„Gospodin Jakov je profesor dobar

Svakog jutra se ustane rano

Pa se uređuje, pere, brije

I dok još kuća miriše na jutarnje pranje

Na vrata mu zvoni učenik prvi

Hello Sandro, how do you do?

Very well thank you, and you?“

Damir Martinović

Osvrt na tehničke materijale u Bibliji“. Pa legendarna „Ekonomski učinci pomorskog prometa i transporta u funkciji gospodarskog razvoja“. Banožićev „Marketing selektivnih oblika turizma u Kontinentalnoj Hrvatskoj“ ili „E-marketing“. Studiji „Sigurnosti i zaštite“ i „Lovstvo i zaštita prirode“ na Veleučilištu u Karlovcu, samostalni studijski odjel za forenziku na Sveučilištu u Splitu sa sveučilišnim studijima „Istraživački rad u forenzici i nacionalnoj sigurnosti“ ili „Osobna sigurnost i samoobrana“. Kojekakvi studiji „Sustav domovinske sigurnosti“ ili kolegiji „Pravogovor“, „Jugoslavenske sigurnosne službe od 1944. do 1992.“ Postoji li bolja „reklama“ za hrvatsku znanost i visoko obrazovanje? Kakav Prelog, Ružička, Krleža ili Tesla, koji Đikić, Damaška, Soljačić ili Rudan?

Ne želim se upuštati u priče o pojedincima, „slučajevima“ u znanosti i visokom obrazovanju, ne mislim da su oni presudni. Posljedice me ne zanimaju, a slučajevi Banožića i Mihanovića upravo to jesu. Uzroci su ono što društvo treba brinuti. Pojedincima želim svu sreću svijeta, bez obzira na to jesu li, ili nisu, svjesni što su učinili, u što se upustili, koliko narušili akademske vrijednosti. S time neka se sami nose. Ako ih to uopće pogađa. Mene, a ključno je to pitanje i za društvo, intrigira sustav obrazovanja, onaj koji valorizira akademske vrijednosti i slobode, a dopušta da ga se ovako bijedno manipulira, vara, primitivno iskorištava. Nisu tu, zapravo, ključni ni slučajevi ni mentori i članovi povjerenstava, oni koji su blagoslovili, svjesni ili – a to je i gore – nesvjesni što rade, već silnice, političke i društvene, koje kaos u akademskoj zajednici i oko nje oblikuju i prihvaćaju, kao i sama zajednica znanstvenika koja trpi grozne obrasce društvene vulgarnosti, ignorira to da se obrazovanje i znanost, važne državne usluge i javne službe, (samo)uništavaju. A uništavaju se.

Obrazovanje, a to se ponajviše tiče onog najvišeg, nije samo transmisija znanja i vještina potrebnih na tržištu ili pojedincima za osobnu afirmaciju. Ne! Obrazovanje ne stvara samo ljude vješte u struci. Postati članom zajednice akademski obrazovanih građana nije stvar manualne spretnosti ili dobrog pamćenja. Bit je omogućiti ljudima da razviju vlastitu sposobnost kritičkog promišljanja, ono što će im kroz profesionalni, ali i osobni život pomoći u donošenju boljih odluka, rješavanju problema, prilagođavanju profesionalnim i društvenih zahtjevima. Biti obrazovan znači izložiti ljude novim idejama i gledanjima, ali i osposobiti ih da sami šire horizonte, da otvorenošću vlastitog uma mogu – ali i žele – kročiti dalje, postići više. Da učenje nikada ne prestane. To je tajna akademske zajednice.

Mi smo obrazovanje i znanost pretvorili u dodjelu diploma i kočoperenje poklonjenim titulama, sa sve grbom i žigom. Umjesto prenošenja znanja borimo se za otvaranje studija ili učilišta u nekom naselju. Nasuprot svijeta u kojem se borimo za razumijevanje kulture i estetike, tehnike i tehnologije, vrednovanja društva, mi smo odlučili izmišljati nastavnike i studente, znanstvenike i projekte, „bildati“ brojeve, hvaliti se visokoobrazovanim građanima, koji to možda i nisu. Obrazovanjem se razvijaju talenti, koriste sposobnosti, ali primarno izgrađuje sustav vrijednosti. Ono nije svjetovno iskupljenje kojim se društvu baca prašina u oči poklonjenim diplomama i lažnim titulama na kojima se gradi društveni status ako pojedinac ima važna poznanstva, zna se snaći, prepisati, čitati iz šalabahtera. Umjesto da je obrazovanje pokazatelj što se sve ljudskim naporom može postići, kako ljudska radoznalost i trud mogu prevladati društvene izazove i životne poteškoće, u nas je znanost izvješće Državnog statističkog zavoda, frizirano pogrešnim postavkama i lažnim očekivanjima!

Davne 1877. u našem je sustavu bilo 716 pučkih škola. I jedno sveučilište s par studija. Po visoko obrazovanje išlo se put Budimpešte, Praga, Beča ili Požuna. A danas, u istom sustavu, uz nešto manje od 900 osnovnih škola, imamo devet javnih sveučilišta, tri privatna, 33 veleučilišta, 123 visoka učilišta, stotine studija i programa… A nitko da zausti imamo li potrebe za tim učilištima i silnim studijima. Čemu služe? Imamo li za to i studenata i kompetentnih nastavnika? Ne, šutimo.

Godine 1961. udio visokoobrazovanog u ukupnom stanovništvu bio je 1,8 %. Taj je udio 2021. narastao na 24,1 posto. Rast je bio blag do 2011., sa stopama povećanja od 2,1 do 2,9 postotnih poena svakih deset godina. A onda, od 2001. do 2011. godine, rast od 4,5 postotnih poena. Pa do 2021. još dinamičnijih 7,7 poena, na aktualnih 24,1 posto. Ili, ove godine je 151.827 studenata stručnih i sveučilišnih studija. Pred ni tridesetak godina, akademske 1995/1996, tek malo više od polovice tog broja: 84.208. A broj novorođene djece u tom razdoblju dramatično opada. I ne postavljaju se pitanja, recimo, kako to da smo posljednjih godina otkrili takvu motivaciju za studij i da su nam sadašnje generacije toliko talentiranije od prethodnih.

Jesu li ove brojke pokazatelj da je naše visoko obrazovanje potentno? Ili, pak, dokaz da smo obezvrijedili – sustav vrijednosti. Na papiru, statistički, visoko obrazovanje i znanost sa svim tim studijima, studentima, diplomama, doktoratima, nezaustavljivo rastu, ispisuju laude hrvatskom „društvu znanja“. Ne, istina je druga. Naše društvo znanja velika je, statistička i akademska, laž. Prevara bez presedana. Hinjena fantazija o napretku. Koju povremeno, ali neizbježno, naruši čuđenje oko plagijata i kupljenih diploma, zgražanje nad sadržajem doktorata, ismijavanje ispisanih stranica gluposti koje povjerenstva ocijene kao izvorni znanstveni rad.

Sav kaos najbolje se vidi u znanosti i visokom obrazovanju, njihovim ishodima i učincima. Gdje je u društvu progres koji bi morao pratiti rast udjela visokoobrazovanih? Jesu li državne i javne službe kvalitetnije? Imamo li više boljih liječnika, socijalnih radnika, kulturnjaka? Prosperira li gospodarstvo s tim kadrovima? Ne. Nema društvene energije koja bi iz, samo naizgled, sjajnih brojeva trebala slijediti.

Uzroci, vjerojatno, jesu brojni i kompleksni, ali posljedice su jasne i uočljive. Imamo brojne nepotrebne studije, one za kojima ni tržište, a što je važnije ni društvo, ne pokazuje interes. Ali tako omogućujemo da svi studiraju. I diplomiraju. Potom u brojnim strukama educiramo kadrove koji čim diplomiraju odlaze u inozemstvo. Zar je to cilj hrvatskog obrazovanja? Nadalje, propisujemo visoke uvjete; recimo, za učitelja razredne nastave, od prvog do četvrtog razreda, propisuje se petogodišnji studij. Zašto? Zato da „popunimo“ fakultete. Ljudi moraju studirati da bi bilo posla za sveučilišne nastavnike. A onda ljude koji su se obrazovali 17 godina, polagali stručne ispite, bijedno platimo. Pa im se više isplati u Njemačkoj skrbiti o umirovljenicima ili u Danskoj fugirati keramiku. Istina o našem obrazovanju i društvu znanja jest da su nam najbolji otišli i odlaze, a najlošiji prosperiraju. Ne samo u politici. Vrijednost je ono što je rijetko, a znanje to jest. A mi, namjesto da tragamo za znanjem i znalcima, vrijednost dezavuiramo sustavno promovirajući površnu (ispod)prosječnost. Puštamo loše studente, promoviramo slabe stručnjake, gradimo sustav u kojem svi prolaze pa elita nema. Svi mogu sve, ako mogu, ali društvo ne uspijeva ni u čemu.

Najpovršnije je obećavati da će svi problemi biti riješeni ako se uloži u obrazovanje. Prozirno i neiskreno. Da, obrazovanje je najbolja oklada za države s malo prirodnih resursa. Jest, obrazovanje je ono koje najbolje promovira, uključuje, afirmira manjine, slabe, uskraćene, diskriminirane. Obrazovanje nosi nadu veću no i vjera, a autoritet znanja je nenadmašan. Točno, obrazovanje je najbolji lijek protiv nezaposlenosti i siromaštva, najučinkovitija prevencija populizma i demagogije. No ne može samo obrazovanje promijeniti svijet. Nije panaceja, lijek za sav jad u svijetu. Ne može smijeniti lošu vlast, dokinuti vladavinu neprava, zaustaviti korupciju. Trebaju ljudi, napose oni s vrha, koji odlučuju što će se i kako ulagati, na čemu inzistirati. A upravo oni, sa svojim populizmom i demagogijama, nepotrebnim kompetencijama, lažnim diplomama i besmislenim doktoratima, od obrazovanja najviše strepe, jer njihove će obmane postati razvidne, trikovi banalni, metagovor beznačajan.

I zato nam pod društvo znanja guraju „akademski genocid“, onaj u kojem najbolji bježe, a najlošiji vladaju. Po njemu nećemo obrazovanjem promijeniti Hrvatsku. Ne, za to treba mijenjati HDZ. Bar tako kažu. Makar ne mijenjaju ništa.