„Sell the kids for food

Weather changes moods

Spring is here again

Reproductive glands“

---

„Prodajte djecu za hranu

Vrijeme mijenja raspoloženja

Proljeće je opet tu

Reproduktivne žlijezde“

Kurt Cobain

Perite ruke i zube. Režite nokte. Tuširajte se. Mijenjajte donje rublje. Koristite dezodorans. Od najranijeg djetinjstva odgajaju nas higijenskim navikama. Sjećate li se malog prljavka iz „Ježeka“ Danka Oblaka? Mislim da se zvao Pucko. Dakle, Pucko nije odrezao nokte, crnilo se ispod njih. Sjećate li se? Ne, neću se, naravno, baviti zdravstveno-higijenskim navikama, propagirati prirodne sapune i pomade protiv podočnjaka. No higijenom hoću. Higijenom društva. A Pucko neka se zove Ivan. Ivan, pardon, Pucko nema crno ispod noktiju. Njegovo je crnilo gore. A tu čak ne mislim na političku boju. Ona i nije crna već mutna, prljava.

Pucko se ovoga vikenda oprobao u kratkoj formi. Onoj kakvu dopušta Facebook. Ovo je priča o tom literarnom talentu.

Aktivistički manifest našeg Pucka započinje dadaistički. „SLOMITI? NEĆETE!“ Velika slova. Pucko viče! Pitajte pučkoškolce što pokušava reći. Odgovor će biti „RAZUMJETI? NEĆETE!“

„Dajem od sebe koliko mogu. Što mogu. I u uvjetima kakvim mogu uopće išta dati.“ Daje Pucko od sebe. Što daje? Ne znam. Ni ne želim saznati. Radije bih i da ne daje ništa od sebe, već da uzima koliko može – to bi manje koštalo. „Što mogu.“ Pitanje ili iskaz, vrag će znati. „I u uvjetima kakvim mogu uopće išta dati.“ „U uvjetima kakvim“, koja postmodernistička konstrukcija. Samo što ne znači ništa. Osim što pokazuje manjak sposobnosti artikuliranja misli. Nepismenost, rekli bi, literarnog autodidakta.

„Okupim stručnjake. Mjesecima deseci razgovora sa stručnjacima, udrugama, načelnicima, gradonačelnicima, Crkvom, obiteljima i po cijeloj (zastava) tako.“ Pucko okupi stručnjake pa mjesecima razgovara s udrugama, načelnicima, gradonačelnicima, Crkvom, obiteljima. Što si Pucko okupljao stručnjake ako razgovaraš s nestručnjacima. Jer sam si ih izdvojio od stručnjaka, naveo ih zasebno. No stručnjaci ionako nikome ne trebaju. Crkva, načelnice… to da. I onda, pazite, mjesecima deseci razgovora. Ja, recimo, svaki dan obavim više desetaka razgovora. No Pucko teško razgovara. Osim što slabo i piše. Zato i treba svoje savjetnike. Da mu pomognu.

„Sazovem medije i javno kažem o svemu što mislim. I bez fige i uškoljanosti. I primam udarce polupismenih i plaćenih novinarčića, koji rade ne da daju doprinos već da popljuju bilo kakav pokušaj koraka naprijed.“ Dakle, sazove medije, otvori srce, sve bez fige i „uškoljanosti“. Evo, kod mene je došlo do „uškoljanosti“ pa sam proguglao „uškoljanost“. Nema „uškoljanost“ na internetu. Dr. Google zna sve. Pucko čak i jednu riječ više.

Pucko, znate, prima „udarce polupismenih i plaćenih novinarčića“. Što se polupismenih tiče, čini mi se da je za to on kompetentan, pravi je stručnjak polupismenosti. Ne zna kako bi započeo, ne zna kako bi završio. A i sredina je loša. I čudi se Pucko što novinari, čak i „novinarčići“, da bi im to profesija bila trebaju biti plaćeni. Pucko dragi, pa ljudi zbog neplaćanja i slabije plaćenih poslova odlaze iz Hrvatske.

E, ti novinarčići „rade ne da daju doprinos već da popljuju bilo kakav pokušaj koraka naprijed“. Dakle, ljudi trebaju raditi da daju doprinos (valjda famozni Primorčev porezni „doprinos Domovini“), ali novinarčići ne žele. Oni popljuju svaki „pokušaj koraka naprijed“. Ako dobro razumijem, kada „korak naprijed“ ostane samo na „pokušaju“ tada se nije dogodilo ništa. Pa nije li logično da mediji, javnost, osude to „ništa“, nečinjenje, indolentno propuštanje da se Hrvatsku učini boljom. A Pucko bi da mu plješćemo za pokušaje. Za „korak u pokušaju“.

Pucko, potom, ističe „komunističkog gojenca Antu Tomića, poznatog kao ‘kanta novinar’. Jer dobio je upravo ono što mu njegov izričaj ‘slobodnog novinara’ i medijski prostor zaslužuje. Kantu.“ Bravo, Pucko, vjeroučitelju, diplomirani teolože s Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, hvala ti na ovim amandmanima na Sveto pismo. Kod Pucka nema „Tko tebe kamenom, ti njega kruhom“. Već kantom! Tu se Stari zavjet svodi na polijevanje fekalijama. Bit će da i Mudra izreka sada glasi nešto poput: „Ako je gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga kruhom, i ako je žedan, zalij ga kantom.“

Malo je manje religijska misao da slobodni novinari i medijski prostor zaslužuju kantu. Fekalija. Ne znam predstavlja li ovaj osebujan izričaj slobode tiska i slobode govora – zamislite, spomenutih i u članku 38. Ustava Republike Hrvatske – osobnu prijetnju. Možda i govor mržnje. U odnosu na novinara, novinare, medije uopće. A dobro, ako je Pucko spreman pisati amandmane na Bibliju, valjda može i amandmančić na prisegu iz članka 5. Zakona o Vladi Republike Hrvatske. Vjerujem da bi on „Prisežem da ću dužnost člana Vlade savjesno i časno obnašati, poštivati Ustav, zakone i pravni poredak, te se zalagati za svekoliki napredak Republike Hrvatske“, pojednostavio u, recimo, „Prisežem da ću dužnost člana Vlade obnašati.“

Herojski nastavlja: „Da je ovo vrijeme njegovog ‘školovanog bravara’, odgovornog za pokolje stotina tisuća Hrvata, baš se pitam bi li tada imao prostora i ‘slobodnog novinarstva’ pisati takve gadosti i pljuvati po komodu kako mu padne šeširu na pamet. Jer, ispod šešira osim jednog pokušaja omalovažavanja najvažnije teme u državi, nema ništa. Tako da, ‘kanta’ novinaru poručujem da će doći dan kada će više vrijediti ono što je u kanti dobio od njegovih ‘slobodnih bravura’.“ Ne treba isticati muževnost hrabre borbe protiv punih 44 godina mrtvog „školovanog bravara“, za čast stotina tisuća Hrvata koje je poklao. To je već folklor. No formulacija „pljuvati po komodu“ ukazuje na poznavanje rimskih careva, Komoda poimence. Ne znam što bi inače moglo značiti to „pljuvanje po komodu“. A tek metafora „kako mu padne šeširu na pamet“ pa to zvuči kao da je pas malom Pucku pojeo zadaću. Oteo mu padeže.

I za kraj, Zolino, pardon, Puckovo „Nećete slomiti!” No pasaran! Po demografski.

Na nekoliko je razina subotnja objava Ivana Šipića, neobičnom sudbinskom podudarnošću i srećom na astrološkoj lutriji danas ministra demografije i useljeništva, slika političkog Twin Peaksa koji živimo. Premijer pristojne države s pristojnom vladom zamolio bi tajnicu da pripremi odluku o razrješenju ministra Šipića. Ili bi mu barem naložio da se ispriča za primitivnu uvredu. Potom i jer je vulgarno prozivao cijelu novinarsku profesiju i medije. No nisu ni vrijeđanja, uvrede, pozivanja na primitivno razračunavanje, silu i fekalije najgori. Ne. Od toga da je jedna necivilizirana osoba ministar u Vladi, a prethodno je bio i saborski zastupnik, gradonačelnik, gore je to što je predavao u školi. Učenicama i učenicima bio je učitelj, nastavnik, edukator. Netko tko bi im trebao biti uzor. To je već razina katastrofe. Ubijanja mladih generacija. U pojam.

Ali i ovakvi uradci nameću zaključke. Prvi bi, recimo, glasio da se glavni argument protiv vjeronauka u školama od subote zove Ivan Šipić. Drugo, da kadrovska politika Dompoka vodi njih, ali i sve nas, prema najnižoj točki civilizacijsko-političke evolucije. U regresiju. Konačno, Vlada u kojoj uz Andreja Plenkovića sjedi i Ivan Šipić, jasno sve kazuje. Pa i o tome što premijer misli o nama. A i što misli o sebi.

U svijetu u kojem nam umjesto Vladimira Preloga serviraju studije iz Travnika, fiskulturne prvostupnike umjesto Ružičke, Šipića umjesto Đikića, sve naše podjele samo slijede crtu između primitivizma i civilizacije, pripameti i spoznaje, dijele neznanje od svijesti. Nametljiva samouvjerenost, arogancija iza koje se skrivaju neznanje i nestručnost, sila kojom se prijeti onima koji ukazuju na glupost i ludost, time nas žele „naučiti“ da gledamo samo svoja posla. Ništa izvan toga. Žele nas zaplašiti da ne primijetimo kako se društvo urušava, gubi. Žele da ne marimo. Ne promatramo svijet oko sebe. Da nas bude briga. Oni žele od Hrvatske učiniti idejni zatvor, logor. Spavaonicu bez učionice. Latrinu bez tekuće vode. Afriku sa strujom. Intelektualno, to su već učinili.

Kako si pomoći kod tog uništenja institucija sustava, Danse Macabrea suvremenosti, kada nas želi „pripitomiti“ nekultivirana i sirova razbojnička ćud. Jer ne pomažu tu ni misa ni sveta vodica. Još manje četvorica savjetnika. Radi se o mani morala. Možda treba reći „prvo sapun, onda ministar!“