“Nesrećnik sam od malena

od sve muke pesme pevam

voleo bih, majko mila

da sve ovo samo snevam

da sve ovo samo snevam

joj, joj, joj, jojˮ

„Ko to tamo peva“

Ovo nije tekst o Andreju Plenkoviću. Iako, zapravo, jest o njegovom trećem mandatu. Onom koji će osvojiti tjedan prije ili nakon Uskrsa, ili kada već izbori budu. Nije ni o Možemo. Politička su činjenica koju uvažavam, odluku o nekoaliranju s SDP-om davno sam predvidio, logična je za takve političke opcije. Smiješno da tu odluku netko proziva kao plod interesa samo te političke opcije, ne i javnog, općeg, interesa. Pobogu, kakva bi to politička opcija bila da zanemari vlastite pozicije, valjda da se bore za interese drugih ili svoja postupanja lažno zaodijevaju u formulaciju „općih interesa“.

Nije tekst ni o Peđi Grbinu. On je usamljeni tužni antiheroj, nešto poput Alda Sambrella u filmovima Sergia Leonea. Nije ni tekst o pojedincima u SDP-u, mada bi se o njima dalo pisati. Predragi ljudi, ali jednako tako i oni najlošijeg ljudskog „materijala“, napretek koristoljubivih ulizica i licemjera, sebičnih mudrijaša, manipulatora, onih koji se iskazuju u cipelarenju, osobito kad dođe zapovijed „s vrha“. Nije tekst o njima, nije osvetnički pohod, već instrukcije. Besplatne.

Tekst nije ni o socijaldemokraciji mada se dotiče i zanemarivanja vrijednosti ljevice i očekivanja poštenih ljudi koji žele bolju Hrvatsku. I lijenosti doajena socijaldemokracije koji ne čitaju ni ne uče, ne razvijaju osobne kvalifikacije ni organizacijske kapacitete. Sve zapušteno.

Krenut ću sa zaključkom: SDP je Hrvatskoj potreban. No ne ovaj, ne ovakav. Ne s ovakvim vodstvom i tijelima. Socijaldemokracija je potrebna, ljevica nužna. Ti ljudi nisu.

U utorak 27. lipnja propala je SDP-ova ideja o „koaliciji samospasenja“, ona koja će matematičkim zbrojem anketnih postotaka, uzdajući se u Svevišnjeg Victora d’Hondta, nastojati preuzeti vlast, a zapravo smjestiti bardove SDP-a. Zabludjele drugarice i drugovi političku su platformu sačinili od snivanja da se smijeni HDZ, jednostavno da ga oni zamjene. I to bez mnogo političkog znoja, invencije i rada. Samo priča i… koalicija s Možemo. Dobro bi došla i kao alibi za neuspjeh. Izvjesni neuspjeh. To da treba imati stav, principe, rješenja, hrabrost, nisu planirali. Ne, samo koalicija. Zaboravili su da se u politici „poklonjenom konju“ mora gledati u zube. Jer je možda magarac, možda zec, a možda i skakavac. Što je danas SDP, vrag će znat’.

U utorak je Možemo! presudio. Na Vidovdan je SDP odlučio sunovrat nastaviti sam. Neće biti vlasti, pozicija, posla. Pa krenuli kukati, duriti se, svetiti.

Krenimo s kraja. Oni koji su umislili upravljati Hrvatskom, od srijede ne mogu obuzdati razočaranje. Ima tu podsmjehivanja, mržnje, odmazde. Iz grla dojučerašnjih snishodljivih dodvorica izlaze prijetnje. Odjednom SDP-ovci primijetili da je trava porasla, zapažaju da u Zagrebu mnogo štošta ne štima. Tomašević je predmet sprdnje, „mali Tomica“, kaže Hajdaš. Od utorka bezrezervne podrške više nema. Opa. Čak će i Joško Klisović ići s mjesta predsjednika Gradske skupštine, napustiti auto i vozača, do Nove godine. Koje – nisu rekli!

Do utorka bez kičme, od srijede bez pameti. Poput ostavljenog muža krenuli vrijeđati ženu. Nikada nije valjala. Ne shvaćaju da time sami sebe obezvređuju. Ljutnja i osveta znakovi su slabosti. Un segno! Ali kada panika krene, reakcije su – panične. I zakašnjele.

SDP-ovci, prijetite redefiniranjem odnosa, „točkastom“ suradnjom. Koliko to loše zvuči, kazna za nekoaliranje. A jeste li razmišljali tko će to provesti? Zaposlenici Tomislava Tomaševića prijetit će poslodavcu, mijenjati odnose? Žrtvovat ćete sve koje ste zapošljavali i zbrinjavali?

Vaš problem ste vi! Za njega ima i naziv: politička neobrazovanost. Analfabeti. Knjige su napisane o suvremenim strankama. Stranke poput Možemo! ne koaliraju s establišmentom poput SDP-a. Niste ih čitali. Ni htjeli čuti. Sada razočaranje. Sjećam se kada se razgovaralo o tome što ako Možemo! odbije suradnju. Primus je rekao da će izaći na TV i optužiti ih da održavaju HDZ na vlasti. Prvi dan niti je izašao on, a ni poruka nije odjeknula. Ne vidim da Možemo! strepi. A vi kasnite… Uz sve godine u politici, zapravo ste diletanti. Jer ste se deset godina šlepali za Zoranom Milanovićem. Mahali zastavicama i vozili se u stražnjem dijelu autobusa. A sada tražite novog „domaćina“.

Organizaciju ste zatvorili i birokratizirali. Kao rigidni dogmate promovirate demokratski centralizam. Odluka koja se donese je Sveto pismo, zahtijeva poslušnost bez razmišljanja. U SDP-u koji ste izgradili dobro prolaze oni koji malo misle i puno šute, neprimjetni, a dugovječni, poslušni ulizice koji lako mijenjaju strane, čekaju svoj red i za njega prodaju ideje i ljude. Oni se ne boje izbora, nisu napredovali ni radi znanja i imena, osobnosti i sposobnosti, već voljom stranke i njenog predsjednika. Samo takvi trpe birokraciju i zavaravanje da je smisao glasanje, a ne mišljenje. Socijaldemokraciju ste pretvorili u dosadnu rutinu u kojoj je uvijek sve isto. Nabiflane frazetine koje ponavljaju ljudi koji ne znaju ništa, a petljaju se u sve. Na vašoj sceni političari su oni kojima ništa nije sveto osim vlastite karijere. Ali kardinalno ste pogriješili! Politika je emocija i strast, struka i znanje, principi i učenje. Ne „jeftino političko lukavstvo“ ni „stranačka mudrost“. Politika nije „hrabrost čekanja i kalkuliranja“ niti joj koristi „nekritička poslušnost stranačkom autoritetu“. Politika nije sanjati „zgodnu prigodu“, nego je stvarati!

Za koga ste se vi borili? Nema vas nigdje osim na smiješnom protuprosvjedu moliteljima. Koje ste ideje predložili, da su socijalne i promiču solidarnost? Koju ste socijalnu inicijativu ikada iznijeli za građane? Ili da ste na njoj inzistirali kao uvjetu suradnje s Možemo? Ništa. Odustali ste i od referenduma o pravu žene na okončanje trudnoće jer ste se bojali ići sami, znali ste koliko ste slabi. Niste razumjeli da vas tu Možemo! ne želi podržati jer vas ne želi oživljavati, već preuzeti glasače. Koliko pogrešnih odluka. Koje političko sljepilo.

Suvremena ljevica nije diktatura proletarijata ni stranačkih elita. Nije to formalizam odluka stranačke hijerarhije. Ne. Ona je stalno propitivanje vlastite pozicije. Zbog ljudi. Vi to niste zaboravili, nego nikada niste ni razumjeli! SDP je, naprosto, napustio ljude. Pa su ljudi napustili SDP. A sada je to učinio i Možemo! To je izvor problema.

Zašto? Jer bez ideja i stavova, sadržaja i emocija, ideala i hrabrosti, politika je ništa. Puka vještina prikrivanja. A to se ne „prodaje“ dobro. Ali kako imati politički stav kada nemate ni onaj osobni? Zato vi u uvjetima ozbiljnog pada standarda građana reklamirate politiku besplatnih vrtića za medvjede. Pardon, medvjed je maneken. Stvarno dobar PR. Ljudi nemaju za hranu, vi im nudite stambenu politiku. Tko je uopće čuo za politike kojima se hvalite? Regionalizacija? Zdravstvo? A i kada nešto kažete, nitko vas ne čuje. Ne izazivate emocije, pretvorili ste sve u matematiku i postotke radi vlasti i položaja. Pored te vaše socijaldemokracije mogu proći i glad i pošast, vi to nećete primijetiti. Za vas je socijaldemokracija socijalna moć, tome vam služi. Učinili ste se nebitnima! Bez vrijednosnih orijentira i političkih sadržaja. Bez pojedinaca koji mogu u sraz s Plenkovićem jer za vođe birate one koji obećaju zadovoljiti unutarstranačke klike, a ne one koje bi birači birali, elektivne. Tu vam Alex Braun ne može pomoći.

SDP je potreban Hrvatskoj! Socijaldemokracija je potrebna, ljevica nužna. Trebaju oni koji znaju da obrazovanje i znanost vrijede više od života na renti europske pomoći. Da je socijalna država ključna za zdravo društvo, društvo ravnopravnosti i životnih prigoda. Treba nam zalaganje za vladavinu prava. Ljevica znači zauzeti stav u sukobima korumpiranih i onih kojima se otima, lopova i pokradenih, nesposobnih, a umreženih, i njihovih žrtava, bogatih i sirotinje. Trebamo one koji će reći da budućnost nije vraćanje u alternativnu prošlost! Ljude principa s kojima se neće trgovati. No to već dugo nije ovakav SDP. Ovaj danas živi fikciju da je „stožerna stranka ljevice“. J… vas stožer!

Kome treba SDP s ovakvim predsjednikom, Predsjedništvom, Glavnim odborom, vodstvom koje ima samo beskrupuloznu želju za vlašću, i to s onima, na račun onih, koji su u Zagrebu na vlast došli bez ikakve vizije, znanja, stručnosti i plana? Vlastohleplje, kadrovske kombinacije za obitelj i prijatelje, nije to ljevica, nema tu crvene boje, samo crvenilo od srama. Koji nemate. Jer da imate, maknuli biste se, pobjegli od javnog neuspjeha, otvorili prostor drugima.

Zato ovo nije tekst o Andreju Plenkoviću. Iako se tiče njegovih slatkih briga o trećem mandatu. Nije ni o Peđi Grbinu, Predsjedništvu, Glavnom odboru, svim onima koji su nakon 27. lipnja 2023. nebitni, poraženi, hodajuća prošlost, kako god se zbrinuli, u Saboru ili gdje god. Radi se o socijaldemokraciji kojoj ne daju da živi.