Trebamo inzistirati na tome da upravljanje, inoviranje i reformiranje preuzmu novi ljudi. Oni koji nisu površno obrazovani. Oni koji imaju iskustvo i reputaciju, međunarodnu ako je moguće. Trebamo rezultate, a ne poštapalice mediokriteta

“Ništa u našim državama nije politiziranije od zdravstva”

Bernard Kouchner

Zamislite da vam liječnik nakon pregleda posumnja na ozbiljnu bolest, a nakon toga vas na pregled naruče sredinom 2024. Sada zamislite da ne zamišljate, da se baš to dogodilo, da ste možda ozbiljno bolesni – koliko vam vrijede sve naše nikad dovršene reforme zdravstva, sva javna savjetovanja, zakoni o zdravstvu, uspjesi u zdravstvu, bolnice u Blatu, Beroši… ?

Ako društvo i državu treba svesti na tri riječi, to bi vjerojatno bile “mir”, “sigurnosti” i “zdravlje”. Od društva u kojem živimo očekujemo da nam upravo to pruži, između ostalog da osmisli i zajamči sustav zdravstva. Još od pravremena iscjelitelja, vidara, šamana, vračeva, antičkih liječnika-filozofa, kasnije srednjovjekovnih leprozorija, Leonardovih anatomskih studija, bolničkih zaklada i hospicija, crkvenih redova koji pomažu bolesnima, razvidni su bili napori društva usmjereni očuvanju zdravlja, liječenju, pomoći i skrbi za bolesne i nemoćne. Zašto? Zato što su to ljudi očekivali. Što je Bismarck dao stanovništvu kada je donosio “Zakon protiv javno opasnih nastojanja socijaldemokracije”, kad je ujedinjavao Njemačku i smirivao radnike i sindikate? “Mi Wilhelm, milošću Božjom njemački car i kralj Pruske” Carskom poslanicom iz 1881. i zakonom iz 1883. godine narodu je dao zdravstveno osiguranje, prvo socijalno zdravstveno osiguranje ikad. Zdravstveno osiguranje važan je “društveni ljepak”, povijesni temelj socijalne države, ključ uređenja društva u Europi. Ali kakve to veze ima s nama danas?

Ima. Ako ste bolesni, ima mnogo. Šamani i vračevi vjerojatno će vam značiti gotovo jednako kao hrvatsko zdravstvo. Domovi zdravlja su zapušteni i nisu od velike pomoći. Ne kada vas ozbiljno boli. Redovi su na hitnim bolničkim prijemima, nedostaje lijekova, medicinske opreme, odlaze liječnici, medicinske sestre i tehničari. Zvuči kao država središnje Afrike? Pomalo. Sve silne reforme i strategije zdravstva pokazuju rezultate u punom sjaju. Neki će reći da je to zbog niskog standarda i malog izdvajanja. Drugi, da je to jer nam ljudi odlaze van. Jedan moj prijatelj kaže da kada svi liječnici odu u inozemstvo, tada ćemo umirati bez liječnika, ali danas umiremo, a oni su tu!

Zdravstvo je ozbiljna stvar. Dovoljno ozbiljna da ne trpi površne ljude, njihove infantilne prijedloge i nesuvisle politike. Reforme koje se svode na to kako će se birati specijalizacije i što će pisati u eKartonu – i nisu reforme. Bajanje o preventivi neće pomoći ljudima koji trebaju MR ili CT. Statistika o tome koliko ljudi uplaćuje doprinose, a koliko koristi zdravstvene usluge, ne koristi onima koji čekaju operaciju. Govoriti o promjeni navika pomaže u osnovnoj ili srednjoj školi ili na kolegiju Epidemiologije, ali teško može pomoći pacijentima u jedinici intenzivne njege. Ministri koji reforme pišu kao marginalije na postojećim propisima ili uzgredne primjedbe na godišnja izvješća o poslovanju Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, nisu oni s kojima ćemo provesti stvarne promjene. Oni neće biti zapamćeni kao preporoditelji koliko god se pozivali na Andriju Štampara. Nama ne trebaju ministri i ravnatelji koji svoje akcije objavljuju na Facebooku u zagrljaju s gradonačelnicima, saborskim zastupnicima, političarima i s ciljem osvajanja nekakvog mandata ili ostvarivanja osobne koristi: nama trebaju oni koji osjećaju bol onih koji pate i koji će sve učiniti da im pomognu! Ovi prvi, majstori zdravstvenog PR-a i hrabri posjetitelji političkih “švedskih stolova”, nikada neće biti zapaženi stručnjaci i znalci, nećemo ih se sjećati po rezultatima, već samo po poltronski opasnom laktu i uspješnom uspinjanju po političkim karijernim ljestvama.

I, što sad? Trebamo se boriti za bolje zdravstvo – samo kako? Protiv devastacije zdravstvenog sustava i socijalnog zdravstvenog osiguranja. Ne dozvoliti da nam se smiješne intervencije u Zakon o zdravstvenoj zaštiti i Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju, servirane u skoro predblagdansko raspoloženje s prigodnim sloganom “Zdravlje je prvo”, doimaju kao rješenje. Ne, radi se o tome da nam ministar pod bor želi donijeti veliki broj slatkih želja, zamotanih u šareni papir s mašnom, a koje će poslužiti uljepšavanju njegova lika i djela. I to na prilično kratak rok.

Mnogo se danas spominju načela socijalne medicine i narodnog zdravlja. Recimo, da liječnik ne smije biti ekonomski ovisan o bolesniku. Ili da zaštita narodnog zdravlja ima više ekonomski no humanitarni značaj. Da se u zaštiti narodnog zdravlja ne smije raditi razlika bogatih i siromašnih… Napadaju se komercijalizacija i privatizacija u hrvatskom zdravstvu. No često su ti prigodni ratovi i glasni juriši samo magla koja treba prikriti da se želi učiniti upravo ono protiv čega se, navodno, nastupa. To smo naučili: ono što se zagovara često se neće zbiti, već suprotno.

Trebamo inzistirati na tome da upravljanje, inoviranje i reformiranje preuzmu novi ljudi. Oni koji nisu površno obrazovani. Oni koji imaju iskustvo i reputaciju, međunarodnu ako je moguće. Trebamo rezultate, a ne poštapalice mediokriteta. Bolnice, a ne slučajnosti. Domove zdravlja, a ne politička obećanja. Stručnjake i znalce, a ne ambiciozne kćeri moćnika i sujetne sinove bogataša. To trebamo u zakone. I u praksu.

A dok se za to ne izborimo, naše će bolnice biti u blatu. Ne Blatu – već blatu. Naši ministri, upravljačke političke vertikale, neće biti poput vitezova okruglog stola borbe za ideje narodnog zdravlja, već birokrati karijernog stola sa sve serviranim političkim i javno-nabavnim oblizekima. Bolnice u blatu, zdravstvo u banani, ljudi u boli i bolesti. A naši ljudi, rekao bi Lucijan Vukelić, malo bahati, misle i “kažu – to je besplatno. To nije besplatno, zdravlje u Hrvata košta”.

“There’s nothing to do here

All just lie and complain

In bed at the hospital

Coming and going

Asleep and awake

In bed at the hospital”

 

“Nema se što činiti ovdje

Svi samo leže i prigovaraju

U postelji u bolnici

Oni koji dolaze i koji odlaze

Usnuli i budni

U postelji u bolnici”

Cold War Kids