„Imamo sve a nemamo ništa, oćemo sve odmah i sad

Pazi igra neće bit čista jer svakog goni njegova glad

A ja san gladan ovoga gruva i mislin da nikad neću bit sit

I sve dok me ludost čuva

Ka surferi valove jahat ću beat

Made in China

Made in China

Odakle dolazimo najveća tajna

Koja nam je destinacija krajnja?

Sve prolazi samo ondulacija je trajna“

Aleksandar Antić

Danima me muči jedan san. Točnije, jutrima – jer me obuzme pred jutro. San dolazi „u nastavcima“ i svaki je sve gori.

U državi rasulo. Skupo plaćeni plin ide po par centi ili eura, ne sjećam se više. Sudovi ne rade jer štrajkaju službenice. Nisu sudovi ni prije radili jer su štrajkali suci. A ni prije toga nisu radili. Ili, barem ne onako kako su trebali. Inflacija plaši ljude. Mladi krumpir skuplji od banana. I, svakoga dana u svakom pogledu cijene sve više napreduju! Cijene nekretnina divljaju, iako se mladi iseljavaju, što je neobjašnjivo jer nas Premijer uvjerava kako smo jedna od petnaest najrazvijenijih država svijeta.

Gradonačelnik bira rukovodioce koji teško da su sposobni stvoriti dojam da rade, kamoli da bi znali što rade. Nakon dva olujna dana iščupana stabla leže po cestama i trotoarima, a gradske službe kritične točke označavaju kojekakvim prometnim znakovima: ukrašena drvca, skoro kao da je Božić. U srpnju. A jedan dobro plaćeni dužnosnik pozornost javnosti odlučio je privući time što će ubuduće svoju dužnost obavljati volonterski. Odrekao se plaće, kaže on u snu, jer valjda mu ju ćaća dao. Kako velikodušno.

Ministri u žurbi da što prije prionu na posao preskaču red kod liječnika. Nekretnine se upisuju u zemljišne knjige po principu „čiji otac koga zna“. Opozicija traži sazivanje izvanredne sjednice Hrvatskog sabora, a kada sjednica krene, saborski zastupnici do u beskraj, i svatko ponaosob, ponavljaju jednu te istu stvar – priče koje su mediji ispisali u već bezbroj izdanja. U snu mi Sabor izgleda kao prvenstvo u populizmu, debata o etici, moralu i koječemu drugome. Kako dva ključna aktera nema, pobjednici demagogije su Mostovci.

U državu plinskog skandala glavni savjetnik države za plin je glavni trgovac plinom. U tom snu valjda i grobari porađaju u bolnicama, narkomani liječe od droge, a Marijan Badel maskota je liječenih alkoholičara. Naravno, i ratni zločinci što će nego da svjedoče vjeru. U snu.

Sindikati pritišću državu da donosi zakone kojima se diskriminiraju članovi manjih sindikata. U napadu posebnog oblika solidarnosti neki sindikati prijete državi da ne udovolji zahtjevima drugih sindikata, onih koji štrajkaju u sudstvu. Koja sanjiva sindikalna solidarnost.

U snu što nam gore ide, mi sve više ispaljujemo politička obećanja i dižemo društvena očekivanja. Sve za izbornu 2024. Da bi dali danas, u snu teškom mukom uništavamo perspektivu sutrašnjice.

Sve to sanjam iza šest, jer oko šest se budim, palim televiziju, pa ovo u polusnu doživim. Teško je uopće reći je li san, jer i kad se probudim, nastavi se. I tako uz kavu u krevetu razmišljam: kakvu smo to državu stvorili, kakvo društvo gradimo, koga smo izabrali da nas vodi? U snu i u stvarnosti.

Ne pitam se samo ja. Vlado Gotovac je to izrekao jednostavno navodeći potrebu za Drugom Republikom, odmakom od postojećeg. Davor Ivo Stier to je nazvao „novom paradigmom“. U diskursu Zorana Milanovića ustavne promjene u kojima je sudjelovao temelj su za to. Za Andreja Plenkovića nove su okolnosti nastupile – ulazak u Europsku uniju, Schengen i EURO. Ali meni svejednako dolazi isti san.

U mom uskom profesionalnom gledanju na svijet, pogledima koji su definirani radom i socijalom, novi put, paradigma, Druga Republika, ono je što služi građanima, od čega će imati korist. Nisu to Rafali u dolasku, ni Rimčevi robotaxiji, nije to demagoško razbacivanje obećanjima, ni sve blagodati korupcije, kriminala i prevara koje neki uživaju. Ne, korist za građane, temelj boljeg društva – nije li to ono što država treba biti? Stvar se čini jednostavna i jasna. Za mene, iz profesionalnog rakursa, to je socijalna država, najznačajniji „izum“ dvadesetog stoljeća, razlog zašto ljudi iz najudaljenijih krajeva zemaljske kugle migriraju u Europu. Ona je to što bih želio da gradimo, jer zaslužujemo i trebamo.

Što je socijalna država? Ona se može povezati ili prikazati kroz socijalna davanja koje društvo jamči i daje na temelju produktivnosti rada. Blagostanje kontinentalne socijalne države počiva na porezima i doprinosima prikupljenim na osnovi rada i njegove produktivnosti – ta sredstva tvore financijsku osnovu solidarnosti socijalnih osiguranja i socijalne skrbi. I ne samo njih već i besplatnog kvalitetnog obrazovanja i drugih usluga građanima.

Funkcioniranje „ekosustava“ socijalne države ovisi o nizu društvenih i ekonomskih preduvjeta. Tako, primjerice, odgovarajuće zbrinjavanje u starosti pretpostavlja postojanje tržišta rada na kojem se može postići cjeloživotno zaposlenje s punim radnim vremenom, takvo koje implicira da će svaka osoba biti zaposlena i raditi u „redovitom radnom odnosu“, u razdoblju od 35 ili 40 godina. U takvom okruženju financijska sredstva koja se prikupljaju iz doprinosa zaposlenih upućuju se u stečene mirovine, a da bi sustav bio održiv mora postojati uravnotežen omjer zaposlenih i umirovljenika. Shvaćanje socijalne države, kao i njena socijalna pravednost, podrazumijeva ravnotežu rada i kapitala uz očuvanje i razvitak društvenih i ekonomskih odnosa radi očuvanja stečenih prava i njihovog omogućavanja u budućim okolnostima. Tu olaka obećanja, davanja bez osnove, prava za koje novac postoji samo do izbora, ignorantska obećanja da će se sve promijeniti nabolje ne pale. Ne, još gore, ona sve ruše. Nešto poput informacije da je banka pred stečajem.

Posljednjih se desetljeća socijalna država, njeni sustavi, sve više dovode u pitanje. Nisu potrebni osmišljeni intelektualni napori za to, praktični procesi društvenih i ekonomskih promjena u dosluhu s voluntarizmom politike sasvim su dostatni. Nemoć politike da odgovori na demografske izazove bez presedana, institucionalne promjene, egzistencijalne rizike klimatskih promjena – ne treba ništa više. Kolektivne strukture nagriza ideja da samo pojedinci mogu promijeniti svijet i da im ništa ne treba stajati na putu. Od revolucije socijalne države koja u osnovi kulminira u ideji da je dobro društvo ono progresije jakih pojedinaca i da politika treba omogućiti pojedincima da razviju svoju snagu kroz edukaciju i sudjelovanje – jer će to razviti i društvo – danas se svaka kolektivna struktura proziva preprekom uspjeha pojedinaca. Kao da ti pojedinci nisu koristili blagodati upravo kolektivne strukture socijalne države!

Još su jaloviji odgovori onih koji bi socijalnu državu trebali braniti. Sindikati u svojoj kratkovidnosti samo protivnike socijalne države nazivaju neoliberalima. I to je to. Kao da to nešto znači, a mijenja još manje. Lijeve političke opcije ionako su žrtve vlastite intelektualne i političke lijenosti – ne nude ništa novo pa slabo brane, mijenjaju, i ono postojeće.

No, i napadnuta sa svih strana, bez političke baze koja bi ju branila, socijalna država nije ni približno mlaka i beskrvna kao sindikati i ljevica. Još je uvijek temelj društvene infrastrukture, koliko ju god uništavali. Što bismo bez nje u nedavnoj epidemiji? Ili, što bi mladi da im nismo omogućili obrazovanje s kojim odlaze u Irsku, Njemačku? Nije potonje svrha socijalne države, ali njima je poslužila! U zdravstvu i obrazovanju, u mirovinskom sustavu, socijalna je država – i ovakva koju sustavno uništavamo desetljećima – još uvijek motor društvenog blagostanja i omogućavanja životnih prigoda. I jedina pomaže u krizama. S obzirom na sve, ne bi li nam bilo važno biti naoružani najboljim mogućim vodičem za državu blagostanja kakvu trenutno imamo?

Ali, ne. Usud naše geografije, namjesto socijalne države nama je namijenio „stranku hrvatskog mentaliteta“. Stranke. Ok, jednu „državotvornu“ posebno. Malo radi, malo ukradi – to je ključni sastojak nacionalnog političkog ekosistema, to je „socijalna država“ koju biramo. Većina. Stranka koja zapošljava, spašava od otkaza, daje mirovinu. A tako uništavamo vlastitu budućnost. I zato uništavamo vlastitu budućnost! O, da, Ceterum censeo Carthaginem esse delendam!