„They manipulate and threaten

With terror as a weapon

Scare you till you’re stupefied

Wear you down until you’re on their side“

---

„Oni manipuliraju i prijete

Teror im je oružje

Plaše vas dok se ne zapanjite

Izmaraju vas dok ne budete na njihovoj strani“

Martin Gore

‘Znam da ima ljudi koji se ne slažu s HOS-om, pa i Domovinskim ratom i njegovim vrijednostima, kao i da ima ljudi koji pokušavaju manipulirati HOS-om pa će možda nekoga smetati ovo ili ono U, ali ja takvima, kao i onima koji će možda doći u odorama HOS-a ‘mjeriti kukuruz, poručujem da ne dolaze.“

Svetinje i sveci, ikone, totemi i relikvije. Legende, zavjeti, nacionalni talismani i državotvorne amajlije. Velike riječi i patetične parole. To je naša stvarnost. Povijesni grbovi, izmišljene kravat-pukovnije s helebardama i arkebuzama. Nacionalni kič baza uokolo. Stjegovi i plamenci. Vječni plamen i Oltar Domovine. Očevi, majke, sestrići, strine i krizmani kumovi Domovine. I, naravno, operni bojni pokliči.

Kalendarski u 2023. godini živimo vizije vlastite prošlosti. Jerzy Lec bi odobrio: „Svaki vijek ima svoj srednji vijek.“ Za manipulacije osjećajima i poturanje dogmi povijest je najbolji medij. Razgovori i rasprave tu ne trebaju, mišljenje i racionalnost tu ne pomažu. Argumenti „za“ ne trebaju, a sva sreća pa se za one „protiv“ glava ne gubi. Ne više. Ali propituje li se nacionalne istine ili ismijava glupave fraze i kič, u pitanje mogu doći društveni položaj i uvažavanje. Nasreću, samo to.

Kome smeta HOS-ov ZDS, neka ne dolazi u Vukovar. To je, valjda, najava onog drugog, prigodničarskog, komemorativnog momenta i konteksta. Toliko o lažnom nacionalnom zanosu i hinjenom zajedništvu. Naizgled uljuđena zamolba, a zapravo gadljivo fašistička poruka da, eto, kad se podijelimo na carlschmittovske kategorije, „Oni“ zaobiđu Vukovar dok smo „Mi“ u „svojoj“, hrvatskoj, koloni sjećanja. Dobili smo uljudno sročen izričaj „Onima“ kojima se ne čini baš higijenski meandrirati gradom u kićenoj ZDS maniri, da uopće u Vukovar i ne dolaze. Čitam, slično i za Škabrnju. Kako je jednostavno utvrditi „nepoćudnost“, „antihrvatski sentiment“, namirisati one koji žale za „bivšom državom“, svima im pristojno reći „Raus!“, a da ne koristiš baš tu riječ.

Najmanje su tri asocijacije povodom ove „domovinske“ upute.

Prvo, gotovo sam siguran da je u obrani Vukovara bilo bitno više Srba nego HOS-ovaca, potonjih je bilo šezdesetak. I svi su oni branili Vukovar, dom i grad, državu i ljude. Pretpostavljam da ih je više i poginulo. No nikome nije palo na pamet da kolonu vode – Srbi. Bilo je, zacijelo, i Mađara, Čeha, Rusina. Što ne bi oni predvodili kolonu? Ali čak se i ne radi o tome da za pijetet prema stradalima, poginulima, ranjenima, imamo brojčanik, onaj koji odlično broji krvna zrnca i pretpostavlja domoljublje. Ne, za ovu priču i HOS-ovci i Jean-Michel Nicolier samo su lopta za napucavanje, valuta za potkusurivanje, jer nije riječ o poštivanju žrtve i patnje, već o izazivanju podjela, razdora, štete društvu. Izbora radi. Bijedno.

Drugo: iza ovog suprotstavljanja „Nas“ i „Njih“ krije se složeno pitanje identitetskog određenja koje naše društvo opterećuje desetljećima. Identitet koji tražimo i namećemo nije samo pitanje nacionalnog brendiranja ili turističkih slogana, već mnogo važnije nameće simboliku odnosa prema prošlosti, ideologijama, režimima. Povijesne revizije, reinterpretacije, relativizacije progovaraju kroz simbole identiteta, sve s ciljem „povijesnog revanša“, hranjenog mržnjom. Tako gradimo identitet posljednjih trideset godina.

Prokletstvo malog naroda, neobrazovanog i frustriranog, s opskurnim likovima koji su se domogli pozicije i moći, leži u nakaradnom građenju identiteta. Namjere se tu ne usmjeravaju prema društvenom dobru ni vrijednostima. Ne, upravo u nedostatku pravih vrijednosti, iskrenih i pravih namjera, novi identitet promoviramo na negaciji prethodnog, protivljenju, konkretnom, pojmovima iz doba Jugoslavije. Urušili smo onodobne gospodarske subjekte, uništili spone s tadašnjom kulturom, demonizirali osobe vezane uz ta vremena, uvodili u jezik vrtolete, zaleđa, bojovnike, izmislili „državotvornost“.

Slikovito, naš identitet danas počiva na Charlesu Billichu, ne više Vojinu Bakiću. Čudo hrvatske naive zamijenilo je Price i Murtiće. I uopće nije važno je li Charles Billich slikar i kome se sviđa naiva, bitno je samo da su „naši“. Na to isplati li se tako graditi identitet, odgovor je jasan. Društvu i narodu vjerojatno ne, Charlesu Billichu i drugima da, svakako.

Važan faktor naše identitetske priče jest ecoovsko prokletstvo retradicionalizacije. Naši politički demoni identitet su odlučili zasnovati na tradicijama koje će sami osmisliti, birajući povijest koja im odgovara. A ako za varalice povijest neće biti dovoljna, tad se identitet može graditi i na lažnom nacionalnom imaginariju. Konačno, povijest nije prirodna znanost. Retradicionalizacija uvijek usmjerava identitet nacionalnoj apologiji, uz isključive ideološke obrasce koji se osnivaju na osjećaju nacionalne viktimizacije, povijesnim izdajama i romantiziranim porazima. Takvim pristupom identitet hodi putem reakcionarnih ideja i mračnih poglavlja osporavanja temeljnih prava, jer tradicija to jest – ona u svojoj naravi stoji naspram progresivne misli i univerzalnih vrijednosti poput bratstva, slobode i ravnopravnosti. Identitetski ishod „protiv“ počiva na genetici, zajednici generacija istog „etničkog prostora“, „običaja“ i „kulture“. Identitet je zadan, nepromjenjiv, svevremenski prethodi ustavnom ili zakonskom formiranju države, pa ga oni ni razvitak društva ne uspijevaju mijenjati. On je poput nacionalističkog mauzoleja ekskluzivnosti, borbe protiv migranata, osporavanja „pošasti“ multikulturalizma, homoseksualizma, netradicionalnih obrazaca obitelji, izdvaja pogrešnu glazbu i književnost. Zvuči poznato?

Tako smo došli i do našeg novoslavljenog identiteta osebujnih povijesnih narativa i selekcioniranih događaja slavne prošlosti. To je identitet zasnovan na HOS-u, ZDS-u, prvom bijelom, 27. slovu abecede. Nije on slučajan ni po izboru „uzora“ ni po posljedicama. A vidimo da ih ima, konkretno, baš sada u Vukovaru. Identitet je to koji služi upravo za podjele, predstavlja izazov ustavnom uređenju temeljnih prava, nediskriminiranja i demokracije. Cilj je dostignut: politička zajednica za neke, ne za sve. Ovi drugi, ako im se ne sviđa, neka odlaze ili pate.

I sada na treću asocijaciju. Sve te naše svetinje i mitomanije, selekcionirane prošlosti i vrijednosti, služe obrani vrlo realnih materijalnih interesa pojedinaca i grupa. To jest smisao. Nema tu velike nacionalne skrbi, motivi su vrlo osobni, imaju ime i prezime, samo su zaogrnuti u nacionalnu prevaru. Dakle, sada, u godini pred izbore, naš maliciozno programirani identitet i njegove postavke služe izbornom uspjehu i postizbornoj pregovaračkoj poziciji onih čije će interese ti politički zastupnici braniti. A to nisu HOS-ovci, nije obitelj Jean-Michela Nicoliera, nisu branitelji ni Hrvati. Ne moram ni reći za čiji će interes Domovinski pokret možda u koaliciju s HDZ-om, kome će trebati ministarstvo poljoprivrede, gospodarstva… Zbog tog interesa neće im smetati ni Plenković kao premijer ni Srbi kao partner. Toliko o „identitetu“ i svetinjama. Toliko i o zazivanju narodnih straža i vojske na granicama nasuprot migrantima, što se nekim drugima čini dobrom idejom, također korisnom za osvajanje pokojeg mandata. Isti je smisao bio i referenduma protiv istospolnih brakova. Mržnja, isključivost, podjele u društvu, sve radi ostvarivanja političke i društvene moći i obrane privilegija, opravdanja nejednakosti.

Za kraj: tko je odgovoran? Onaj tko ništa nije riješio, tko je pometao probleme pod tepih Povjerenstva za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima i Vijeća za domovinski pijetet, koji je identitetski diskurs promovirao kao dio problema koji se treba riješiti. Ni sada On ne vidi nacionalni identitet, tradicionalni, mitski, monolitni koncept, protivnim ustavnoj nevolji, već samo kao prijetnju svojoj političkoj snazi. Zato nema naprijed, ne istražujemo budućnost, samo se osvrćemo na prošlost.