”Ne filozofiraj, Rambo, no napravi hit,

Narod je te tvoje filozofije sit,

Napravi nam pjesmu da na radio talasa,

Da služi za zabavu narodnih masa”

Antonije Pušić

Svijet kulture i umjetnosti za mene je prilična nepoznanica. Iskrenije bi bilo priznati da o kulturi pojma nemam. Svede se na dobru knjigu, ponekad kazališnu predstavu i koncert. A mnogo više knjiga kupujem no čitam. Bio sam na Berlinskoj filharmoniji, no to jer sam dobio karte, a prigoda se činila skorojevićki zanimljiva. O slikarstvu znam neznatno više, mogu prepoznati što mi se sviđa. Tako sam otkrio da volim Pricu. Volim sve njegove faze stvaranja pa sam i sliku koja visi u kabinetu predsjednika Gradske skupštine odmah uočio. Slikarstvo Marina Tartaglie upoznao sam učeći engleski kod njegova sina. Šeferov podsjeća na Istru. Kroz razgovore s Borisom Maleševićem i Mišom Azinovićem otkrio sam Gorgonu. Sjajne su Sederove crne kompozicije i crteži Gabre Rajčevića. Džamonjin park skulptura više puta me privukao. Bakićeva razlistana forma i, još bolje, spomenik na Petrovoj gori zanimljiviji su mi od Gehryjeva Guggenheima u Bilbau, a zgrada Kockice najupečatljivija je zgrada javne namjene. Više-manje to bi bilo to od pretencioznog neznalice. Kao i s vinom, ne znam mnogo, uživam slušati one koji o umjetnosti znadu pripovijedati, jedino sam mnogo više vina popio.

Odakle, dakle, ideja da bih se u tekstu mogao baviti kulturom?

Beskrajno je neočekivana geografija radnog prava, vodi te područjima u kojima se, zbog potrebe ljudskog djelovanja, uređuje rad. Između ostalog zbog tribine Hrvatskog sindikata djelatnika u kulturi, upustio sam se u avanturu razmišljanja o radnom pravu u kulturi. Tema: Zakon o kazalištima. Prijedlog je prošao prvo čitanje u Saboru, skoro će u drugo. Razgovor sa sindikalnim povjerenicima, predstavnicima profesionalnih udruga, afirmiranim kulturnjacima, na “mom” terenu. Prvi put sam se susreo s beneficiranim stažem i prijedlogom nečeg što nalikuje na profesionalnu mirovinu balerina i baletana, plesača. Naravno, to je moj jedini susret s baletom i plesom u posljednjih nekoliko godina. Potom modaliteti zapošljavanja u kazalištima, procedura koja počinje radom na određeno vrijeme ili ugovorom o djelu, a onda vodi prema ugovoru o radu na neodređeno vrijeme. Pitanje probnog rada te imenovanja i radnih odnosa ravnatelja. Svijet kulture gledan očima pravnika zbir je prava i obveza, ugovora i odluka – toliko efemeran aspekt kulture. No za kulturnjake, njihovu egzistenciju i, naravno, kreativno djelovanje, pitanje je to od presudne važnosti. Za mene, pravnika, kultura je svijet u kojem se ne snalazim i zbog toga ga mistificiram, pomalo i diviniziram, za ljude koji u kulturi djeluju presudno je pitanje njihovih prava, okvira u kojem radno djeluju. Egzistencijalni detalj ključan je i za njihovu umjetničku slobodu.

Od tribine o Zakonu o kazalištima razmišljam o rješenjima koja se u zakonu nalaze. Valja popraviti norme toga zakona, neka od rješenja zaista nisu dobra. Druga ne razumijem, nije mi jasna logika njihova sadržaja. Moj motiv nije samo profesionalan: kao što ljudi koji jednom pomognu nekome peći rakiju ili pretoče vino dobiju osjećaj da su time postali znalci pa će se rado upustiti u pasioniranu diskusiju s pravim stručnjacima, tako bih i ja svojim doprinosom valjda “postao” učeni poznavatelj kulture, pomogao bih ljudima koje vidimo u kazalištu, filmu, pojave se kao pitanje u kakvom kvizu ili sudjeluju u “Volim Hrvatsku”. Važnije su, čak i meni, teme umjetnosti, kulture, besmrtne ljepote, od preciznih formulacija otkazivanja balerini koja napuni neke godine ili drugoj violini koja zakasni na probu. Ne, naravno, u profesionalnom smislu, već ljudskom, kao društvenoj osobi, nekome tko se želi prikazati boljim no što jest. Finijim i učenijim.

Davno je kod nas nastupilo loše vrijeme za kazališta, umjetnost, kulturu. Nesigurnost angažmana, slabe potpore, politika koja se voli slikati po premijerama, potreba da se kultura svede u gabarite mainstreama koji često nije ništa doli kič po mjeri neznalica. Mene, primjerice. Sve su to posljedice sustavne zapuštenosti. Zapuštenosti društva, da budem precizan. Uz to, sud javnosti medijski je i mrežno sveprisutan. “Smrtnici” mogu jednostavno i anonimno suditi o umjetnosti i kulturi. Laički, površno, plošno i neobrazovano. Često vulgarno. Komentari neznalica, a takvih je među našom skorojevićkom i političkom elitom mnogo, kulturi mogu učiniti zlo. I čine. Nikada dovoljno novca, slikovito je Dežulović rekao da “od pompoznog Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu do amaterske kazališne družine u Daruvaru, od zvonke radosti Lisinskog do natjecanja mladih komornih sastava u Piranu, od Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu do Zavičajnog muzeja u Benkovcu, od novog zagrebačkog Muzeja moderne umjetnosti do Likovne kolonije u Ernestinovu, od Nacionalne i sveučilišne knjižnice do zbirke pjesama kakve nabožne domaćice iz Ciste Provo – cjelokupna hrvatska kultura dobit će tako ove godine jednako novca koliko na europskom nogometnom tržištu dobije vezni red hrvatske nogometne reprezentacije.” Točno.

Instrumentarij pravnika je tu da sve (pre)uredi, da bude jasno i izričito, predvidivo i racionalno. No numerirani i poravnati stavci ne čine kulturu. Kultura je ono što malim narodima, slabim državama i nemoćnim društvima, u krizama i recesijama, ratovima i nevoljama, daje nadu ili im barem bojama skreće pažnju sa sivila i hladnoće. To znam čak i ja: jasno mi je da kao što mirovinski i zdravstveni sustav, socijalna skrb, jamče sigurnost i egzistenciju starih i nemoćnih, bolesnih i ozlijeđenih, neprilagođenih i siromašnih, tako i kultura liječi društvo, propituje uvjerenja i otvara prostor slobode. Ne predstavlja umjetnik samo svoj rad, djelo, on doprinosi društvu, mijenja ga. Za male narode, zatvorene u svoja preduvjerenja, to je silno važno, otvara horizonte globalno obuzdane nacionalnim i perfekt nadomješta futurom.

Ministrica kulture, osoba čije znanje o kulturi cijenim, znam da razumije značaj kulture za sudbine malih naroda, a sigurno znade i Camusovu: “Bez kulture i relativne slobode koju ona implicira, društvo, čak i kada je savršeno, samo je džungla. To je razlog zašto je svako autentično stvaranje dar za budućnost.” Sada samo treba kroz zakon poduzeti sve da kulturu, toliko važnu i vrijednu, omogućimo radom ljudi koji kulturu vole i žive. I da dok to čine, mogu i živjeti od tog rada. Dostojanstveno. Od kulture. Zašto? Ne zato što smo dovoljno bogati da bismo kulturu podupirali, već stoga što nismo dovoljno osiromašeni da bismo od nje odustali. Nje i društva.

Tada možda i ja poradim više na poznavanju kulture. Umjesto na (u)poznavanju vina.