„For the big wheel keeps on turning

On a simple line, day by day

The earth spins on its axis

One man struggle while another relaxes“

---

„Veliki se kotač nastavlja okretati

Po jednostavnoj liniji, dan za danom

Zemlja se okreće oko svoje osi

Jedan se čovjek bori dok se drugi opušta“

Andrew Lee Isaac Vowles, Robert Del Naja, Horace Keith Hinds, Grantley Marshall, Neneh Cherry

Mislio sam pisati o zdravstvu. Zdravstvo je zahvalna tema. Tema kakve nema. Ili, još bolje, tema koje, za obične ljude, nema. Prosječan građanin mora uložiti prilično truda da do zdravstva dopre. Recept za uspjeh su osobne veze ili osobni imetak, onaj koji omogućava privatne liječnike. Poticaj za temu bio je tekst objavljen pred desetak dana u Jutarnjem listu. „Pacijenata manje, troškovi sve veći – 700.000 pregleda manje nego u pretpandemijskoj 2019., a 300 liječnika više“. Zaista, stvorili smo sustav sa zgradama, aparatima, ljudima, znanjem, solidnim plaćama za hrvatske prilike, ali bez značajnog usmjerenja prema dobrobiti pacijenta. Naravno, mnogo je dobrih liječnika, humanih znalaca, ali to ne čini sustav, sustav evidentno nije takav. Zašto? Da li zato što je podupravljan ili je smisao javnog sustava u promociji interesa pojedinaca, bavljenju znanosti, pisanju doktorata, stvaranju kadrova za privatni sustav? Ne znam. Ali rezultat živimo.

Pisat ću o zdravstvu. Nezdravom zdravstvu. Ali drugačije. Prvo o bolesti, o dijagnozi. A potom i o tome gdje je problem s liječenjem.

Bolest o kojoj ću pisati cezarska je, carska. Od te ću (ne)teme krenuti. Neću se baviti baš Cezarovom bolešću – nije tekst o Cezaru ni o epilepsiji. Ni neki drugi car nije važan. Neću ni o gihtu koji je baš „carska bolest“. Jest, volim vino, draga su mi jetrica, nema mi do čvaraka… Volim ih više nego Agroproteinka svinjsku kugu, ali neću ni o gihtu. O čemu, dakle?

O bolesti ću koja boli jednog, a pogađa sve. O bolest koja je dohvatila AP, Augusta Plenkovića, Andreja P. Velikog. Bolest je to koja te izvede iz realnosti, lebdiš, odvojiš se od svijeta i ljudi, društva i države, konteksta i života. Vidjeli smo to prošloga tjedna u Saboru dok su neki lupkali, a drugi pljeskali. Našeg je premijera inficirala carska bolest. Postao je car, obolio od toga. A pogođeni smo svi. Pogođeno je i zdravstvo.

Vrijeme u kojem živimo, razdoblje kenozoika, period kvartara, kroz stoljeće-dva bit će poznato kao plenkocen. Nakon Dioklecijana, Branimira, Trpimira, Muncimira, Tomislava, Petra Krešimira od prvog do zadnjeg, od stvarnih do izmišljenih, danas opet imamo uzvišenog, od Boga uzdignutog pomazanika političke sreće, K. und K., cara i kralja.

U našem carstvu sve je kao u pravom. Tu je entourage dvorskog i seoskog plemstva, to su oni koji plješću kada Uzvišeni govori. Pa kamarila savjetnika i pouzdanika, sjena vlasti koja Velikog prati. Kao i svako carstvo, i naše ima legende. Najvažnije su o europskom novcu i fondovima, Schengenu i euru. I, naravno, ona o nepogrešivosti najvećeg sina naših naroda i narodnosti. Isprike, taj je bio onaj drugi – ovodobni Nepogrešivi najveći je sin našeg „naroda i nerada“. Ima carstvo i nepobjedivu vojsku, rashodovane finske brodove, nepotrebne francuske avione, generala više no Napoleon u Rusiji… Sve je tu, fali još samo kićeni libreto da se dva, a vjerojatno i tri mandata opjevaju u opereti „Ništa!“

Državu stvaranu na zasadama nacionalnog intelekta iz bečkih ćevabdžinica i nacionalnog afekta iz Norvala, pokradenu i osramoćenu, nismo promijenili. Napravili nismo ništa. On nije ni pokušao. Recimo, ratni pozdrav popularniji je no u ratu. Neki „prvo bijelo“ više vole no navijači Hajduka Bijele prve. Došli smo do toga da su zbog provokacije, nimalo artističke, oni koji se zalažu za „Vukovar svetinju“ spremni od toga napraviti filoustašku svinjariju. Plakatom i izjavama. I to takvu svinjariju da ni Gordan Grlić Radman tu nije joker zovi. A Car u dva mandata, uskoro i tri, nije napravio ništa.

Kakvo nam je sudstvo? Doživjeli smo suđenje Glavašu drugi put. Neću o krivnji ili nevinosti, ali sudi se za nešto od prije trideset i više godina. Sudi se ponovno, 18 godina. A kakva je to kazna od sedam godina ako je netko kriv za ratni zločin? Kakva grozota od nepravde ako nije kriv? Je li to pravosuđe?

Školstvo, zdravstvo, socijalna skrb, kultura – jesmo li učinili kakav pomak? Nismo. Da, izgradili smo zgrade, obnovili fasade, kupili namještaj, prerezali vrpce na novim učionicama, ulaštili parkete u čekaonicama, eksperimentiramo s jednosmjenskom nastavom koju zovemo cjelodnevnom. Ali jeste li zadovoljni onime što dobivamo? Koliko čekate na pregled? Kolika vam je mirovina? Imate li novca za posjet muzeju ili čekate Noć muzeja? Plaćate li djeci instrukcije i skupe izvanškolske aktivnosti? Jeste li to željeli? Dakle, što smo učinili? Ništa!

Naše doba, doba Andreja Velikog, vrijeme je bez reformi. A baš smo to od njega očekivali. Nisam glasao za njega, ali očekivao sam da pokrene stvari. Država koju smo si stvorili od Prevlake do Dunava, društvo je obećanja koja se ne poštuju, riječi koje ne vrijede. A sve što vrijedi krčmimo ili smo već unovčili. Izbori se dobivaju kupnjom u Saboru, a nevinost dokazuje neefikasnošću sudstva. Mediji služe da šire blagovijest kako nam je dobro, a ministri imaju rok trajanja. Svinjska kuga prigoda je za zaradu. Isto kao i slom Agrokora. Titulama i nagradama kupuje se najobrazovanije, najsiromašnije ostatkom sa stola bogatih, najbeznačajnijom cifrom. To je Hrvatska danas.

Nisu u nas birane riječi pred izbore za prvi mandat zamijenile gluposti. Ne, zamijenilo ih je veliko ništa. Jer zloupotreba vlasti, korupcija i kriminal prisutni su kao i prije. Štoviše, njihova je pojavnost oznaka normalnosti, normalnosti takve da više neće utjecati ni na ishod izbora. Besmisleno je više i zbrajati sve propuštene poslove, zamračene milijarde, promašene prilike, a sudski postupci bez epiloga ništa i ne znače. „On“ ne čini ništa. A mi, sudbinski, prihvaćamo sve mirno i bez primjedbe. U ovom se društvu nitko više i ne ljuti na to. Samo oporba glumata tu ljutnju, kucka i lupka, spušta obrve i diže glas, barem dok kamere snimaju – neinventivna i nekredibilna oporba falsificira samu sebe. Da, sve što bi se smatralo društvenom pošašću kod nas je obično. Obično i nevažno. Skoro pa prihvatljivo. Tek korak do dobro. A onda možda i primjereno, izvrsno, vrijedno pohvale i obrane.

I tako, dok Aleksandra P. puni Arene, Andrej P. sve mirno relativizira. U našem svijetu laži i skandala, kriminala i korupcije, nacionalne sramote i filoustaških provokacija. Uvijek je u pravu, uspješan, na pravoj strani. Što se mi uopće bunimo?

No ako i možeš braniti oholost i glupost, ne možeš braniti onog tko više godina ne zna popuniti imovinsku karticu. Ili one kojima je nepoznat netko uparkirao Mercedes u dvorište. Roditeljsko. A sve to premijer uzima na se. Hini da ne zna, zatvara oči da ne vidi, sliježe ramenima kao da ne razumije. A zna ili mora znati. Tako odgovornost uzima na sebe. Carski sustav, onaj koji je sam inaugurirao, sad ga lagano uzima za taoca. A nas je već davno uzeo za žrtve. I nitko ne čini ništa.

Odlaganjem, odustajanjem, neodlučnošću, otklanjanjem nužnih promjena i važnih reformi, naš carski sustav danas brani glupost, oholost, nezakonitost, kvarnost, kriminal. Jer vidi da tako brani sebe. Sebe i svoje. I zato reformi nema. Nema kvalitetnog školstva, mirovine su slabe, zdravstvo nezdravo, kultura skupa, socijala nikakva. Na kraju i neće ostati nego ništa.

Za našeg Cezara, odvojenog od zemlje i od ljudi, martovske ide su došle. Došle su, nisu prošle, no proći će. Proći će sve jer na obzoru osim njega, takvog kakav jest, drugoga nema. Izbore ne dobivaju rušenje, destrukcija, kritika ili ismijavanje. Izbore ne dobivaju loš PR, slabe poruke i loše ideje, a to opozicija nudi. Sve ono što treba, oni ne nude. Ako nešto i nude, to ne nude dobro i uvjerljivo. Toga nema. I zato će nama i martovske ide proći, a cezarska bolest ostati. Ostati i pobijediti. Jao si ga nama. S nama samima.