„You still think swastikas look cool

The real Nazis run your schools

They’re coaches, businessmen and cops

In a real fourth Reich you’ll be the first to go“

„Još mislite da su kukasti križevi cool

Pravi nacisti upravljaju školama

Treneri su, poslovni ljudi, policajci

U pravom četvrtom Reichu vi ste prvi na redu“

Jello Biafra

Zapisao sam jednu Žižekovu: “Povijest je nepredvidiva.” Apsurdno. Ali točno. Posljednjih desetljeća, upravo neočekivano i nevjerojatno, u borbi za ispravnu, istinitu, objektivno sagledanu prošlost – mi gubimo. Pa, kao društvo, na perverzno predstavljenoj nečinjeničnoj priči pokušavamo izgraditi budućnost. Pritom, kad kažem „mi“, jasno je da ne mislim na blajburške vodove, križne putove, raznorazne žrtvoslovce i martirologe.

U ponedjeljak, 10. travnja, bila je osamdeset i neka obljetnica proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Dobro, istinabog, dva dana ranije je bjelovarski gradonačelnik Julije Makanec, sa Supančićem i Čvekom, proglasio državu, no ono što se pamti jest radijsko obraćanje Slavka Kvaternika: „Hrvatski narode! Božja providnost i volja našeg saveznika te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskog naroda i velika požrtvovnost našeg poglavnika dr. Ante Pavelića, te ustaškog pokreta u zemlji i inozemstvu, odredili su da danas, pred dan uskrsnuća Božjeg sina, uskrsne i naša Nezavisna Država Hrvatska.“ Sudbinu zacrtanu tog 8. ili 10. travnja bilježi društvo i danas. Ne zato što postoji nacionalna ili društvena krivnja za to, ne ni stoga što bismo se trebali opravdavati. Ne. Naš odnos prema tim datumima i svemu onom što je uslijedilo, mučna tišina većine, strah od glasnih pobornika vrijednosti mračnih četiriju „nezavisnih“ godina, onih koji se ne usude izraziti filoustaštvo, ali će grlato relativizirati antifašizam, izjednačavati ga s nespornim – ali preuveličanim – zločinima nakon rata, ono je što tereti našu budućnost, omalovažava patriotizam. Dopuštamo sramoćenje Domovine blagonaklonošću prema stavovima koji upravo pljuju na svaku vrijednost na kojoj bi društva i država imali počivati.

Ne radi se o tome da iz izloga knjižare bliješti moćno „Zrakoplovstvo Nezavisne Države Hrvatske 1941. – 1945.“ Ili da je zapravo nepoznanica kome je posvećena Kvaternikova ulica na Črnomercu. Možda je to što bivši ministar u kući za iznajmljivanje drži sliku svog djeda koji neobično sliči Anti P., pravniku, samo provincijalna crtica u kronici jednog otočkog mjesta. Vjerojatno su svi oni koji su ulice nazivali imenom Mile Budaka pasionirani poklonici „Opanaka dida Vidurine“ ili tihi žalitelji Anere iz „Ognjišta“. Pretpostavljam da je i inicijativa za spomenikom Juri Francetiću zapravo hvala njegovim naporima u suzbijanju dječjih bolesti u istočnoj Bosni i na Kozari. Bit će da je i Ulica 10. travnja u Čačincima bila spomen na nečiju krizmu ili rođendan male Petre.

U sizifovskoj borbi s onima koji lažnu povijest žele učiniti činjenicom današnjeg društva, počelom nakaradnog nacionalnog ponosa, idealom vrijednim brisanja povijesnog pamćenja, sve s ciljem vraćanja upravo onog isključivog modela kakav se tom Nezavisnom uveo, provodio (i propao) – u toj je, dakle, borbi društveno najneukusnija „dvostruka konotacija“ „arije“ za dom spremni. Naši Zajčevi libretisti, revizionistički provokatori, negatori, kesere se znajući da ima i ta druga konotacija koja pere savjest i otklanja prekršajnu odgovornost.

Piše da se dvadesetak puta uvećavaju kazne za prekršajno djelo temeljem kojeg se kažnjava isticanje fašističkih obilježja poput kukastih križeva ili izvikivanja „starog hrvatskog opernog pozdrava“. No time društvena nedaća stati neće. Pitanje je kako će to sudovi tumačiti, koliko će blagonakloni biti prema isprikama i izlikama zajapurenih ZDS tenora i baritona? Hoće li policija uopće postupke započinjati? Ili ćemo se baviti time da su bukači zapjevali uvodne stihove autorskog djela o Čavoglavama pa trebaju tek tantijeme uplatiti ZAMP-u. Hoćemo li na utakmicama nalaziti prigodu za dvostruku konotaciju – kakvu bitku kod Bistrice Lesne u kojoj su stradali HOS-ovci?

Kazne, naravno, nisu rješenje. One to, posebno, nisu u burleski koju nazivamo prekršajnim postupkom, iako pitanje kadroviranja po pravosuđu koje vidi olakotne okolnosti za ustaški pozdrav nipošto nije nevažno. Bi li to riješila kaznena odgovornost, kako predlažu Židovska općina i manjinski zastupnici – ne znam. Ne vjerujem. Naš problem nije u tome što oni koji ZDS-aju stvarno očekuju uskrsnuće batmana i spidermana iz Crne legije, ne radi se o tome da bi oni na ho-ruk obnovili zatvor u Kerestincu ili Danicu u Koprivnici. Ne. No prelaženje šutke preko ozbiljne povijesne poruge, prilagođava državu i društvo – za generacije koje će tek doći – vremenu kada se nećemo snebivati nad domaćim orbanizmom ili vučićizmom. Ili gore. Mic po mic, uzvik po uzvik, evo nas već danas na školskim udžbenicima koji poučavaju „novu“ povijest. Tita smo riješili, partizane više-manje svuda osim po Istri i Međimurju: legalizacija tolerancijom već je izbrisala mnoge slojeve povijesti, u mainstream uvela revizionističke whataboutisme. Mali korak za revizionista, ali velik za isključivost, mržnju, šovinizam već je poduzet. Neće u našem društvu to proći prije no što se ljude dezorijentira i zavede. Pa se to i čini!

Nezavisna Država Hrvatska ništa nije imala „s hrvatskim političkim tradicijama ni s političkim koncepcijama, stvarnim potrebama i ciljevima većine Hrvata… Nezavisnu Državu Hrvatsku, Pavelića i ustaški režim valja ocjenjivati samo po njihovim djelima. Istraživanje tih djela neizbježno dovodi do zaključka da je Nezavisna Država Hrvatska proglašena u strašno vrijeme, da su je proglasili ekstremni politički elementi, pod pokroviteljem koji im je bio sklon; da je djelovala po izopačenim načelima služeći tiranima te da nije mogla ni skončati nego na tragičan način“, kako to u „Ratu i revoluciji u Jugoslaviji 1941-1945: Okupacija i kolaboracija“ piše Jozo Tomašević. Bilo bi dobro kada bi to svima bilo jasno. Ali nostalgičari upravo to žele spriječiti!

Higijenski bi bilo da djeca razumiju da je to bila samo laž od nezavisnosti, privid od države, bruka od hrvatstva. Da im bude jasno zašto su granice bile zacrtane na Drini, a narod posvuda bježao u džepove partizanskog otpora. Da razumiju da su ustanike na borbu potakli zlo i zločini, ne pomoć iz Londona ni depeše Kominterne. Nećemo se zavaravati da su Vrgorčani, Sinjani, Dalmatinci, Istrani bili zadojeni komunisti, „s dna kace“. Kako uopće nacionalnom može biti država od koje su se Krleže, Kovačići, Nazori skrivali i bježali? Koja je vješala i strijeljala Adžije, Price, Keršovanije? Čemu su posvećeni spomenici Bakića, Bogdanovića, Džamonje? Ni hrvatska ni nezavisna ni država! To je NDH. Danas nedosanjani san navijačkog ZDS zanosa i nedovršeni projekt negatorskih mistifikatora.

Slušao sam na jednoj tribini kako nije bilo Jadovna ni Jasenovca. U redu. Evo, neka su to bile operne kuće u kojima se izvodila „Mala Floramye“ i plesao „Orašar-speleolog“. Ali kako objasniti zavjeru Lorkovića i Vokića? Tko je ubio Tomašića i Farolfija? Zašto su HSS-ovci pregovarali s partizanima, a nisu podržavali Nezavisnu? Kako za tu državu nisu bili ni Maček ni Meštrović? Zašto su ubijani i ustaše, nacionalisti, Hrvati, koji s Titom, SSSR-om i svjetskim komunizmom veze imali nisu?

Poanta je da trebamo biti neuki, glupi i primitivni kako bismo mrzili i bili isključivi! Takvi im trebamo. Treba im „povijesni“ ZDS i „oprana“ NDH da bi promijenili neželjenu sadašnjost, kreirali „bolesnu“ budućnost. Zato ćemo se (alternativne) povijesti igrati dok ne pobijede „njihovi“. Samo, takvim prevarama žrtvujemo budućnost, takva politika vodi samo na dno. I na samo dno! To je 10. travnja: spomenik neznanju i povijesnoj ludosti. Ali i opomena za budućnost da tu ludost i primitivizam ne ponovimo.

Riječima Jože Horvata: “Živi samo onaj koji za nešto živi!” A to nešto su istina, pravda, ljudi, društvo, budućnost. Ne laž. Pogotovo ne povijesna. Najgora laž. Najopasnija. Za neke silno korisna.