostavljamo iza sebe.

Ljevica danas, socijaldemokracija u Hrvatskoj, SDP to mora moći. A ako ne može ili se boji, neka se ni ne trudi. Poput Ivana Bez Zemlje neka se povuče i prepusti da se iznađe onaj s lavljim srcem.

Ostaje samo nadati se da se neki ipak sjećaju one gotovo biblijske poruke iz predgovora Kapitala: “Svaki početak je težak!” Da, jest, ali ne smijemo zbog toga posustati.