„Ni več akcije

Bojite se nas

Kaj bi se pretvarjali

Hočete… koliko je vas

Ni več akcije

Vzeli ste nam Jaz

Sami starci

Ubil ste nas“

---

„Nema više akcije

Bojite se nas

Što biste se pretvarali?

Želite… koliko vas ima

Nema više akcije

Uzeli ste nam Ja

Sami starci

Ubili ste nas“

Gregor Tomc

12 aviona Rafale F3-R.

Nastavak mjera pomoći gospodarstvu koje su do sada iznosile više od sedam milijardi eura.

Povećanje plaća izmjenom koeficijenata u državnoj i javnim službama u iznosu od oko EUR 920,0 mio.

Povećanje plaća u Hrvatskoj vojsci u iznosu od oko EUR 70,0 mio.

Uskrsnica u javnom sektoru, novo neoporezivo pravo u 2024. godini, u iznosu od oko EUR 25,0 mio.

Dogovor oko promjene formule usklađivanja mirovine i „13. mirovina“.

Rast nacionalne naknade za starije osobe.

Ograničenje rada nedjeljom u trgovini.

Otvaranje pitanja obveznog vojnog roka.

Izbor Ivana Turudića za GDO. I još mnogo mnogo toga.

Ovako izgleda buđenje proljeća u Hrvatskoj. Predizbornog proljeća. Vjesnik skorih izbora, krajem travnja ili početkom svibnja, široka je ruka politike. Široka ruka, a još više slatkorječiv govor naših zlatoustih obećavatelja. No ova je izborna godina ponešto posebna: novca izgleda da ima pa je od olako danih pogrešnih obećanja i promašenih političkih odluka gore to što postoji realan temelj njihova izvršenja. Sa sredstvima koja dolaze iz EU-a čini se kao da je pred nama sedam bogatih godina, med i mlijeko u izobilju. Pa taj novac nemilice i trošimo.

Zbog priljeva „europskog političkog novca‟ aktualna je vlast u velikoj prednosti: ovo su nakon dugog vremena izbori na kojima ne samo da se obećava već se ozbiljno i daje, „kupuje‟ glasove i glasače. Koeficijenti, avioni, sve se to uklapa u takve predizborne tranše. a dok vlast daje i dijeli, opozicija može tek obećavati. Naravno, čar politike jest i u onoj „nitko ti ne može toliko dati koliko ti ja mogu obećati“, no ta se politika obećanja lako može prometnuti u populizam. Ili, još gore, bezobzirno laganje. Pardon, obećavanje. Mnogo smo to puta vidjeli, iskustveno smo – nažalost – naučili, a aktualna vlast ne propušta za to prozivati opoziciju podsjećajući na frustraciju koja se izrodila nakon izbora 1999. i 2011. na kojima je HDZ odlazio s vlasti. Tada olako obećana brzina i hitro iznevjerena obećanja ono su na što Vlada upućuje uspoređujući rast plaća i mirovina danas s razdobljima SDP-ovih vlada. Evociranje toga razočaranja tim vladama jednako je efikasno političko oružje kao i sve ono što vlast danas plaća.

Uzimajući u obzir sve što se dijeli i nudi, to nas vodi ka ključnom pitanju – „cijeni“ izbora: koliko ćemo i kako platiti sva predizborna obećanja? I do kada će nam računi za to pristizati? U svoj sili dostupne ekonomske statistike bilo bi lijepo kada bi netko podvukao crtu ispod svih obećanja, i ovih koje sam s početka naveo, zbrojio njihove cijene i troškove te ih objavio. Jer kako nema besplatnog ručka, tako ni predizborne riječi nisu samo predmet proučavanja lingvista. A to što EU novca danas ima, ne znači da ga treba nepromišljeno trošiti. Ne valja zaboraviti kako će se povećanja plaća u javnom sektoru i mirovina nastaviti te nas „koštati“ i u godinama koje slijede. A pitanje je kako će i koliko novac tada pristizati iz Bruxellesa. Stoga kada u travnju na bankovne račune sjedne prva uvećana plaća državnim i javnim službenicima, tek ćemo se naći na početku puta čije će nas trasiranje ove godine koštati stotine milijuna eura. Ali dok ove godine sredstva dolaze iz Europe, sljedećih vjerojatno i neće.

Provedbom izbora stat će politička obećanja, no ne i posljedice istih. Upravo suprotno, već se sada razvidi kako će, primjerice, oni koji nisu zadovoljni pripadajućim koeficijentima nastaviti tražiti povećanja. Prosvjedi ili neka druga ekspresija nezadovoljstva svakako „koštaju“! Štrajkovi pogotovo. A savršeno je izvjesno kako će svi reprezentativni sindikati u državnim i javnim službama u drugom dijelu godine kolektivno pregovarati o osnovici za sljedeću godinu, tražeći možda i poneko dodatno pravo. A neki granski kolektivni pregovori traju i sada.

Obećane, uredbom i utvrđene, uvećane plaće, avioni u dolasku, ustupci umirovljeničkim strankama i udrugama, dio je to predizbornog troška. Onog koji zahtijeva stavke u Državnom proračunu. No postoje i troškovi koji nisu novčani, a silno su veliki i opterećujući, možda i ozbiljniji od proračunskih. Recimo, polarizacija u društvu koja se događa u uvjetima predizbornih odluka, premijerovih, koje su izričaj zaokreta vladajućih udesno radi osvajanja i tog dijela biračkog korpusa, zacijelo će potencirati donošenje odluka koje će dijeliti društvo. S izborom glavnog državnog odvjetnika to se već dogodilo. Ta politika „ustaša i partizana“ u našoj se „infantilnoj“ demokraciji lako prima, ima siguran učinak na dio glasača, pritom „oštećujući“ društvo i odnose u njemu. Samo čekam da se pred izbore počnu povlačiti i argumenti domoljublja i državotvorstva. To što će se osvajati srca desnijih birača, a nakon izbora možda će trebati i „kupovati“ koaliciju s desnicom ili barem ruke pojedinaca s desnice, koštat će. Možda i najskuplje ako sve završi u slaboj i nestabilnoj vladi. I nije tu kraj jer ove godine s parlamentarnim dolaze i europski i predsjednički izbori. Dogodine i lokalni.

Političari vole izbore. Ne zbog toga što će doći u priliku mijenjati društvo i državu. Već zbog moći vlasti. Zato će obećati sve ono što je glasačima važno, ali neće izreći koliko to košta, tko će platiti. Konkurencija će, potom, smisliti nešto još atraktivnije i skuplje. A onda će svi zajedno „licitirati“, nadmetati se ponudama. E, zbog toga se ja izbora plašim.

Naravno, princip da principa nema, trajna mantra naših vlasti, vodi tome da se nakon izbora brojna obećanja nikada ne ostvare. Ta je izdaja obećanja nerijetka pojava. A najlakše se izdaju upravo najvažnija obećanja, najpotrebnije reforme. Evo, spominje li itko, recimo, reformu lokalne samouprave? Pada li je ikome na pameti provesti? Reforme zdravstva ili mirovinskog sustava nikada ne završe gdje trebaju: umjesto zaštite javnog zdravstvenog sustava, samo ga se dodatno „buši“ privatnim interesima. Financijskim, naravno. Mirovinski sustav, u bankrotu još od devedesetih, dodatno se opterećuje obećanim i dogovorenim. To je ono što nam izbori donose, zbog čega ih političari vole. A to što političari izbore vole, trebalo bi nas uplašiti. Osobito kada novca, kao sada, ima. Jer to trošenje skupa je igra s budućnošću države. A još je skuplja igra s najnižim emocijama u društvu.

Zaduživanje od budućih generacija i ideološko i vrijednosno oštećivanje društva u predizbornoj godini, od izbora kao „praznika demokracije“ u mojim očima čini užas, gotovo tragediju, vidljiv i nevidljiv trošak za buduće generacije. Svakim ispunjenim pogrešnim obećanjem ili neprovedenom potrebnom politikom, stvaramo državu „s posebnim potrebama“ i društvo koje se svija pred crkavicom i milodarima koje političke elite nude. Populizam i demagogija, obećanja i milostinja, sve ono što cilja na najslabije, kao i pouzdanje u njihov oportunizam – to su eksplicitni i implicitni trošak i cijena predizbornih obećanja danas. Trošak i cijena, kažem, jer bez strategije, cilja, perspektive, za društvo ne može biti blagodati i koristi osim osobne i partikularne. Zato te predizborne mantre samo prekrivaju činjenicu da se veliki dio stanovništva, slabi, siromašni i nemoćni ponajprije, uopće nema šanse ostvariti u društvu. Jer novac se troši na sve drugo, a ne na odgovarajuće obrazovanje, socijalnu državu, ono što treba. Stadioni i crkve umjesto domova zdravlja!

A sada natrag na početak. Volio bih, ponavljam, da netko podvuče crtu pod sva obećanja i kupovinu glasača koja se već događa. Da se zbroji trošak. Zato da, kada već ne možemo spriječiti, saznamo koliko će nas ta „vedrija“ budućnost koštati. Kada već plješćemo, da znamo koliko taj pljesak vrijedi. U eurima. To bih ja učinio da sam ja „netko“.

Ustvari, priču treba postaviti drugačije. Ne da „oni“ kupuju „nas“, da mi tržimo vlastitu budućnost, već da „mi“, vox populi, zaista odlučujemo o „njima“. Time i o sebi samima. Ili da o nekima ne odlučimo. Kako je Nietzsche napisao: „Velika zvijezdo! Što bi bila tvoja sreća kad ne bi imala one kojima sjaš!“ Veliki naši Andrej, Peđa, Sandra i svi ostali, što biste bili da nema nas? A i danas ste nam, u stvari, lažno obećanje, trošak.