“Hej, treba nam lik

lik za spomenik

da li se dobrovoljno javljaš

to podrazumijeva neke pozicije

imaš li predispozicije

ili bar kakvu-takvu kvalifikaciju

želiš li to odavna

ili si gomila govana

koja samo koristi gužvu i situaciju (…)”

Saša Milovanović – Sale Veruda

Obožavam hodati. Hod u noćni sat, u jesen, razbistri um. Hodajući tako, zamišljam svašta. Nekad su to zakonska rješenja stvarnosti. Ponajčešće tek sumiram dan. Prisjećam se novinskih naslova koje sam toga dana pročitao. Razmišljam o rečenicama koje sam čuo u razgovoru uz kavu, nečeg što su izgovorili Stjepan, Vlado, Nediljko, Boris, svakodnevno kofeinsko društvo. Prije neki dan analizirali smo postupanje Nacionalnog vijeća za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcije, koji tjedan ranije bavili se aferom o preprodaji plina. Komentiramo političare, istaknute javne osobe, tračeve, skandale…

Velik dio dana, ustvari, provedem razmišljajući o društvu i politici. I kada sam prije neku večer sumirao te naše rasprave i razgovore, nadošlo mi je – moje društvo za kavu, sve ljudi s ozbiljnim životnim iskustvom, neki u mirovini, neki pred mirovinom ili s desetljećima mirovinskog staža, u svojim razgovorima gotovo uvijek politiku i društvena zbivanja prosuđuje etički, prema političarima se odnosi s očekivanjem poštenja i sposobnosti. A opet, gotovo u svakom razgovoru zaključujemo onako kako, kada se “politiku u Hrvata” pojednostavi i svede na tri riječi, to vide i građani. Skandali, prljavština i nezakonitost. Ovaj podvojeni diskurs nameće niz pitanja: jesu li moji partneri za kavu i cjelokupna javnost toliko naivni, očekujemo li od politike previše? Je li etičnost nešto što u politici ne postoji ili ne postoji samo u Hrvatskoj? Je li politika toliko daleko od javnog interesa? Koga mi za obnašanje javnih dužnosti izabiremo, jesu li naši “najbolji” ustvari naši “najgori”? S jedne stane očekujemo da će političari biti duše neiskvarene poput novorođenčeta, a snažni i ispravni kao filmski heroji, a istodobno smo svjesni da nam se u izborima počesto provuku upravo drugačiji – mutni i nesposobni! Željeli bismo da su naši političari, upravljači društvenih procesa, moralni poput prvopričesnika u bijeloj haljinici, da su omiljeni kao predsjednici 4b razreda koji će svima pomoći, a da imaju supermoći fantastičnih filmskih junaka. A u stvarnosti se suočavamo s time da nas počesto vode junaci iz stripova: raznorazna braća Dalton, Sir Oliver ili, u najboljem slučaju, Grunf.

Moj dragi prijatelj Josip Kregar jednom je izveo sjajnu formulu vlasti u Hrvatskoj. Kazao je da se radi o umnošku arogancije i ignorancije s ohološću i neznanjem. A konačni je rezultat, kao što svi znamo, nesposobnost na kvadrat! Da, uvjereni da biramo najbolje, zapravo dobivamo arogantne neznalice, ohole diletante. Samo se time može objasniti to što naši političari grade nacionalni stadion, a ne izlijevaju se temelji na Banovini niti se betoniraju deke na kućama u Podsljemenu. Nema drugog objašnjenja za masni tisak novinskog naslova “Istina o socijali – 270.000 siromašnih, a samo njih 48.598 ima socijalnu pomoć”, a nema dugo da je politika na sasvim nov način uredila socijalnu skrb, očito bez nekog učinka. Ta vrsta sračunate nesposobnosti može objasniti to što mnogi umirovljenici sakupljaju boce i povratnu ambalažu kako bi preživjeli, a drugi primaju stotine milijuna kuna neobičnog poduzetničkog podrijetla na svoj račun. I da se to nikome ne učini čudnim sve do onog trenutka kada tu pravosuđe počne uredovati. Danas smo se sasvim navikli na to da član obitelji političara bude zaposlen na nekom radnom mjestu, da je bivši ministar ubrzo nakon izlaska iz istražnog zatvora zaposlen i da je odgovor na sve – da se radi o najboljem kandidatu na natječaju. Najviše će se u političko poštenje, procedure i pravila zaklinjati onaj koji je na položaj došao podrškom političke stranke, uvjeren ne da on to zaslužuje, već da to njemu pripada, njemu ili političkoj stranci, nebitno je. Neobičan je taj komfor koji demokracija pruža “mudrim vođama” koji, pored potresne bijede, lamentiraju o stadionima i dok tisuće ljudi žive na rubu, naši superheroji šute zagrobnom tišinom Cezanneove mrtve prirode i zapošljavaju, lobiraju, čine usluge, obećavaju brda i doline, stadione i europski novac. Naravno, taj komfor nesposobnosti i neetičnosti nije imanentan demokraciji sam po sebi, već je posljedičan našem razumijevanju da bi ono što su mane običnog čovjeka, nekom sjajnom inverzijom pameti bile vrline u obnašanju javne dužnosti. Ili da je sasvim prihvatljivo da država donosi zakone kako bi učinila ono što je trebala učiniti i bez ikakvog zakona, jer je to sasvim jasno i životno i bez ikakva normativnog imperativa. Jer naši političari, čestertonski, dok se bore za vlast tvrde da je sve jednostavno, a kada vlast osvoje, kad su svemoćni, tada tvrde da je to nemoguće ili neostvarivo.

Je li moguće da silni etički kodeksi i povjerenstva, antikorupcijske strategije i vijeća – svi doneseni pod pritiskom politike koja je normativno pokušala riješiti problem netransparentnosti, neetičnog, pa i koruptivnog – nisu dovoljni da politiku učine etičnom. Ili je, možda, političare uopće besmisleno prosuđivati vodeći se etičkim kriterijima, možda tu vrijede neka druga pravila, politička, ne i etička. Odnosno, možda njihovo ponašanje i nije neetično, samo je podložno nekoj drugoj etici i njenim pravilima? Možda makijavelistički put do političkog uspjeha može krenuti i od zla ili kako Michel de Montaigne kaže, “javno dobro traži da se izda i laže i masakrira”. Koji je odgovor?

Naravno, sasvim jednostavno i očekivano, etika i etička pravila predstavljaju standard i prihvatljivi obrazac ponašanja aktera na političkoj sceni, osobito kada osvoje vlast i imaju izvršne dužnosti. Bez te dimenzije niti će vlast imati povjerenje građana niti će građani moći nadzirati vlast. Nije točno da na političare ili dužnosnike treba primijeniti neke druge kriterije koji proizlaze iz njihove pozicije, oni moraju štititi interes javnosti i javno, jednako kao što je to obveza svakog građana. Ta je etika temelj demokratske kulture i nema osobe ili pokazatelja koji bi to mogli osporiti. Zato društvo koje diferencira etiku od politike i političare od etičnog postupanja, griješi i samo sebi nanosi štetu – ta šteta nije djelo političara, oni samo koriste samoubilačku logiku populusa. Politika nije profesija za one bez etičkih vrijednosti ili želje da ih slijede, upravo suprotno – politici trebaju oni koji znaju procijeniti što jest, a što nije prihvatljivo, koji imaju svoj moralni kompas i vrijednosni orijentir snažniji od odgovornosti “običnih ljudi”. Politici trebaju oni kojima su vrijednosti i ideali, ideje i javni interes nešto u čemu ih neće pokolebati ni potreba za budućom podrškom, interes vlastitog bogaćenja ili jačanje položaja. Jest, često smo svjedočili tome da u politici dobri ljudi i stručnjaci ispadnu naivci i neznalice, no još je gore kada se dobrim političarima smatra one koji su odustali od ideala i zaboravili ideje ako su ih ikada i imali, čije se mane toleriraju samo zato što imaju uspjeha ili barem glasači to tako vide.

Kao što lošu vlast biraju dobri ljudi koji ne izlaze na izbore, tako i oni koji prihvaćaju da politika ne mora biti baš etična i transparentna upravo prizivaju da se to i praktično ostvari. Ne možeš biti malo trudan, malo u pravu ili malo pošten – to je valjda jasno. U politici trebaju biti ljudi koji su u stanju zadržati svoje ideje i vrijednosti, fokus na ideale i upornost u ostvarenju političkih ciljeva unatoč tome što to možda ne nosi ponovni izbor ili imenovanje, ne jamči osobno bogaćenje ili služenje interesima onih koji su ih postavili. Možda nije pragmatično, možda neće zadovoljiti karijeriste ili oportuniste, možda će se birokratima učiniti isuviše naivno, a materijalistima besmisleno, no postoje Rubikoni, ili bolje rečeno Stiks, koji dijele svijet i ljude.

A ipak u nas politička kultura kazuje suprotno. Prihvaćamo ono što nikako ne bismo smjeli – naši smiju sve jer mi od toga imamo koristi ili se barem nadamo imati. A oni drugi nisu etični nego iskvareni već time što stvari ne vide ispravno, kao mi. Naravno da se onda neznalice smatraju pozvanima i za najsloženije društvene zadatke, u tu svrhu pribavit će kojekakve diplome i potvrde, sve kako bi se dokopali upravljanja gospodarstvom i društvom, da čine usluge, zapošljavaju, zarađuju na javnim nabavama i natječajima. Ta naša politika tako ima veoma ozbiljnu formu, odijelo i kravatu i sadržaj koji je oportunistički, populistički, ispražnjen od politika, a ispunjen osobnim interesima. Naravno, ne smije biti prihvatljiva polazna postavka onih koji će na političkim dužnostima biti nemoralni i neodgovorni, ponašati se netransparentno i nezakonito, no još manje javni diskurs smije prihvatiti relativizaciju odgovornosti naših političara, društvenih upravljača.

Politika podrazumijeva osobe, upravljače koji upravljaju našom državom, koji su uistinu sposobni voditi i upravljati, koji bi društvo trebali činiti boljim. I svaki onaj koji, ne samo u javnom prostoru već i za obiteljskim ručkom, politiku opiše kao carstvo neiskrenosti, gdje se „u krivinama” u leđa ne zabija samo nož već kompletni beštek za dvanaest osoba, gdje je naivan onaj koji misli da se može postići dobro, gdje nema čistih ni nevinih, temeljito škodi i društvu i državi, ali i politici čestitih. Za njih bi posebno važno bilo primijeniti onu – blago onom tko daleko od politike volovima obrađuje djedovske njive, samo tada blago nama. Zato našem poimanju svijeta politike, oporbe i vlasti, treba nagli zaokret, da se prestanemo kretati pravocrtno praktično i pragmatično. A u naglim skretanjima neki ispadnu, što i jest cilj. Jer ako oni ne ispadnu, oni zavladaju – poput vrtnih patuljaka vladaju svojim dvorištem i u njemu žele samo svoj uzrast pa izbacuju one druge, visoko moralne i sadržajne.

I za kraj, stvorimo društvo koje će, u borbi citatima, namjesto onog Lorda Actona da svaka vlast kvari, ali da apsolutna vlast kvari apsolutno, ipak počivati na onom Georgea Bernarda Shawa kako nije točno da vlast kvari ljude, već je istina da budale, kada se vlasti domognu, kvare vlast. Ne dopustimo im.