„The lie is my expense

The scope of my desire

The Party blessed me with its future

And I protect it with fire

I am the Nina, The Pinta, The Santa Maria

The noose and the rapist

And the fields overseer

The agents of orange

The priests of Hiroshima

The cost of my desire“

---

„Laž je moj ulog

Predmet moje žudnje

Partija me blagoslovila svojom budućnošću

I štitim ju vatrom

Ja sam Nina, Pinta, Santa Maria

Omča i silovatelj

I nadglednik polja

Zastupnici herbicida (narančast agens u Vijetnamu)

Svećenici Hirošime

Cijena moje žudnje“

Brad J. Wilk, Thomas B. Morello, Timothy Commerford, Zack M. De La Rocha

Je li Nedu i Annu D. sram? Hoće li Nediljko D. ponuditi ostavku? Sprema li Ante S. javnu osudu? Kao vatrogasac. Razmišlja li tko o tome u HDZ-u?

Posljednjih desetak dana lutao sam Umbrijom i Toskanom. Dok sam vozio iz Perugie put Cortone, nećakinja Lucija zvala je iz Bićina da blizu njih gori. Iste večeri požar je buknuo u Tučepima, sutradan krenuo prema Podgori. Požar sam doživio jednom, u listopadu 2011. u Podgori. Strašno je vidjeti plamen na desetak metara. Žbun rogača izgori u manje od minute, pepeo pada kao susnježica. Šišarke lete kao projektili HIMARS-a, prenose vatru. Umalo je izgorjela kuća. Nitko nije bio spreman. Hidrant kraj ceste nije se mogao otvoriti jer je zabetoniran. U tim trenucima pokušavaš nešto učiniti. Ne možeš ništa. Shvatio sam tad koliko su vatrogasci iznimni ljudi. Vojska i policija pred pucnjavom liježu u zaklon. Vatrogasci idu naprijed, u vatru. No neću pisati laude vatrogascima, nije ovo tekst kojim bih želio skrenuti pozornost da me se pozove na kakvu vatrogasnu zabavu ili domjenak nakon obljetnice vatrogastva u Hrvatskoj.

Ovo je drugačiji tekst, tekst o onima koji su napravili sve za ovu državu. Sve za Hrvatsku! Nije o vatrogascima. Ni o ratnim herojima. Ne bavi se žrtvama rata. Ni žrtvama privatizacije i uništenja ekonomske perspektive ove države i društva od devedesetih sve do danas. Tekst je o onima koji misle da su stvorili Hrvatsku, sve „činili“ za nju. Onima koji sve svoje moralne deficite skrivaju iza licemjernih hvastanja domoljubljem i „državotvorstvom“, što god ta nesuvisla kovanica značila.

Postoji vrsta ljudi koji se uglas diče da su, oni osobno, ovu državu osnovali. Stalno to ponavljaju, guraju nam pod nos. Jer su, valjda, s Klukasom i Lobelosom, Kosenicom i Muhlom, Hrobatosom, Tugom i Bugom nekad u VII. stoljeću stigli ovamo. Pa i prije Čeha, Leha, Meha i Viline krenuli stvarati državu. Borili su se i uz kralja Tomislava, povlačili s Petrom Svačićem. S Gajem su pokrenuli Preporod, sa Strossmayerom i Račkim osnivali Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti. (Možda to nisu, jer i tad su bili protiv mrske Jugoslavije.) Od dolaska na Jadran oni petnaest, šesnaest stoljeća kopaju, izlijevaju temelje i ploče, slažu cigle, grade. Državu. Sve što vidite učinili su – oni. I danas, nakon što smo hrvatsku državu dobili u srednjem vijeku, ponovno je uspostavili 1945. i potvrdili 1991., ti zaneseni trudbenici Hrvatsku još uvijek „državostvaraju“. Neumorno rade, bore se i stradaju.

Ne bih imao problema s nečijom fantazijom da je stvorio državu kada ti naši stvaraoci za to ne bi tražili zahvalu. Slavu. I ne bilo kakvu. Oni za to „državostvaranje“, za to što su od Hrvatske napravili, traže – da pojednostavim – inkas. Poput Mirka Topalovića zanima ih samo koliki je njihov dio. Razmetanje tih državotvoraca tamniči naše društvo. Godinama. Ti glasni prozivatelji nakaza smatraju kako su Hrvatsku stvorili, kako je njihova, kako smo im dužni zauvijek. Konačno, pozivajući se na taj državni kreacionizam, oni misle da tu istu državu ne mogu popljačkati jer je njihova, stvorili su je. Njima pripada. Nepodnošljiva je ta njihova briga za Domovinu, briga bez vrijednosti i uvjerenja, samo izlika za vlastohleplje, skrb o interesima, statusu. Vlastitom.

Još je o nečem ova kolumna, postoji veza s predivnom Firencom i brežuljcima Toskane. Naša je politika osvajanja vlasti, radi „slasti“, perverzno zalaganje za makijavelizam, na naš način. Onaj koji se svodi na socijalni darvinizam zaslužnih, koji se pretvaraju u Stvoritelje Domovine, božanske državotvorce. Njihova je mjera uspješnosti činiti sve da budeš na poziciji, budeš izabran, još bolje, reizabran. Jer tada dolaziš u položaj da se „naplatiš“. Tu je bit svega. Mnogi naši političari tako vide politiku, kao sredstvo osvajanja vlasti, potom i osobnog okorištavanja. Stranački makijavelizam čini da jedni čine što žele i mogu. Drugi, politički vođe, dopuštaju da se čini što se želi ako im to osigurava osobni položaj u politici. Takav demokratski život u nas reduciran je na stranačke klike. Ovih i onih. I ako si taj – slušaj i možeš što želiš! Politička poslušnost, stranačka stega, temelj je napredovanja, no ne onog s kojim rastu moralne obveze ili osobne odgovornosti. Raste samo plijen.

U nas politika, vidjeli smo to i u ovoj „požarnoj“ situaciji, nema veze s etičkim postavkama ispravnog i pogrešnog. Drugačiji je moral politike: „politička nužnost“, činjenje onog što je potrebno za uspjeh, bez prosuđivanja je li dobro ili nije.

Malo je „politologa“ poznato kao Niccolò Machiavelli. Njegovo prezime postalo je sinonim intrige politike. I svi naši „državotvorci“, žene im i kćeri, misle da je Machiavelli opravdao to da im cisterna dolazi u dvorište, postanu šefovi javnih poduzeća, zaposle se tamo, školovanje im plaća komunalno poduzeće pa pređu na bolje… Machiavelli. I stvaranje države. No nisu Machiavellija čitali. Nisu ni Sun Tzua. Znadu tek par banalnih citata. Ili ni to. Ali se ponašaju po poznatim maksimama. Ne znaju oni kako su dva Machiavellija. Prvi, patriot i dobar čovjek. I drugi koji je napisao zloglasnog „Vladara“. Nije im poznato kako Machiavelli nije šutio o nerazboritim odlukama, šteti koja se činila voljenoj Republici. Nisu pročitali naši „makijavelisti“ kako sukob Machiavellija i njegova „Vladara“ proizlazi iz njegove namjere da se približi medičejcima, koji su ga uklonili iz politike kada su uništili florentinsku Republiku. Machiavelli je bio otvoren i neoprezan idealist, takvi rijetko prežive revolucionarne tranzicije. Preživljavaju političke amebe i klimavci. Pišući „Vladara“, posvećujući ga obitelji Medici, Machiavelli je želio povratiti politički položaj. No ne kako bi provodio ono što je u „Vladaru“ zapisao, jer to nikada nije. Već upravo vlastite ideale politike.

Naša je makijavelistička politika niska, podla. Da parafraziram Johnsona, ona je posljednje utočište spodoba. Naravno, nisu svi političari nitkovi i varalice, ali na svim stranama političkog obzora stoje oni koji politiku ogađuju. Naspram tome, u demokraciji, politika bi trebala biti služenje svim ljudima, ne povlaštenima. Ona bi trebala svima, većini i manjini, pružati upravo ono što čine vatrogasci i hitne službe. Pomoć. Službu. Ne usluge.

Živimo u vrijeme kada zaslužnici besramno vrijeđaju policajku, gade vatrogasce koji sve čine kako bi umanjili stradanje i zlo, u društvu u kojem umjesto kanadera kupujemo rafale, umjesto vatrogasne opreme plaćamo vozače u limuzinama s bljeskalicama da petkom razvoze „velikane“ kojekuda po obali, a nedjeljom ih vraćaju u službene stanove. Zajedništvo nameću oni koji jedni s drugima ne mogu. Ni ne žele. Posramljeno mi šutimo, a oni viču, vrijeđaju. Traže za sebe. Radi „zasluga“. U državi u kojoj su najvažniji i najbezdušniji, koji će za sebe tražiti cisternu u dvorište, bolju ocjenu ili stipendiju za dijete. Kao u sceni s Titanica, prvi će sjesti u čamce za spašavanje, prije žena i djece. Tog dana dosegli smo dno. Država smo koja ne ostvaruje nimalo svog poslanja, da bude na korist svojih građana, da ih obrazuje i liječi, skrbi o slabima i nemoćnima. U društvu koje je odustalo od vrijednosti i sadržaja.

I za kraj, pretpostavljate, možda, da je ovo tekst o HDZ-u. Griješite, nije. Ovo je tekst o onima koji poetično smatraju da povijest kreće od njih, da su izabrani da vladaju, a ne služe. Takvih je u svim strankama. Kao što je među svima nama i ispravnih i loših. Ovo je tekst o njima. I nama koji šutimo.