“Bolje je da odemo, prilike su nove

Ulozi u povijesti došao je kraj

U pola četiri ujutro s perona pet

Radnička klasa odlazi u raj”

Darko Rundek, Srđan Sacher

Ton – ide! Kamera – ide! Srdačno vaši. Klapa! Još jednom! Idemo, molim!” Neki se sjećaju legendarnog početka TV serijala Ivana Hetricha. “Ton – ide! Kamera – ide! Drugo čitanje izmjena i dopuna Zakona o radu. Klapa! Još jednom! Idemo, molim!” Zakon o radu – vječita tema. Déjà-vu. I, ponovno, pristup u kojem će forma iznjedriti sadržaj, jer sadržaja – nema. Tako to biva: što se više o promjenama priča, činit će se da ih i ima. A nema ih, ne onih koje trebamo. Zakon o radu, tako, kao da izlazi iz radionice TBF-a. “Sredim ti frizuru, stesam figuru, Na krive stavove stavim glazuru.”

Aktere politike stvarnost i opet ne zanima. Na Olimpu samodopadnosti očito nema neku vrijednost. Zato briga i pamet, znanje i struka ne trebaju niti kada dođemo do ozbiljnih tema, recimo, što činiti i kako razvijati svijet rada. Na volej ionako uvijek možemo nabaciti neku temicu, slatku i zanimljivu, na koju će se svi zakačiti. Tako i kod Zakona o radu možemo uvesti “radnopravne” ustaše i partizane. Pa će se u raspravi u Saboru, a i izvan njega, govoriti o tome kako je život težak, rad naporan, plaća mala, porezi visoki, standard nizak. Spominjat će se korupcija, INA, Fortenova. Ali Vatreni igraju dobro pa je sve lakše.

No sada imamo i nove ofenzive. Osma. Andrejeva. False flag operacija “radnopravni Gleiwitz”. Vlada u ulozi sindikata. I socijaldemokrata. Pedesetpostotno uvećanje za rad nedjeljom. I priziv savjesti. Tzv. nedjeljni hoću-neću priziv savjesti, koji ide-ne ide u zakon. Ništa novo, već više puta odglumljeni dramolet demagogije i politizacije, na svim stranama, onaj koji ništa ne mijenja. “Presudno” pitanje. Koje to nije. Schrödingerovo radno pravo. Gotovo da je zaključak da život ne počinje ni začećem ni porodom, već – nedjeljom. I ne bilo kojom već radnom nedjeljom. Uskoro, valjda, i udruga U ime nerada, nedjeljom!

Naravno, jednostavnije je nadmudrivati se oko tema poput (ne)rada nedjeljom, zakonskog iznosa povećanja plaće za rad nedjeljom (no ne i blagdanom i neradnim danom i slično), hvastati se time da će se članovima sindikata dati više, no baviti se stvarnim problemima rada. Onim ključnim: poslodavci, kad god mogu, zaobilaze standardni rad temeljen na ugovoru o radu na neodređeno vrijeme. Zašto? Zato što je kompliciran i skup. A i zato što mogu. Da, naš je Sabor pun lepršavog zvuka političke demagogije koja treba osvojiti razdragana srca glasača, u saborski jukebox ne treba ubaciti mnogo da se čuje ta opojna melodija. A tako se problemi ne rješavaju.

Rad u radnom odnosu, osobito na neodređeno vrijeme, nešto je što se nastoji izbjeći kada je god moguće. Umjesto njega rad na određeno vrijeme, agencijski rad, alternative iz samog Zakona o radu. No problem je širi. Trošak rada u radnom odnosu jest skup, a neto plaće su niske jer država ubire značajan iznos kroz poreze i doprinose. Pa je racionalno otkloniti se od njega. Kako je zakonodavac drugim zakonskim rješenjima omogućio alternative, tada je jasno da se one i koriste: ugovor o djelu, ugovor o autorskom djelu, rad umirovljenika, rad studenata – u nas postoji značajan broj, tridesetak, pravnih odnosa kojima je objekt obavljanje činidbe rada, kojima se rad obavlja jednostavnije i “manje skupo” od rada u radnom odnosu. Čudo: država normira prostor izbjegavanja ugovora o radu i omogućava načine obavljanja rada alternativne radnom odnosu, pa umjesto da “popravljamo” rad u radnom odnosu, da smanjujemo trošak, mi smišljamo jeftinije – i tako prihvatljivije alternative. A one, potom, zauzimaju mjesto radnog odnosa. Bolje i to od rada na crno, ali postavlja se pitanje čemu radni odnos ako postoji način da ga se jednostavno zaobiđe? O tome se ne raspravlja, ne rješava se, nije atraktivna tema, ni rješenje nije lakonsko.

Što bi, a pred nama je rasprava o Zakonu o radu, valjalo učiniti kako bi se opisano promijenilo? Odgovor na to pitanje leži u radnim odnosima, no koncepcijski je presudna spona s poreznim propisima i socijalnim osiguranjem. Valja izjednačiti porezno i doprinosno opterećenje, dakle da svaki pravni oblik rada – i onaj temeljem ugovora o djelu, autorskom djelu, rad studenata i svi drugi – za sobom povlači jednake troškove poreza i doprinosa kao i rad u radnom odnosu, da to ne bude differentia specifica koja “opravdava” izbjegavanje radnog odnosa. Odgovor zašto se radni odnos izbjegava jest trošak tog rada, činjenica da rad izvan radnog odnosa nosi niže porezno opterećenje i prepolovljena davanja za socijalna osiguranja. Pa se ukupni trošak socijalnih osiguranja prevaljuje na one koji rade u radnom odnosu – koji je još skuplji!

No u ovoj se raspravi o radu ne radi samo o radnom pravu, svaka diskusija o radnim odnosima jest i rasprava o socijalnom pravu, socijalnim politikama, socijalnoj državi. Sve što je jeftinije u tim drugim pravnim odnosima ne biva uplaćeno u fondove zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, ne financira socijalnu državu i njene usluge. Stoga, funkcionalnija socijalna država traži jednako porezno i doprinosno opterećenje svakog obavljanja činidbe rada, u kojoj se pravni oblici rada biraju sukladno potrebama, a ne “trošku”, jer je isti. Istovremeno bi to omogućilo opće umanjenje opterećenja rada porezima i doprinosima.

Naravno, naše najbolje kćeri i sinovi, zastupnice i zastupnici, to ne vide. Čar “političkog fotošopinga”: kako političkim djelovanjem profitirati od potrebe da se ujednači trošak svakog “plaćenog rada za drugoga” kojem bi trebalo pristupiti izjednačavanjem poreznog i doprinosnog tretmana svih koji obavljaju bilo kakav rad, bez obzira na to obavljaju li takav rad u radnom odnosu ili izvan njega? Zahtjevno, i nije baš pi-arovski. Pa bolje o prizivima i nedjeljama. Nama i njima. Dobru i zlu. O Fortenova šeiku, garant.

Ako ćemo besciljno teoretizirati o radu, kako to politika čini, nestručno i neznalački, populistički i demagoški, tada radu možemo smjesta smišljati epitaf. Gospodarstvu također. Mladima kupovati karte za Irsku. Ako to ne želimo, valja oplemenjivati pravno uređenje rada, promovirati radnu etiku, njegovati rad. Društvena kretanja treba anticipirati, ulagati u obrazovanje, vrednovati znanje, razvijati stručnost i sposobnost, stvarati produktivno i motivirajuće okruženje. A ne, kao do sada, ponavljati ista ponašanja u svima zamislivim iteracijama. Sve samo da se s promjenama ne suočimo. Jer tada završimo s diletantskom amaterskom redakturom populističkog kiča i patetikom arhaične ekonomike. Ni izlaza nit rješenja, samo labirint u kojem se luta, gube vrijeme i budućnost, kviz u kojem se pokazuju neznanje i nesposobnost.

Da, kako je i Pir, kralj Epira, nakon bitke kod Askula jezgrovito rekao: “Još jedna ovakva pobjeda i izgubili smo!” A ta bi mogla ići uz najavu sasvim novog zakona za godinicu-dvije.