“Jos se sjećam oca

tu ljetnu noć

rekao je

sine, biraj kud ćeš poć

Da l’ lagat ćeš za novac

ubijati za moć

il’ vodit će te svjetlo

sine, biraj kud ćeš poćˮ

Slavko Remenarić

Dan državnosti Republike Hrvatske. Utorak, 30. svibnja. Državni blagdan u spomen na konstituiranje prvog demokratski izabranog višestranačkog Hrvatskog sabora 30. svibnja 1990. godine. Taj hrvatski državni blagdan na čudan je način „postjugoslavenski“, i to iz najmanje dvaju razloga. Prvo, jer je označio posljednju etapu Jugoslavije, naznaka je osvita postjugoslavenskog. A drugo, taj se dan odvijao u još sasvim „komfornom“ jugoslavenskom okruženju: na taj dan 1990. godine Republika Hrvatska bila je još Socijalistička Republika Hrvatska, a bila je to i još dva mjeseca nakon toga. Na zastavi još crvena petokraka, grb s klasjem. Naš Dan državnosti iznjedren je u drugoj državi, kojoj smo bili sastavnica. Republika. Tako je današnji blagdan, ustvari i baš, Dan Republike. Taj središnji dan poštovanja državnog i društvenog okvira najbolje bi bilo zvati Danom demokratske Republike. To i jest povijesno točno, bio je to dan uspostave, „konzumacije“ demokratskog poretka. A i takav bi naziv predstavljao vrijednosti toga okvira – demokraciju i republikanizam. S druge strane, država, državnost, fakt jest, no ništa više, ne i vrijednost. Konačno, i Sjeverna Koreja je država.

Zašto se, dakle, naš državni blagdan ne zove Dan Republike ili Dan demokratske Republike? Razlog, ponovno, postjugoslavenski. Preciznije, opterećenje kompleksom manjeg ili većeg nacionalnog ponosa. Spomen Dana Republike kao da je nešto opasno i mračno, jugoslavensko. Zapamtili smo da taj dan dolazi u kasnu jesen, krajem studenoga, 29. Ta je Republika sumnjiva. Nacionalno. I antiteza je Hrvatskoj, zar ne?

Sličnom logikom vodili smo se i kada smo „mrsko“ ime središnjeg zagrebačkog trga izmijenili, pa pojam Republike – valjda jugoslavenske – zamijenili imenom jednog, ne osobito nacionalno osviještenog, još manje povijesno presudnog bana. A kada se pokojni gradonačelnik Zagreba dosjetio drugom trgu mijenjati ime, republikanizam u nazivu nije bio dovoljno nacionalan, nije bilo dovoljan samo naziv Republike, već je obazrivo precizirao da se radi o Trgu Republike Hrvatske. Ne Republike Biafre ili Gvineje Bisau. Baš ta ista nacionalna nesigurnost vodila nas je i k ovom nazivu Dana državnosti, koji je višekratno politiziran pomicanjem datuma i promjenama imena tako da, nažalost, samo rijetki građani znadu što se njime i obilježava. Uf, koliko nas i tu to postjugoslavenstvo obilježava, što god znanstvenici mislili o tome.

No ovogodišnji Dan državnosti hrvatske Republike poseban je, drugačiji. Osim za blagovanje, spajanje s vikendom, prvo kupanje u Njivicama, košnju u Brdovcu ili kotlovinu na Velikom Vrhu, ove nam godine nosi i nužnost refleksije. Razlika ovog blagdana ove godine u odnosu na neke prethodne, proizlazi iz državnih postignuća u posljednjih godinu dana: hrvatska državnost, koja i po stavu Badinterove komisije stoji na podlozi sukcesije raspadnute Jugoslavije, možda prvi put ove godine izlazi iz postjugoslavenske sjene. A to nosi i izvjesne promjene na terenu politike. I društva.

Izrastanje Domovine, osamostaljenje i neovisnost, odlukama Hrvatskog sabora i obranom 1991. te priznanjem 1992., sve je to građeno na postjugoslavenskoj osnovi, tadašnjim ustavnim pravima i mogućnostima, a još više i na našoj namjeri da se od Jugoslavije otklonimo. Sve, na svoj način, postjugoslavensko. Sama činjenica nacionalne države, da nama ne vladaju ni Austrijanci ni Mlečani, opasni Huni, međunarodni subjektivitet, sve je to posljedica republičke suverenosti iz Jugoslavije. A od tog 30. svibnja devedesete, trideset godina, mi krčimo put koji se razvija na ideji prvo samostalnosti, neovisnosti, potom integracije Podunavlja na nastojanju teritorijalnog zaokruženja, konačno integracije u Europsku uniju. Sve to kao antiteza povijesne pripadnosti Jugoslaviji u 20. stoljeću. Tuđman i Račan taj su put postavili, obilježili, a potom ga Sanader, Kosorova, Milanović, Orešković i Plenković ostvarivali. Sada, ulaskom u prostor Schengena i eurozonu, početkom ove godine došli smo do kraja tog trasiranog nacionalnog puta. Plenković se, na kraju puta, pokazao sposobnim i umješnim ubrzano ga dovršiti – ali što sada? Dosegli smo „kraj povijesti“, hrvatske povijesti, one postavljene na nastojanju da se subjektiviziramo europski namjesto jugoslavenski! To političko postjugoslavenstvo, kao antitezu Jugoslaviji, prvoga siječnja dovršili smo puninom europske integracije, identifikacijom s europskim identitetom.

No činjenica „dovršetka“ strateških ciljeva, okončanja povijesti, kako se pokazalo i kod Fukuyame, nije kraj. Ima dalje. Novi početak. I tu je naš problem. Kasnimo. Debelo. U tome što nismo promišljali novu paradigmu, postavljali novi cilj, osmišljavali novi sadržaj za vrijeme kada dođemo do kraja tog puta. Nismo intelektualno, akademski, nacionalno oplemenili ostvarenje svojih europskih, u naravi „postjugoslavenskih“, ciljeva postavljanjem pitanja „što sada“, „kako dalje“, „kamo ćemo“? I, naravno, nuđenjem odgovora. Kasnimo jer nemamo odgovor na pitanje čemu sada imamo stremiti.

U političkom pogledu to naše nepromišljanje i neznanje imat će svoje posljedice. Nemamo ni cilj ni lidera. Umješnim ostvarenjem cilja, dosegom najviše europske ljestvice, Plenković je odigrao vlastitu ulogu i time promovirao vlastiti politički kraj. Ostvarivši to što predstavlja postao je nebitan za budućnost. Irelevantan jer je ostvario ono s čime smo ga identificirali, što je bio njegov znak, plan i cilj, što je znao, obećao. Sanaderovski, on je svoju dionicu odradio. Sada bi se trebao zahvaliti i pozdraviti. Političkog sadržaja on više nema, nikakvu novu političku nacionalno-relevantnu ambiciju nije afirmirao. Svoju da – profesionalnu – vezanu uz Europu. Drugu ne. U tom pogledu Plenković je „gotov“. Nacionalno-politički, svakako. Karijerno vjerojatno ne: na inerciji spominjanja integracijskih uspjeha, za što neosporno jest zaslužan, i na krilima još koje godine europskog „političkog“ novca, može osvojiti još jedan mandat. No manje svojom zaslugom, a više činjenicom da nitko nije ponudio tu novu nacionalnu paradigmu, novi politički sadržaj i cilj, podlogu nove trase. Oporba to uopće niti ne pomišlja, nažalost, nema za to političkog instinkta, uopće ne vidi da je to ono što nam nedostaje, ne planira „novu Republiku“ već samo reagira na poteze Vlade, novinske članke, medijsko otvaranje afera.

Tako će se naš postjugoslavenski period protegnuti. „Na silu“ i nakon ovog blagdana. Stvarno je okončan, no bezidejnost, naša, nastavit će ga. Jer „postpostjugoslavensku“ paradigmu nismo ni krenuli postavljati. Ali ne samo što „rastežemo“ tu paradigmu, to ima i svoju cijenu. To će nas kašnjenje koštati. I ta će cijena, nacionalna, biti veća od svih afera, krađa, korupcije ili kriminala. Jer kada ne znaš kamo ideš, svaki će te put tamo odvesti. A neizvjesnost globalne političke seizmike, tektonski poremećaji koji se zbivaju, nisu najbolja jedra za male države i slaba društva, nesvjesne i nepromišljene, koji se prepuste struji da ih nosi. Konačno, baš Hrvatska to može dobro znati. Iz povijesti.

Ta naša današnja idejna praznina poraz je naših društvenih elita, političkih, akademskih, intelektualnih. Usporediva je s nekim prošlim vremenom: 2023. živimo onu istu bezidejnu hrvatsku šutnju s kraja osamdesetih. I tek čekamo nešto novo što će nadomjestiti naše postjugoslavensko razdoblje obilježeno Tuđmanovim ciljem i Račanovom trasom. A kao što Kolinda nije brendirala Hrvatsku, tako ni Zoran i Andrej nisu potaknuli tu novu paradigmu. Pa kao što postjugoslavensku kulturu obilježava Pavičićeva Senidah, tako političkim obzorom i nadalje vladaju postjugoslavenske mržnje i isključivosti, evociranje ratnih pobjeda, slavljenje europskih uspjeha – sve što se dogodilo, što je bilo, gotovo je. Ono od čega koristi u budućnosti – nemamo!