„You may ask yourself, ‘What is that beautiful house?’

You may ask yourself, ‘Where does that highway go to?’

And you may ask yourself, ‘Am I right, am I wrong?’

And you may say to yourself, ‘My God, what have I done?’“

---

„Možeš se upitati: ‘Kakva je to lijepa kuća?’

Možeš se upitati: ‘Kamo vodi ta autocesta?’

I možeš se upitati: ‘Jesam li u pravu, jesam li u krivu?’

I možeš sebi reći: ‘Bože moj, što sam učinio?’“

Brian Eno, David Byrne, Tina Weymouth, Jerry Harrison, Christopher Frantz

Gledao sam prije koju večer „Mississippi u plamenu“. Film o mržnji i diskriminaciji. Gledajući, pomislio sam kako bi bilo da je Martin Luther King bio Hrvat, recimo, devedesetih. Naravno, to nije ni fantazija jer mi Hrvati valjda smo „najbjelji“ Arijevci, na našem nam iranskom podrijetlu svi zavide. Ali, avaj, neka je Martin Luther King ipak bio Hrvat… Martin Luther Kralj. Pa zamislite da je on, na Cvjetnicu, 8. travnja 1990., na Trgu Francuske Republike, mirno pored Josipa Manolića u svjetlosmeđem trenčkotu, mašući maslinovom grančicom, održao svoj „I have a dream“ govor. Što bi rekao? Što bismo mi čuli? Što bi bio „san“? Danas se čini da bi san bio da svaka obitelj – naravno, muško i žensko s troje musave djece – ima par apartmana na moru. Jedan za sebe, ostale za iznajmljivanje. San bi bio da poreza na nekretnine nema, da je paušal minimalan, da nitko ništa ne kontrolira. Hrvatska lisnica u hrvatskom džepu, hrvatska puška na hrvatskom ramenu i – hrvatski apartmani na hrvatskom moru!

‘Ajde, taj smo san ostvarili. Barem neki od nas. Snovi o životu od rente, zimmer frei ekonomiji, bircuz-gospodarstvu – to je naša stvarnost. Tužna i bolna, ali stvarnost. Na toj se „promućurnoj“ ekonomskoj misli, na nečinjenju povodom tog prostorno invazivnog pristupa koji omogućava egzistencijalno zbrinjavanje u Dalmaciji, dobivaju izbori u Šibeniku i Splitu. Vodeći se tom doktrinom, svaka garaža na Hvaru može postati apartman s pogledom na more od pet zvjezdica, a vlažni podrum u Zadru ugodan i miran smještaj s pogledom na masline. A sve vlasti zadnjih dvadesetak godina mirno, prekriženih ruku, prihvaćaju i dopuštaju najveću poreznu i doprinosnu evaziju koja, osim što izbija novac socijalnoj državi, ima i pogubnije društvene posljedice: od nakaradnog tržišta rada u tim krajevima do toga da se investiranjem godišnje zarade u nove zgrade u Dalmaciji ili stanove u Zagrebu bezgranično dižu cijene, a pretvaranjem stambenog fonda u apartmane otežava život mladima. No meni koji se bavim radnim i socijalnim pravom, najsramnijom se čini posljedica koja pogađa sve hrvatske građanke i građane, one koji ne profitiraju od hrvatskog rentijerskog gospodarstva.

Idemo korak po korak. Zamislite da ste iznajmljivač u Dubrovniku ili Splitu. Krevet u sobi ili apartmanu izdajete po, recimo, 50 eura dnevno, a godišnje na taj krevet platite paušal od 20 do 200 eura. Jasna stvar: paušal se isplati u pokoji dan najma, sve i ako je onaj najviši. Na taj paušal nema poreza na dohodak, nema prireza, nema doprinosa. Zapravo, ako imate sreće da ne prebacite iznos za ulazak u sustav PDV-a, možete iznajmljivati i vilu s bazenom za desetak ljudi, recimo, dva, tri mjeseca, a da za to državi platite 200 eura do 2.000. I ni lipe više. Pardon, ni jedan MWh plina više…

Hajdemo na drugi primjer. Ako istu svoju nekretninu iznajmite studentu ili mladoj obitelji, porez na takav dugoročni najam iznosit će 10 posto, uz još odgovarajući prirez. Tako će netko za stan od četrdesetak kvadrata u Zagrebu koji iznajmljuje po 500 eura mjesečno platiti 41,30 eura poreza i prireza, ako sam točno izračunao. Dakle, u dugoročnom najmu 495,60 eura, a ako su dva prijavljena ležaja za dnevni najam, tada je paušal od 80 eura od sljedeće godine 400 eura.

A uzmimo rad. Recimo da ste ja – javni službenik zaposlen na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Neki će reći – uhljeb. (Bolje i uhljeb nego uhljup.) Dakle, istoj toj državi u kojoj netko iznajmljuje i uplaćuje joj simboliku, bila ona za dnevni ili dugoročni najam, rad javnog službenika s koeficijentom složenosti poslova 2,037 u samo jednom mjesecu znači uplatu 315,80 eura poreza na dohodak, 56,84 eura prireza na porez na dohodak, 527,48 eura mirovinskih doprinosa, 435,17 eura doprinosa za mirovinsko osiguranje. Samo jedan javni službenik za jedan mjesec uplati 1.335,29 eura, a toliko se godišnje ne uplati paušala za tri osmerokrevetne vile s bazenom u Rovinju! I da, naravno, taj uhljeb još i poučava studente, buduće pravnike i socijalne radnike. Kakav divan čovjek.

Naravno, postoje mogućnosti porezne i doprinosne evazije i različitim pravnim mogućnostima obavljanja rada, recimo, na temelju ugovora o djelu ili autorskom djelu, studentskim radom. No temeljna poruka jest da je u Hrvatskoj bolje iznajmljivati apartman ili sobu no raditi – bolje se živi od rente no od rada. A to se, znamo, naziva rentijerskom ekonomijom, onom koja ne stvara dodanu vrijednost već „parazitira na već stvorenom“, onom koja ne kreira nove ideje ili proizvode već naplaćuje rentu pogleda ili pejzaža. Upravo to smo mi.

Netko će, za protuargument, zaustiti da se na novac stečen iznajmljivanjem ipak naplati porez kada se on iskoristi za ulaganje ili kupovinu. No i javni službenik, svaki zaposleni u Hrvatskoj, odlaskom u Lidl ili Kaufland, kino ili Zaru, plati taj porez, zar ne?

Zapravo, pravog objašnjenja zašto se rad oporezuje toliko više od najma – nema. Drugačije kazano, to može biti tako samo ako upravo to i jest cilj: stvoriti neproduktivno društvo bez proizvodnje i inovacije, u kojem će pozicijska renta nekima omogućiti dobar turistički utržak. Pa se tako može politički preferirati neke krajeve. No i to ide – dok ide, dok ne postanemo „preskupi“, „otrcani“, dosadni – ono čega smo se ove godine prvi put prepali. To je sudbina koju smo, čini se, namijenili Primorju i Dalmaciji, sudbina u kojoj nema mjesta za tvornice i brodogradilišta, u kojima je gotovo pa jedini poslodavac država, ali se zato grade kuće i zgrade za iznajmljivanje. No to ide uz cijenu, društveno mnogo skuplju od same devastacije prostora neplanskom preizgrađenošću.

Turističko rentijerstvo i „ekonomija kafića“ već su nas doveli do „uspješnice“ ekonomske neperspektivnosti među europskim državama. Može se Vlada hvaliti nezapamćenim rastom BDP-a, pripisivati si rast iznosa plaća i mirovina (koji mnogo više zahvaljujemo inflaciji no državnoj sposobnosti), no mnogo je točniji indikator iseljavanje mladih koji „obećanu zemlju“ vide u Irskoj i Austriji, ne u Lijepoj Našoj! Oni vide da Hrvatska nema ni ekonomije, ni ozbiljnog poticanja poduzetništva i inovativnosti, niti je ono što živimo meritokratski kapitalizam. U ovoj našoj verziji tržišta ne prosperiraju najbolji i najtalentiraniji, najradišniji i najstručniji. Ne. A to što mladi razumiju, umirovljenici snažno osjećaju.

Iznajmljivačka ekonomija je najbolji pokazatelj da smo stvorili nakazu od države u kojoj sami sebe zakidamo u pogledu zdravstva i mirovina, obrazovanja i kulture, znanosti i socijale. Kako? Upravo time što smo rad opteretili do mjere da se najboljima rad isplati manje od odlaska u inozemstvo, a potičemo ekonomiju turističkog najma koja u fondove socijalne države ne doprinosi uopće ili iznimno malo.

Tako naš „I have a dream“ dolazi uz visoku cijenu. Neki uz obalu ili u Zagrebu uspijevaju dopuniti svoje prihode iznajmljivanjem i – za sada – prolaze bolje, no već sutra njihova će djeca biti u inozemstvu jer za njih ovdje budućnosti biti neće. Kao što ni za iznajmljivače, i sve ostale, neće biti ni željene zdravstvene skrbi niti dostojanstvenog života umirovljenika. Jer za to ne dostaje samo paušal, treba rad ljudi. Stručnih i znalaca. I sve ono što se iz rada plaća. Pa kada shvatite da ne liječe dobre želje već liječnici, u školama i sveučilištima ne poučavaju političke parole već nastavnici, poljoprivredi trebaju seljaci, ne blagoslov usjeva, a u proizvodnji nije dovoljno zazivanje prošlosti već radnici, da, tada se sjetite tog našeg sna! I sljedeći put sanjajte rad, a ne nerad!