“Skupio sam bratiju

Registrovo partiju

Sanjam autokratiju

Vježbam demokratiju”

Antonije Pušić

U ugodnim jutarnjim, preciznije, prijepodnevnim razgovorima uz kavu Boris Malešević je onaj sugovornik koji poentira slikovitom metaforom. Stvar kreativnosti i vizualiziranja teme. Sjajna je njegova slika “arhitektura” vlasti po Europi: kako sjedenje prikazuje razinu demokracije i karakter vlasti. U toj metafori švedski premijer sjedi na jednostavnoj stolici iz IKEA-e. Olaf Scholz je na originalnoj Eames stolici. Južnije, Orbán bi zasjeo u tamno lakiranu mat masivnu drvenu stolicu. Zoran Milanović ili AP – na dubokom tapeciranom naslonjaču s rezbarenim pleterom. Kod Vučića još i dvoglavi orao i četiri ocila. Konačno, kad se čovjek spusti do Erdoğana, tu je već pozlaćeno prijestolje kičastih linija s crvenim baršunom, orlovima i lavovima, možda i pokoja prepelica ili (crni) labud.

Evo nas na namještaju i arhitekturi, arhitekturi politike i parlamentarizma. Koja počiva na izbornom sustavu, onom kojim se gradi politički krajobraz. Ta je arhitektura posljednjih tjedana tema, osobito nakon odluke Ustavnog suda. Politički nije zanimljiva poput čitanja poruka otpisanih naših političkih fiksera, politički voajerizam tu preteže. No izborna arhitektura esencija je miješanja karata političke vlasti, za perspektivu države i društva dužu od izbornog ciklusa. Jer ako je politika jedini način za promjenu sveg onog što u društvu ne valja, a jest, tada je prevažno da u njoj budu zastupljeni oni koji realno predstavljaju snage u društvu. Demokracija je vladavina većine pa kakva god većina bila, neka u Saboru odgovara odnosima u društvu, onako kako birači vide i žele pobjednike. Zato je važan izborni sustav koji će izborni ishod legitimirati preciznim vrednovanjem birača. Naravno, nipošto nije manje važno znati koje smo zastupnike birali, osim što im znamo brojno stanje.

Nisam naivni vjernik ustavnog prava ni pasionirani matematičar pa da mislim da je samo izborni sustav – njegov model, izborne jedinice, izborni zakon – krojački stroj naše budućnosti. Povijest, tradicije, vjerske i one manje vjerske, obrazovanje, egzistencijalne prilike, mediji, možda i snažnije utječu na političku klimu. No, neizravno. Izborno zakonodavstvo, pak, precizno mjeri naše društvo. Ili ne baš tako precizno pa to ide nekome na korist, drugome na štetu. Utoliko uređenje izbora izravno implicira ishode. Danas, nakon ne znam koliko izbornih ciklusa, promjene demografske (i ne samo demografske) situacije u državi, potom i odluke Ustavnog suda, na točki smo kada treba dramatičnije protresti izborni okvir naše demokracije. Vrijeme je! Nije velika hrabrost prebaciti neko naselje iz jedne u drugu jedinicu. Niti je velika mudrost razmišljati hoće li se negdje birati zastupnika više ili manje. U državi u kojoj se samozvani političari podaju radi članstva u radnim skupinama kakvog gradonačelnika ili utjecaja u školskom odboru, pomicanje granica izbornih jedinica dvije ulice južnije ili uključivanje urbane vile u jedinicu preko potoka nisu dovoljno veliki koraci naprijed.

Naši su izbori bazirani na izbornim jedinicama “lociranim, identificiranim, uhićenim i transferiranim” u ruke HDZ-a još devedesetih. To su karijesi demokracije koji se ne daju malo “popravljatiˮ. Tko oko toga ima dileme neka pogleda primjer Grada Zagreba. Razdijeljen u nekoliko izbornih jedinica, Zagreb se utopio u anonimnosti zastupnika i kakofoniji tonova i interesa.

S takvim jedinicama, u kojima se ne zna tko koga zastupa i predstavlja, ali se zna da HDZ uvijek kreće s dobrom prednošću, svaka izabrana vlast brzo gubi izborni legitimitet, ako ga je i stvorila. A vlast bez legitimiteta teško upravlja državom. Pa se koncentrira na to da upravlja institucijama. Imati vlast u nas ne znači, dakle, zaista upravljati, ali znači da možeš utjecati na Ustavni sud, pravosuđe, Državno odvjetništvo… Pa kada već ne upravljaš – preko njih vladaš. Tako to radi HDZ. I kada jest i kada nije u većini. S tom i takvom vlašću, ni u kom slučaju, ne postoji stvarna šansa za toliko nužne zaokrete i teške reforme. Jer nije izborni sustav sam sebi svrhom pa je i njegova promjena samo prvi korak, radi uspostave legitimiteta za druge političke promjene: reformu pravosuđa, promjenu teritorijalnog ustroja i lokalne samouprave, promjenu Ustava… Zato je izbor legitimne vlasti tek početak.

U redu, jasno je, moramo mijenjati izborne jedinice. Tu svaki naš „partitokrat“ ima svoj interesni nagon. Svaki stranački vojnik, tko god se vidi u areni kandidata, sanja san o jedinici na kojoj piše njegovo ili njeno ime. A da se razumijemo, pisat će HDZ-ovo. Jer, konačno, HDZ-ova većina kroji rješenje. Ono što ćemo dobiti bit će za-HDZ-najbolja-alternativa-dosadašnjem-uređenju. U skladu sa zahtjevima Ustavnog suda. Kako je “odabrao” HDZ, a ne Đelo Hadžiselimović.

No stvar tu ne staje, ne radi se samo o izbornim jedinicama. Nije presudno samo koliko birača bira zastupnika, nego i koga se bira. Zašto? Pa naši su zastupnici izabrani sa stranačkih lista, onih koje su dizajnirali stranački gremiji. Kandidate se križa i dopisuje po poslušnosti. Kreativnost, emocije, javna statura i politička postura zapravo nisu bitni. Onaj kom si služio, i poslužio, nagradit će te mjestom. Da ponovno služiš. No ne narodu, državi ili društvu. Zato je u naš sustav važno unijeti biranje koje bi vrednovalo pojedince s osobnošću, stavovima i vrijednostima – nije li baš to ono što bi trebalo odrediti ishod i političku sudbinu osobe koja se za politički mandat natječe? Da, u izborni sustav valja smjestiti i istaknutog pojedinca, a ne reproducirati sadašnji sustav koji poništava veze birača i zastupnika, smanjuje odgovornost i ozbiljnost, obezvređuje to tko je zastupnik uvodeći da se mjesta u Saboru popunjavaju kvačicama od 1 do 151. Ali kako to učiniti?

Moguće je kombinirati postojeći sustav s jedinicama u kojima će se birati osoba imenom i prezimenom. Zastupnik jedinice, a ne neko geografski anonimizirano biće koje će biti anatemizirano ako nije stranački oportunist, ulizica Velikog vođe. Ili bi trebalo omogućiti više preferencijalnih glasova, za više kandidata s liste. To bi bio izravniji utjecaj na izbor narodnih, a ne stranačkih zastupnika.

Još nešto. Zabrana načelnicima i gradonačelnicima da budu saborski zastupnici. Kandidiraj se, prođi, ali potom biraj za koga ćeš raditi. Jer sadašnji sustav saborski institucionaliziranih lobista, koji lokalne dužnosti koriste kao politički izlog, pokazao se dobar za – stvaranje žetona.

Možda bi trebalo ograničiti i broj mandata. Barem u izvršnoj vlasti. Znam, ograničavanje mandata članovima francuske Konstituente u parlamentarnu demokraciju uvelo je provincijalne odvjetnike i frustrirane mediokritete. Radikalizacija nezadovoljstva slijedila je političku impotenciju i dovela do 18. brumairea. No kod nas upravo suprotno. Naše “zvijezdeˮ, ljudi koji čim završe fakultet zasjednu u dužnosničku stolicu i aboliraju se na mandate do smrti, nije dobar put. Umrtvili su politiku. A sadržaja nemaju. Konačno, ta nas je politika, s ovim akterima, i dovela u sadašnje stanje pa nas nije iz njega sposobna izvesti. Dva mandata, tri mandata, neka se uredi, no treba ograničiti pozicijsku sposobnost za vječne loše dogovore i bespredmetne kompromise. Zato su nužne korjenite, a ne kozmetičke promjene.

Sanjam. Netko će reći da mogu sanjati koliko i što mi volja, no da će većina, snaga i sila učiniti što želi. Ali onaj tko to izgovara u demokraciji, taj želi obesmisliti pojedinačni glas i svaku raspravu. Takva je demokracija fikcija. Matematika jest stvar brojeva, ali demokracija ne smije biti njihov taoc. Ni igračka većine. Demokratsku raspravu učiniti bespredmetnom znači zagovarati neodgovornost. Neodgovornost demokratsku, možda i nedemokratsku. Onog tko to čini valja podsjetiti na onu biblijsku – ne čini drugima ono što ne želiš da se tebi učini – jer vlast je smjenjiva, koliko si to god neki ne žele priznati!