“Too many shadows, whispering voices

Faces on posters, too many choices

If, when, why, what? How much have you got?

Have you got it, do you get it

If so, how often?

Which do you choose

A hard or soft option?

(How much do you need?)”

---

“Previše sjena, šaputanja glasova

Lica na plakatima, previše izbora

Ako, kada, zašto, što? Koliko imaš?

Jeste li dobili, jeste li shvatili

Ako da, koliko često?

Koju izabrati

Tvrda ili meka opcija?

(Koliko trebaš?)”

Neil Tennant i Chris Lowe

‘U oporbenim krugovima ovih smo dana čuli zanimljivo razmišljanje. Prema njemu, postoji ideja da se formira fronta u kojoj bi stajali nepotrošeni ljudi, poput Borisa Lalovca, Marina Strmote, Sandre Benčić, Sabine Glasovac, Nikole Grmoje, Nevena Vidakovića, Zvonimira Troskota i drugih mladih političara i javnih ličnosti, s tim da bi ulogu ‘Snjeguljice’ preuzela Marija Selak Raspudić. S njenim se imenom u tom kontekstu još nije operiralo. Cilj je stvoriti nadideološku koaliciju koja bi demontirala HDZ, a potom, za godinu dana raspisala klasične, ideološke, izbore.” Zanimljiva misao Borisa Rašete iz Expressa. Neki bi dodali još prstohvat Vanđelića, red Hajdukovića, žličicu Milanović-Litre, pjev Prkačina… Osobno, volio bih vidjeti suradnju Glasnovića i Markovine, osovinu Peović-Vidović Krišto. Možda i onu bratoubilačku: SDP-a i Socijaldemokrata.

Sviđa mi se ovo “nadideološka koalicija”. Nadideološka. Neideološka. Ideologija bez ideologije, politika bez politike. Ćevapi bez luka, knedla bez šljiva, tonik bez džina, gemišt bez vina, nogomet bez lopte. Čvarci od kupusa. Zvuči gastronomski. Politička Večera za 5. Za populističke Michelinove zvjezdice.

Da odmah razjasnim: ideologija je prevažna i prevrijedna, a u politici nužna. Srž politike jest balans vrijednosti i interesa. Ako postoje samo interesi, završi se u ideologiji bez ideologije i politici bez politike. Ako, pak, postoje samo vrijednosti, riskiramo nepraktičnost i isključivost. Prilagodit ću definiciju na koju me je uputio jedan novinar Nacionala: politika je institucionalna moć posredovanja među interesima – ali i vrijednostima.

A kako se ponašaju naši politički akteri?

S desna, to je abortus bez abortusa. Trg bez maršala. Prošlost bez antifašizma. Orbanizam kao nešto novo, bezopasno, jer nema ni ustaša ni partizana. Iako ima. Opus Dei rekonkvista. Hrvatska danas kao Španjolska pod Francom. Priča “bez ideologija” svodi se na mantru neoliberala: bez ideologija, samo tržište – a tu je imovina svetinja! Desnica danas to i jest, neoliberali koji su neliberali. Demokrati samo kada ih je mnogo i čine većinu. Štitili bi imovinu, svoju, a druge i drugačije prepustili lavovima tržišta. Desnica je, u stvari, ideološki titoistička: tuđu ideologiju nećemo, svoju ne damo.

Još nešto. Desnica desno od HDZ-a idejno nije produktivna, zato ne napreduje. Ona ne želi zasnivati nove inačice desne ideologije, drugačije od onog što se u javnom prostoru postavilo kao paradigma desnog. Desne stranke žele samo “promijeniti” HDZ, “poboljšati” ga. One se ne razvijaju jer cilj nije stvoriti novu opciju, već preuzeti HDZ od Plenkovića i usmjeriti ga drugačije. San svakog desničara je vratiti se u HDZ i da im Plenković pokloni vlast u državi!

Na ljevici praznina. Ne stvaraju ništa. Bijeli dim, no ne novog pape, već predaje. Nema izvanrednih pojedinaca koji bi producirali privlačne ideje. Ljevica se svela na pitanje premijeru: “Jeste li vi glupi?ˮ Do sada je, i bez ideja, ljevici ostala pristojnost, prazan ali prihvatljiv pijedestal građanskog. No sada je jednim pitanjem, bez imalo humora i sadržaja, i to nestalo. Ostala je ispraznost političke neobrazovanosti koja teško ispunjava ideološku ništicu. A bedastoće koje se obično potežu po kolodvorskim bircuzima nisu baš politike privlačne građanima. Pobogu, biti odrješit, braniti stav, ne znači biti grubijan prostote ili provincijske doskočice. Stoga i na ljevici nadideologija i neideologija dolaze prirodno, zbog manjka pročitanih knjiga, nedostatka rasprava. To da se po cijelom političkom spektru traži partnere, preklinje, moljaka i zaziva, iskaz je upravo toga – nema idejne profilacije pa može “svatko sa svakim, nitko s nikim više od dvaputa u toku večeri”.

Bez razmišljanja nema ideja. Bježati – kukavički – od ideologije, ljevici, posebno mladim sljednicima stare Partije, paše i prija, jer se boje da ih upravo tim epitetom, komunističkim, ne “okite”. Koji bi to ljudi, inače, bježali od kreacije. Pogotovo kada je ideja temelj okupljanja na ljevici, intelektualaca i mladih. Nije taj bijeg intelektualan, nije to van Goghov bijeg u sebe ili Gauginov van sebe. Ne, to je krležijanski epski kukavičluk, mačekovski “mudriˮ podvijeni rep. Ali to nečinjenje teško se može predstaviti kao urbano i moderno.

Eleanor Roosevelt tako je jezgrovito zaključila kako veliki umovi raspravljaju o idejama, srednji o događajima, a oni najsitniji o drugim ljudima. Ima još niže, oni koji umjesto da rade svoj posao, obnavljaju, grade, skrbe, dovode najbolje koncerte, ugošćuju sjajne predstave, promoviraju svjetske izložbe, oni raspravljaju o smeću i dizajniraju ZG vrećice. Glavna nacionalna zanimacija – smeće. To je ta neideološka ideologija, politika bez politike – čisto smeće, krupni otpad.

Naša oporbena ljevica i desnica ne razumiju – kada bi se povezali ni na čemu, na praznini duha, sve radi skidanja HDZ-a, kada bi se dogovorili da se ne bave ideologijom – to im ne može proći. Pa upravo je HDZ nadideološka opcija. Oni su i nacionalisti i socijalisti, i lijevo i desno, i naprijed i nazad. Jedino što je konstanta – ostvarenje vlastitog interesa – tu je HDZ gazda. Jer ako je nešto HDZ kreirao, to je 30 posto hrvatskog stanovništva uhvaćena u mrežu klijentelizma, interesna skupina koja glasa za HDZ jer su ih zadužili, dali im posao, invaliditet, mirovinu, inflatorni dodatak. Zašto bi ti ljudi sada glasali za neki nadideološki kompromis, podržavali novi “neideološki” interesni HDZ 2.0 kada imaju stari, dokazano interesni. Zato ti naši nedosanjani novi nadideološki vlastodršci neće uspjeti, jer se HDZ-u žele suprotstaviti novim HDZ-om, jer ne razumiju da ljudima moraš ponuditi nešto bolje, suprotstaviti se različitim. Ne istim. Pogotovo kada ti je konkurent “izvorno hrvatski” interesni zdrug.

Još nešto: vakuum vrednota nije ništa do izdaja društva. A građani ne vole izdaju, ne podržavaju izdajnike. Ni s lijeva ni s desna. Pogotovo ako im je cilj samo stjecanje političke moći, bez sadržaja.

I, razumijem, nadideologija je dobra za one kojima je “grah dobro paoˮ, kojima je sve dobro. Mogu na Tintoretta u Firenzu, operu u Veronu, pa degustacija vina u magičnoj Istri, prije festivala u Motovunu. Njima je neideologija sinonim za opciju u kojoj se uzima vlast i ne nudi ništa. Samo, da vlast i uzmu, što bi s njom? Karikaturalno je to neznanje o javnim poslovima. To može zagovarati samo skup diletanata, bezveznjaka i snobova. Ali s izraženim karijerizmom. Karijerni oportunizam koji je isto što i bezidejni snobizam, pardon – nadideološki neideološki bezidejni snobizam. Klijentelizam u koju svrhu se pristaje na svaku demagogiju. Pristao sam, bit ću sve što hoće…

Što je rezultat? Čak i ako neće biti nadideoloških i neideoloških koalicija, praznina ideologije već je tu. Zato birači više ne vjeruju strankama, jer njihovi nazivi, boje i povijest ne predstavljaju ništa. Ne, građani sada traže i vjeruju jakim ljudima. Ti pojedinci osobno nose poruke, ono što ih čini jest poruka. Poruka je sadržaj, ideja, ali i to ulijevaju li hrabrost, iskrenost i viziju kako iznijeti poruku u društvo. Birači su se okrenuli snažnim osobama jer snažnih ideologija nema. Pa su pojedinci vrst ideologije, objekt idolatrije. Zato ljudi vjeruju Plenkoviću. Tako su Raspudići oživjeli Most. I zbog toga ne vjeruju ljevici!

Ljevica treba snažne osobe. Ali ih nema. Tko bi želio biti snažna osoba u SDP-u? Nakon što su toliki profesionalci i intelektualci rastjerani, pasivizirani, osporeni. Koliki je i koji magnetizam SDP-a za takve osobe? I zato: ideje zvone, ljudi svijetle. Na ljevici, nažalost – ne!