“Tvornice utonule u san

kroz samoću nestajem

čujem jecaj sirena

Kako je lijep kada je mrtav ovaj grad

kada je mrtav ovaj grad”

Videosex

Čitam knjigu Slobodana Uzelca. Uvjerljiv kroničar, sjajan sugovornik. Izravan, akademski analitičan, sintetizira s pozicije čovječnog, čak i kada govori o vremenu koje je, po mnogočemu, sasma drugačije. Posebno je zanimljivo razdoblje kraja osamdesetih, početka devedesetih. Demokratizacija i rat. Teme vječne, teze brojne. S jasnim objašnjenjem smisla politike. Mnogo puta smo razgovarali, u različitim prigodama, posljednji put pred tjedan dana. Zanimljiva je politička dinamika razgovora između njega, nekoć iskusnog sekretara Partije u Zagrebu, i mene, bivšeg predsjednika gradskog SDP-a. Silno me razveselilo kada je objavljena biografska knjiga o kojoj mi je govorio. Korisna je za ovaj tekst, ali i cjelokupno društvo, tim više što je izašla sada, gotovo prigodno, o ovom 25. lipnju, više od tri desetljeća nakon 25. lipnja 1991., dana kojim sam se namjerio baviti.

25. lipnja 1991. Dan nestanka jedne pa nastanka druge države. Danas u spomen na taj dan imamo Dan neovisnosti. Jedan od onih koje „ne razumijemo“, povijesno značajan, no hrvatsko društvo izgubilo se između tih nekoliko blagdana i spomendana (Dan državnosti, Dan neovisnosti i Dan Hrvatskog sabora) koje smo u različitim trenucima različito vrednovali. Tog 25. lipnja, u večernji sat, Hrvatski sabor proglasio je neovisnost Republike Hrvatske. „Ovim činom Republika Hrvatska pokreće postupak razdruživanja od drugih republika i SFRJ. Republika Hrvatska pokreće postupak za međunarodno priznavanje.“ Dva dana kasnije, na današnji dan, kreće rat u Sloveniji. Dani, mjeseci, bitke, ubijeni, ranjeni – dinamika je to puta prema samostalnoj Hrvatskoj. No kada govorimo o toj bliskoj prošlost, o tome kako se i kada „rodila“ (kako uvijeno – kičasto ovo zvuči) Hrvatska, idemo pogledati smrtni list Jugoslavije, potvrdu s razlozima smrti: kada je i kako umrla Jugoslavija?

Je li se raspala ili je razbijena? Tko je dao „ruke“, tko „materijal“? Radi li se o sprezi hrvatskih nacionalista u zemlji i inozemstvu te vanjskih faktora? Jesu li druge države aktivno radile na razbijanju Jugoslavije? Ili je, a što je također bila teza, uzrok u zavjeri Svete Stolice, Vatikana, tko zna koga u nekakvoj „dogovorenoj“ tranziciji? Je li se, naprosto, istrošio politički model „socijalizma s ljudskim likom“, a na to se nadogradile još slabosti i neznanje unutar sigurnosnog sustava i Saveza komunista kao dominantne političke energije, koja je okasnila u transformaciji u modernu političku stranku? Teze, teorije zavjere, još se zbrajaju i oduzimaju.

Iako, Jugoslavija je, sadržajno, umirala davno prije 1991. Rano poslijepodne 4. svibnja 1980. godine ima amblematsko značenje. Mnogi su plakali mada bi danas zaboravili obrisane suze. Plakali su jer su znali, mogli i morali znati da nastupa neizvjesnost. Da je jednom razdoblju kraj. I bojali se. Kada su plakali, plakali su zbog sebe, ne zbog Tita, zbog strepnji i zla koje se naslućivalo. Zbog onoga što je širenjem agresivnog srpskog nacionalizma vodilo, simbolički, u očigledni i očekivani dovršetak raspada u krvi, u rat.

Tih devedesetih Jugoslavija se nije raspala ni iz kojeg „zavjereničkog“ razloga. „Vanjski“ i „unutarnji“ neprijatelji, sva silina njihove mržnje prema komunističkom internacionalističkom obrascu ili prijezir prema nedemokratskom sustavu, nisu bili dovoljni da je sruše, kao ni prethodnih četrdeset godina. Nije se Jugoslavija tih devedesetih raspala ni zbog „vanjskih faktora“. Kako i bi. Tadašnji premijer Ante Marković, danas zaboravljena epohalna veličina, osoba iznad i izvan nacionalnih okvira, bio je čovjek sa snažnom međunarodnom podrškom – naravno, ne iz ljubavi već iz pragmatičnih razloga. Toliko o vanjskom faktoru, o drugim zavjerama neću ni gubiti vrijeme.

Ne, Jugoslavija je postupno rasturena, nestajala je nesposobnošću nošenja vodstva, političkih upravljača, s izazovima vremena. Značajno ekonomsko zaostajanje bilo je okidač za to da se nikada do kraja prevladan velikosrpski hegemonizam prestane „skrivati“, potpuno se objavi. A to je, potom, izazvalo lančanu reakciju u svim republikama i pokazalo neadekvatnost integrativnih faktora: sukob koji je izgledao kao suprotstavljanje dogmata i reformista, demokrata, koji je istovremeno klizio i po nacionalnim linijama i uvjetima ekonomske nemoći, sve je to bilo previše za nekreativno rukovodstvo bez ideja i vizije. Nestalo je potrebnog političkog sadržaja, smislenog za građane, pa se stanovništvu okvir loše upravljane federacije učinio preprekom za snove, sve što su željeli činilo se lakše zasebno. Još kada neuvjerljivost upravljanja elite nadomjeste jednostavnošću populizma i demagogije, kada je latentni nacionalizam i uzrok, ali i jedino što politika nudi građanima, stvar klizi prema kaosu. A to se i dogodilo, kako je to Warren Zimmerman opisao, „svjesnim akcijama nacionalističkih vođa koje su zatočile, zastrašile, prevarile ili eliminirale svaku oporbu svojim demagoškim planovima. Jugoslavija je uništena od vrha prema dolje“.

Zašto ovo pišem? Zašto na Dan neovisnosti Republike Hrvatske o raspadu Jugoslavije? Jesam li poludio? Jugonostalgičan? Jugozomboid? Ne, stvar je u učenju: pred trideset godina generacije su imale prigodu doživjeti kraj jedne države, što je dovelo do tragične prigode položiti život i zdravlje za novu državu. Hrvatsku. To povijesno iskustvo imamo. Međutim, jesmo li iz njega naučili? Imamo li sposobnost iz toga nešto zaključiti za danas?

Ako je, a smatram da jest, država geografski okvir za društvo, ona može biti dobra i korisna samo ako omogućava dobar život, kvalitetno zdravstvo, besplatno i dobro obrazovanje, dostojanstven život umirovljenika, produktivan rad i pošteno poduzetništvo. To je ono što od države očekujemo. Ne lagane note za uspavljivanje društva, bajke o uspjehu ili samozavaravanja političkog PR-a.

Živimo li mi taj sadržaj? Ima li to naša država? Ako mislite da ima – hvala lijepa, laku noć! Jer ako je ovo zdravstvo onakvo kakvo zaslužujemo, ako je ovo obrazovanje temelj budućeg razvitka, da ne nabrajam dalje, tada oni koji to zaista misle pate od ozbiljne kognitivne disonance. Ili, recimo, sudstvo? Mirovine? A ako naša država taj sadržaj ne ostvaruje, tada je pitanje – a koji ostvaruje? Koji je smisao naše države? Cilj? Da imamo putovnicu? Grb? Dokumente? Nogometnu reprezentaciju? Hvalimo se najljepšom obalom koju istovremeno devastiramo. Jesu li ljudi za to 1991. ginuli? Nefunkcionalno društvo imali smo i u prethodnoj, federalnoj, državi, za neuspjeh nam nacionalna nije bila nužna. Mislim, siguran sam, naši su građani i 1991. i danas željeli i žele ispravan sadržaj u vlastitoj državi.

Prvih desetak godina imali smo ideju samostalnosti, teritorijalizacije kao nit vodilju. To je bio sadržaj! Potom je cilj pronosila ideja Europe i Europske unije. Sada kad smo to ostvarili, što sad? Natjecanje u potrošnji europskog političkog novca? Projekti na kojima peremo novac i jednog po jednog privodimo ex-ministre? Kadrovsko zbrinjavanje po Bruxellesu? Je li to svrha i funkcija države, nakon 32 dana neovisnosti? Je li država tu da bismo, kada pogledamo Sabor, zaključili da nula može biti velika kada se radi o osobi ili da nam vlast čini skup problematičnih političara i traumatičnih iskustava? U vječnom „državotvorstvu“ države stvorene pred tridesetak godina?

Politika je iskazivanje namjere poduzimanja, nakana. U nas je nema. Bezidejnost i inercija. Država „u leru“. Naši državni upravljači su isprazni falsifikatori nade. Nude priče o prošlosti, podmeću bolesne mržnje i lažne emocije umjesto da kreiraju bolji život i budućnost. Ne nude cilj. Nema ga. Nisu dorasli zadatku. Ni mi, kada ih biramo. Takve. I tu važi pouka raspada Jugoslavije: upravo su političke elite ključne, nisu samo zakazale već su i detonirale eksploziv. A mi smo to dopustili. I sudjelovali. „Nema nam pomoći“, kaže TBF. Ili Balašević, „krivi smo mi!“