Sovjetske i američke jedinice susrele su se 25. travnja 1945. kod Torgaua na rijeci Labi. Bio je to jedinstven, posve nezamisliv trenutak. Crvena armija, vojska zemlje koja je do prije pet godina jedva sudjelovala u međunarodnim odnosima i vojska s drugog kontinenta, sada su bile usred praktički nestale, razbijene Njemačke. Adolf Hitler, vođa njemačkog Trećeg Reicha, ubio se pet dana kasnije. Zadnji mjeseci, tjedni i dani rata za mnoge su bili kobni jer su bili najkrvaviji. Čak je 78.000 crvenoarmejaca stradalo u osvajanju Berlina. Možda su ti vojnici maštali kako će svijet nakon rata biti kao i onaj koji su ostavili, samo bolji. „Novo normalno“ za koji su se vojnici borili nije, međutim, imao baš ništa s onim što su ostavili i to nikoga nije trebalo čuditi. Svijet koji je postojao prije Drugog svjetskog rata bio je toliko razoren da se više nije mogao obnoviti. Nikada prije u ratovima nije stradalo toliko civila – 19 milijuna samo u Europi od ukupno 70 milijuna mrtvih u svijetu. Nijemci su koristili skoro osam milijuna robova, 21% radne snage za pogon ratnog stroja. Bez obzira na to što su im ljudi nedostajali, uništili su gotovo sve Židove na Starom kontinentu, njih više od pet milijuna. Nikada ranije nije stradalo toliko gradova. Dvadeset milijuna Nijemaca nije više imalo gdje stanovati, kao ni 25 milijuna Sovjeta. Granice koje su stvarane nisu značile i kraj stradanja. „Moramo istjerati sve Nijemce jer zemlje se grade po nacionalnim linijama, a ne multinacionalnim“, rekao je poljski vođa Wladislaw Gomulka. Vrijedilo je to i za Ukrajince na istoku Poljske, ali i obrnuto, za Poljake u SSSR-u. U Grčkoj se uskoro nastavio građanski rat. Drugi je svjetski rat promijenio sve, ali ubijanja i jad prestali su samo ponegdje.

Ipak, kraj rata u Europi bio je trenutak općeg slavlja. Sedmog svibnja 1945. kapitulaciju njemačkih jedinica u Reimsu najprije je potpisao general Alfred Jodl. Osmog svibnja vrlo sličan sporazum u ime poraženog Trećeg Reicha potpisao je feldmaršal Wilhelm Keitel u Berlinu Sovjetima. Osmi svibnja (deveti na istoku Europe zbog vremenske razlike), postao je novi međašni kamen u povijesti čovječanstva. Za većinu država Latinske Amerike bio je to tek početak nove povijesne dionice jer u ratu jedva da su sudjelovale. Sjedinjene Države i Sovjetski Savez postali su supersile. Francuzi su osmog svibnja bili posve zagledani u dio vlastitog teritorija s druge strane Sredozemlja. Molbe muslimanskog stanovništva u Alžiru da se u pravima izjednače s Europljanima nisu uslišene pa je odgovor na demonstracije u Sétifu bio masakr 20.000 ljudi. Za stanovnike niza azijskih zemalja bio je to početak novog sukoba, ratova koji su nakon Drugog svjetskog rata trebali donijeti kraj kolonijalnog podčinjavanja. Tako je mir ili napeti mir u bijedi i gladi u Europi značio nastavak ratovanja u Indoneziji, Vijetnamu. Kina se vratila građanskom ratu koji je potrajao još četiri godine.

Za Zapadnu Europu 8. svibnja 1945. označio je početka mira, demokracije i kraja ratovanja koje će trajati, eto, već 75 godina. U određenom smislu bilo je to ispunjavanje obećanja iz 1918., ali uz modifikacije. Nizozemska je bila neutralna u Prvom svjetskom ratu, isto kao i Norveška. Obje je pregazila početkom Drugog svjetskog rata najsnažnija vojska na europskom kontinentu. Obje su kraljevine nakon rata imale puno razloga uključiti se u sigurnosne saveze koje su okupljale zapadne zemlje. Za NATO su tada – kao i sada – bili važniji sigurnosni, no ekonomski ili vrijednosni razlozi, ali promjena u filozofiji shvaćanja vlastitog položaja promijenila se za mnoge zemlje zbog ratnog iskustva. Nizozemska je odbacila tradicionalnu, višestoljetnu politiku neutralnosti i postala zagovornik suradnje, multilateralizma. Mala zemlja, čak i s kolonijama, samo je po bankarskom sektoru i multinacionalnim kompanijama bila svjetska. Sada je europski put bio put do demokracije i sigurnosti.

Osmog svibnja 1945. oslobođen je Zagreb. Jugoslavija je bila podijeljena zemlja od kraja 1944. Tito je tada došao u Beograd, Sovjeti koji su kratko ušli u zemlju i pomogli kod proboja Srijemskog fronta, nastavili su prema Berlinu, ali su zapad zemlje trebale osloboditi četiri vojske Jugoslavenske armije. Bio je to također povijesni trenutak jer takve vojske koju je stvorila gerila i koja je promijenila poredak i došla na vlast zapravo nikada nije bilo na ovim prostorima. Sloboda je došla s revolucijom i nije bila sloboda za sve, ali bila je pobjeda. Tada je Hrvatska bila pobjednica, kao dio Jugoslavije. Jugoslavenski diplomat, kraljevski diplomat Dragoslav Protić, postao je drugi najvažniji u hijerarhiji Ujedinjenih nacija.

Prije 75 godina nastale su institucije čovječanstva koje su još tu. Svjetska organizacija neće se mijenjati jer reformu ne želi niti jedna članica Vijeća sigurnosti. Ujedinjeno Kraljevstvo izvan EU-a i bez imperija treba VS, kao i Francuska koja je jedino po tome ispred Njemačke. Rusija, Kina i SAD prve su zemlje, supersile ili regionalne sile i ne žele odustati od rezultata Rata. S Danom pobjede povezan je i Dan Europe, 9. svibnja, u čast ideje francuskog državnika Roberta Schumana o stvaranju Zajednice za ugljen i čelik kojom se neprijateljstvo između Njemačke i Francuske počelo pretvarati u suradnju.

I za Hrvatsku je od Dana pobjede prošlo 75 godina. Od rata sa Srbijom prošlo je 25. Hrvatska je jednim dijelom izabrala promijeniti svoj odnos prema pobjedi 1945. i, baš kao i susjedi, uglavnom zanemariti iskustva najbogatijih država kontinenta u građenju budućnosti. Šteta što se Hrvatska uglavnom opredijelila preuzeti status gubitnice u Drugom svjetskom ratu. Partizani su izgubili uglavnom svaki spomen. Pobijedili su, ali kako se u javnom prostoru čuje od udruga koje financiraju ministarstva Vlade RH, 1990. pobijeđeni su pobjednici Drugog svjetskog rata. Ustaše danas dobivaju mirovine, njihove su ploče ponovo aktualne, udruženja koja negiraju stradale u Jasenovcu financira Ministarstvo branitelja na čelu s aktualnim zamjenikom predsjednika HDZ-a. Priznaju se žrtve gubitnika, ali se niječu žrtve onih koji su pobijedili u ratu. Je li takva Hrvatska dužna vratiti otetu imovinu svojim građanima Srbima i Židovima? Pozivanje na rat devedesetih kao temelj Hrvatske ne znači da se može izbrisati sjećanje i prošlost ove zemlje. Bilo bi to kao da netko u HDZ-u zaniječe partizanske korijene i život osnivača HDZ-a: Manolića, Boljkovca, Balena, Tuđmana, Mesića… Bila bi to laž, a u laži se teško može živjeti. Ako je pak Hrvatska izabrala biti poražena, onda bi bilo dobro da se ponaša kao Njemačka, no za takvu politiku treba puno snage i puno suočavanja s prošlosti, onakvog kakvo ne mogu propisati državna povjerenstva i državni instituti.

Nacionalizam i komunizam, piše britanski povjesničar Tony Judt, imaju puno više dodirnih točaka jedan s drugim, nego s demokracijom. Liberalizam traži aktivnog, mislećeg građanina. To znači njegovati raspravu, znanje, gledati svijet. Svijet, doduše, grade podjednako i mitovi i laži i istina. Pitanje je samo koji će se put izabrati, što nije stvar percepcije. Osmog svibnja 1945. jedni, bilo da su bili partizani koji su ušli u Zagreb ili vojskovođe koji su prihvatili njemačku kapitulaciju u Berlinu, bili su pobjednici nad zlom. Mnogi su bili podjednako surovi i beskrupulozni, ali oni su stvorili svijet u kojem još živimo i osigurali mir. Ono što Hrvatskoj danas treba jest shvatiti da je sloboda došla 1945. Nije to bila demokracija zapadnog tipa, ali važnost onoga što se dogodilo nije stvar percepcije ili tumačenja. Netko bi tako mogao percipirati da danas u Hrvatskoj nema dovoljno demokracije, a netko drugi da je u Mađarskoj ima jako puno. Tko bi bio u pravu?