„And I hope you’re thinking of me

As you lay down on your side

Now the drugs don’t work

They just make you worse but I know I’ll see your face again“

---

„I nadam se da misliš na mene

Dok ležiš na boku

Sada lijekovi ne djeluju

Samo te čine gorim, ali znam da ću ti ponovno vidjeti lice“

Richard Ashcroft

Imam „zastarjelu“ naviku gledanja Dnevnika, makar fali crtić u 19.15.

Prije neki dan, u utorak, glavna vijest bio je sastanak obožavatelja s članovima grupe Take That. Tako je izgledalo. S lijeva nadesno, Nataša Ban-Toskić, Krešimir Luetić, Renata Čulinović Čaić, Ivana Šmit i Marin Smilović sreli su se s obožavanim Garyjem Barlow-Petešićem, Howardom Donald-Berošem, Markom Owen-Kusićem, Jasonom Orange-Dulibićem, a čim je stigao Robbie Williams-Plenković, sve je bilo riješeno. Što su radili – ne znam. Razmjenjivali značkice, pokazivali sličice, bacali petarde? Ispunjavali spomenar? Zajedno gledali „Kung Fu Pandu“ pa zapjevali „How Deep Is Your Love“? A onda, ozarenih lica, u transu, ekstatični i euforični, javnost su izvijestili da su se sve dogovorili. Ne oko toga da će ih ovi groupies pratiti na turneji, već oko zdravstva. Tako je izgledalo.

Medije su danima punile najave prosvjeda i štrajka mladih liječnika, srednjih liječnika, starih liječnika, specijalizanata, specijalista, ovih i onih liječnika. Pa još groznije vijesti o „robovlasničkim odnosima“ specijalizanata. Da sam cinik, što, nasreću, nisam, pomislio bih koliko je novca potrošeno na tu PR kampanju. Netko se dobro naplatio. Ali uspjelo je.

Po izjavama, ti su sjajni ljudi riješili sve probleme hrvatskog zdravstva. A to su: povećanje koeficijenata složenosti poslova za liječnike, osobito specijalizante, potom uređenje ugovornih obaveza specijalista nakon specijalizacije (tu se radi o dokidanju robovlasništva i izravnom prelasku u komunizam), nadalje, revizija postojećeg plana mjera zdravstvene zaštite, usuglašavanje oko Zakona o radno-pravnom statusu liječnika te rješavanje prekovremenih radnih sati. Evo, naprosto mi dođe da pohvalim naše heroje, lupam loncima s prozora, zazvonim zvonom crkve sv. Marka.

Posebno me veseli što ispada da nijedan problem hrvatskog zdravstva nije vezan uz pacijente, bolesne, ozlijeđene, liječenje. O tome ni riječi. Ni slovca o tome koliko se zdravstvena zaštita čeka, kakve su liste čekanja i kako to izgleda kad napokon dođete na red. Ništa o besmislu da na dvadeset-trideset kilometara imate bolnice u Čakovcu i Varaždinu, Vinkovcima i Vukovaru, Pakracu, Lipiku… Ni spomena financijske slike zdravstvenih ustanova, dugovanja… Ni glasa da periodički država lopatama ubaci pare u sustav, poplaća dugove, sanira ustanove pa sve opet nanovo. Ništa o korupciji u zdravstvu, koje, naravno, nema! Ništa. Naši heroji s početka priče vide samo plaće, statuse, specijalizacije, povećanja i nagrađivanje. Kognitivna disonanca teško se primjećuje. Posebno ako imaš dobar PR! Pa pred manje od mjesec dana izglasane su izmjene i dopune Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i povećani iznosi sudjelovanja u troškovima zdravstvene zaštite: ubrat će se više para – red je da se to i potroši. Da se ne baci, kao riba u onom „klubu“ pred koju godinu.

Ključnima se prikazuju plaće u zdravstvu. Zapravo, ne u zdravstvu – za liječnike! Za druge nema mnogo brige. A nitko da kaže da su plaće liječnika, u usporedbi s drugim javnim službama, bitno veće. Recimo, doktor medicine specijalist, doktor dentalne medicine specijalist, magistar medicinske biokemije specijalist, magistar farmacije specijalist ima koeficijent složenosti 1,940, dok docent, znanstveni suradnik, profesor visoke škole, profesor visoke škole u trajnom zvanju imaju koeficijent 1,843. Potonji imaju šest godina do doktorata, pa znanstveni radovi, nastava, napredovanja, viša im je razina obrazovanja, a imaju koeficijent ravno pet posto manji.

Ili, slikovitije, doktor medicine, doktor dentalne medicine, magistar medicinske biokemije, magistar farmacije, na specijalizaciji – početnik – kreće od koeficijenta 1,659. Viši asistent, postdoktorand, osobe s doktoratom i radovima, nastavom, koje nisu početnici – 1,600. Još slikovitije, stručni radnik I. vrste u Hrvatskom zavodu za socijalni rad, ne baš početnik, ima 1,400, početnik u školstvu – učitelj, nastavnik, stručni suradnik, odgajatelj – bez položenog stručnog ispita 1,193 – više od 25 posto manje od liječnika početnika. Gdje su još dodaci…

Netko će reći da nije isto liječnik i učitelj, socijalni radnik. Pa onda priča o odgovornom obavljanju ozbiljne struke, kao da nastavnici, učitelji i socijalni radnici neodgovorno obavljaju neozbiljne poslove. Pa još red dovitljivih opaski o teškim dežurstvima i prekovremenom radu, bez spomena da se sve to solidno plaća. Ni riječi o tome koliko liječnika iz javnog sustava nakon robovskog rada u javnom sustavu, odjednom odmorni rade u privatnim ustanovama, koliko je liječnika u kumulativnom radnom odnosu s fakultetima…

Sedam godina vlasti Andreja Plenkovića, osam HDZ-a, ne znam koliko Vilija Beroša, a u zdravstvu se situacija nije pomaknula ni milimetar. Sedam, osam godina nečinjenja. Ništa se sustavno promijenilo niti unaprijedilo nije. Ni u upravljanju sustavom niti u korištenju resursa, financiranju. Samo što danas liječnici, nezadovoljni plaćom ili organizacijom, imaju mogućnost otići. Sada, još ćemo dizati koeficijente, uvoditi Zakon o radnopravnom statusu liječnika u javnoj službi. Nakon što smo sramotnom intervencijom, koja je obezvrijedila smisao reprezentativnosti, „smislili“ reprezentativnost strukovnog liječničkog sindikata, sada se čini još gore – uvodi se „pregovaranje“ o nekakvoj posebnoj osnovici za liječnike. I u tome neće sudjelovati samo sindikati već i raznorazne liječničke udruge: pobogu, čemu onda uopće potreba za sindikatom? Strašno. Zapravo, mnogo strašnije no što se uopće može zamisliti, strašnije no što o tome pišu Goranka Jureško i Nataša Škaričić.

Čudi me da sada, kada se priprema zakon za plaće u javnim i državnim službama, kada bi sve trebalo biti transparentno – sada se ponovno pomaže liječnicima da se „sakriju“. Na ozbiljan projekt trošimo novac Svjetske banke, a na kraju ćemo izgubiti kredibilitet jer i oni će shvatiti da smo prevarili i sebe i – njih! I to će premijer sa smiješkom potpisati za svoj sitni politički šićar. Neće ni trepnuti uvodeći nova nezadovoljstva u zdravstveni sustav i javni sektor, kako piše Bagić.

Umjesto da mislimo na budućnost, da se mijenjamo, naši će polit-birokrati svoje računice osnivati na izbjegavanju „teških“ odluka. A kasnije ceh plaća narod. S kamatom. Naš je AP-Take That i groupies krenuo drugim putem – après moi, le déluge! Poslije nas potop – mi u Bruxelles, a ti, narode, kuda koji mili moji!

Postoji ključni razlog zašto Andrej Plenković nikada ne bi smio karijeru nastaviti u Bruxellesu – on je zaslužio doživjeti upravo onakvu Hrvatsku kakvu će nam svojim nečinjenjem, nemijenjanjem, nepopravljanjem, nereformiranjem, priuštiti. Njegova bi djeca trebala ići upravo u naše škole, on bi administrativne poslove trebao obavljati po našim uredima, zaslužio je da se sudi na našim sudovima, liječi po našim bolnicama. I nije stvar u tome da je Andrej Plenković glup, zao, slab, pokvaren ili korumpiran. Nije. Upravo suprotno i još gore: razumije on da ne čini dobro time što ne mijenja društvo i državu. On zna kako treba, ali ništa ne poduzima da to provede. To je problem s karijeristima: njih ni za što nije briga osim za sebe same. Pristat će i na najprozirniji populistički potez samo da ostvare karijerni probitak. A da je najumješniji na našoj političkoj sceni danas – to nije sporno. No time je njegov krimen samo još veći.

I da, čekam još samo jedno – da ekipica s početka teksta bolesnima poruči da se ne razbolijevaju jer, „dragi stari i nemoćni, bolesni i ozlijeđeni, znate li vi koliko nas koštate kad ste bolesni? Nećemo dobiti veću plaću!“ Živio Andrej Plenković!