„I’m telling lies

Just telling lies

Telling lies

I’m telling lies

Telling lies (oh, I’m visionary, oh, I’m visionary)

Telling lies (feels like somethings gonna happen this year)

Telling lies (oh, I’m visionary, oh, I’m visionary)

I’m telling lies (feels like somethings gonna happen this year) “

---

„Ja lažem

Samo lažem

Lažem

Ja lažem

Lažem (oh, vizionar sam, oh, vizionar sam)

Lažem (čini se da će se nešto dogoditi ove godine)

Lažem (oh, vizionar sam, oh, vizionar sam)

Ja lažem (čini se da će se nešto dogoditi ove godine)“

David Bowie

Lažni testovi na covid. Lažni natječaji. Lažne diplome. Lažne potvrde o cijepljenju. Lažna povijest. Lažne prijetnje. Lažni patriotizam. Lažna solidarnost. Lažni branitelji. Lažni poduzetnici. Lažni dobrotvori. Lažni Louis Vuitton. Lažni iskazi. Lažne vijesti. Lažne grudi. Lažni profili na mrežama. Lažni glamur. Laž, laž, laž…

To lie or not to lie? Laž ili hrvatska realnost, pitanje je sada. Dobro, možda nekada i jest pitanje, no približavanjem izborne godine i predizbornog razdoblja, upitnika nema. Laž je odgovor. Odgovor na sve. Gotovo.

Možemo nastaviti. Neka laži idu dalje! Lažne reforme. Lažno ukidanje prireza. Lažno smanjenje poreza. Lažne izborne jedinice. Lažna socijalna država. Lažni blagdani. Lažne politike. Lažna politika uopće. Lažna ljevica. Lažni centar. Lažljiva desnica.

Postoji li neki prostor društvenog djelovanja više prožet nemoralom, sustavno procjepljivan lažima, od onog politike? Prostor toliko zarazan zadahom neistine i nevrijednog da i intelektualac, stručnjak, znalac, prelako postane dio maligniteta tog imaginarija.

Ambijent politike taj je koji i najispravnijima usadi stimulans političke pragme, one po kojoj politika jest realnost odustajanja i od morala i od vrijednosti, svega za što bismo se inače zalagali, poradi nekog – navodno najvećeg – dobra, toliko apstraktnog da ga još uvijek nitko nije vidio ni čuo, dokučio ni spoznao. Ali, kao, postoji! Taj moment odustajanja od sebe samog, sveg onog zbog čega si vrijedan i valjan, činiš moralno i ispravno, to je tren predaje – pardon, „prodaje“ – u borbi za vlast. Ljudsko vrijedi manje.

Uvjeravati ljude u plaće od 8000 eura, obećavati ih za rad preko interneta. Prodavati mantru o Hrvatskoj kao jednoj od petnaest najrazvijenijih država. Kojih to, Premijeru, Bog te blagoslovio? Ili bajke o besplatnim vrtićima, društvenoj stanogradnji… U čemu je moć privida i laži da se odrasla osoba, ona koja želi rukovoditi zajednicom i društvom, podaje neodgovornosti čaranja, trikova s kartama, izvlačenja zeca iz šešira, sve ljudima pred očima, bez srama i crvenila? Kako to politika, moć, stvara glumce bolje od svih akademija, koji u borbi za „opće dobro“, „javnu stvar“, stoje spremni od bića morala postati sve drugo? Pretvoriti javni interes u gard ništarija? To je čas kada netko u koga si vjerovao (kome si vjerovao) izgovara mitsku frazu opravdanja nečinjenja „ne razumiješ ti to“. Ili „nije vrijeme“.

Iskrenost, istinoljubivost i ispravnost nisu samo crtice na skali kojom se vrijednosti mjere. One su i temelj slobode postupanja. Kako biti slobodan od tuđeg utjecaja ili ucjene ako lažeš zbog vlastitih pogrešnih motiva, osobne pohlepe, prisile ekonomske nemoći? Kako se boriti protiv korupcije ako si joj sam podložan? Biti uistinu autonoman znači emancipirati se od tih pritisaka. To može samo onaj koji je iskren i djeluje istinoljubivo.

U nas, međutim, bezvremenski je Meša Selimović. „Što se tiče vlasti, ona je uvijek teška, uvijek će nas prisiljavati na ono što nam nije drago. Što bi se desilo kad bi ovih nestalo? Za njegova vijeka smijenjeno je, otjerano ili ubijeno toliko kadija, muselima, kajmekama, da im ni broja ne zna. Je li se zbog toga štogod mijenjalo? Nije mnogo. Ali ljudi opet vjeruju da će biti drukčije i žele promjenu. Sanjaju o dobroj vlasti, a što je to? Što se njega tiče, on sanja o podmitljivima, njih najviše voli, jer ima puta do njih. Najgori su pošteni, kojima ništa ne treba, koji nemaju ljudskih slabosti, a znaju samo za nekakav viši zakon, običnom čovjeku teško shvatljiv. Niko toliko zla ne može učiniti. Stvore toliko mržnje da je ima dovoljno za sto godina. A ovi naši? Oni su nikakvi. Sitni u svemu. Ne umiju da budu ni zli ni dobri. S mjerom su i surovi i obazrivi. Kasabu mrze, ali je se boje. Zbog toga su kivni i svete se kad mogu. Ili kad misle da mogu. Bili bi strašni da smiju što žele, ali se uvijek plaše pogreške. A mogu da pogriješe i ako popuste i ako pretjeraju. Najbolje ih smekšava prijetnja, ako se kaže tiho i ako se ne otkrije do kraja, jer nemaju uporišta ni svoje vlastite vrijednosti, uvijek zavise od slučaja i od nekoga višeg, i uvijek mogu da budu kusur u nečijem računu. Sve u svemu, jad, i zato ponekad vrlo opasni. Sve što želi, to je da pomogne hadži-Sinanudinu, a svejedno mu je hoće li ovi ostati ili će ih đavo odnijeti.“

Ispravni su pogrešni, krivi su pravi. To smo mi. Korupcijom se postiže dobro, poštenjem šteti. Koja inverzija. To da nam treba sve najgore, jer s time znamo kako ćemo. I kako postati isti takav. Prilagoditi se i prosperirati. Otuda laži oko nas. Jer nam i koriste. Ponekad.

Relativizacija kojom laž prihvaćamo kada nam koristi, snishodljivo darujemo ljude kada nam trebaju, a borimo se protiv toga načelno ili kad želimo osporiti tuđu korist – to je ta slabost. Kao što ne postoji dobrobit radi koje bi valjalo odustati od uvjerenja, tako i osobne vrijednosti trebaju priječiti vjeru u laž. Političku. Postoje ljudi koji čestitost i ispravnost vrednuju više od ostvarenja karijernih ciljeva i političkih ambicija, pod svaku cijenu. Takvih ljudi ima. Ne, možda, u politici. Tamo, moguće, pretežu oni koji će sve prihvatiti za još jedan mandat, odvojeni život, besplatan gablec, službeno putovanje ili automobil. I upravo zbog toga se ovi drugi u politici ne vide, ne žele se miješati. Jer upravo kako se u politici odbacuju iskrenost i dosljednost, moralnost i etičnost, tako u njoj prosperiraju povodljivi i samoljubivi, neodgovorni ili, barem, ravnodušni. U biti sramni.

Makijavelizam živi na tome da postoje oni koji će slijediti maksimu da politiku ne čine moralne činjenice, već je nakana uspjeh u borbi za vlast. Laž i poslušnost onih koji od laži nešto očekuju. To je, danas, gotovo jedina politička snaga! U politici napreduješ maštovitim lažima. Barem uvjerljivim ako ne provjerljivim. I odanošću. U raspravama se legitimiraju braneći stranačke laži kao nešto korisno. To je „politički“ odnos prema domovini, „domoljublje“. Lažno.

Danas se političari bave sami sobom. Nemaju kime drugim. Mladi ih preziru. Samosvjesni pojedinci su nevolja. Iskusne i obrazovane teško se vara. Zanosne lako razočarava, aktivne umrtvljuje. To je naša politika. Politika sazdana na laži. Laži za one koji od politike profitiraju, koji se lakovjerno povode. Laži koje mnogi ne slušaju niti žele čuti. Sklanjaju se. Apstiniraju. Tiha većina.

Hrvatska nakon Dana državnosti država je prepucavanja oko blagdana i patriotizma, ustavnih obveza i proslava, obećanja i osporavanja, alergija. Pogledajmo je očima Savke i Tripala, generacije onih koji su krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih postavili arhitekturu današnjeg gospodarstva i neovisnosti, onu na kojoj parazitiramo desetljećima. Je li to ista Hrvatska? Ne, ova je Hrvatska lažna. Sazdana na lažima, ne izgradnji boljeg.

Zašto sve ovo? Naivan li sam ili idealist? Glup ili pokvaren, pitala bi me bivša stranačka drugarica. Opasni Selimovićev čistunac, poštenjak? Obzora i dioptrije moralnog fundamentalista? Ne. Samo vidim političku istinu: Hrvatice i Hrvati, građani i seljaci, rekla bi Kolinda, pred nama su izbori: laži i varanja! Krećemo s „kuhanjem“ izbornih jedinica i pripremom kampanje. Lažna obećanja vlasti i panične laži onih koji je žele poraziti. Kreće festival laži, spremite se! I ne veselite se kraju. Tada je naplata laži: njima moć – nama još laži. I isprike. No, ne zaboravite – lošu vlast biraju birači koji na izbore ne izlaze!