„Tell me lies, tell me sweet little lies

Tell me lies

Tell me, tell me lies

Oh no-no, you can’t disguise

You can’t disguise

No, you can’t disguise

Tell me lies, tell me sweet little lies“

---

„Pričaj mi laži, pričaj mi slatke male laži

Pričaj mi laži

Pričaj mi, pričaj mi laži

Oh ne-ne, ne možeš se maskirati

Ne možeš se maskirati

Ne, ne možeš se maskirati

Pričaj mi laži, pričaj mi slatke male laži“

Eddy Quintela Mendonca, Christine McVie

Kraj godine obično je okićen božićnim ukrasima. Vijesti su adventski zašećerene uz kuhano vino s kućica na gradskim trgovima. Na istinu pada šarena laž božićne svjetlosti. Ovih je dana drugačije, politički nesretnije, sramotnije. Barem zasad. No Djed Turudić i sv. Andrej još stignu stvarnost oplahnuti svetom vodicom Vladinog PR-a, pričestiti gonjenjem „curenja informacija“, posuti čarobnim prahom blagdanskog veselja. Sve to u društvu koje plaća pogrešne odluke političke elite. Do tada izviru podaci o političkoj bijedi elita, domišljate poruke zdravstvenih kriminalaca, gadljive pogodbe korupcijskih aktera društva. Neka, valja saznati tko smo i što smo. I Oni i Mi. Mada u svemu što saznajemo nema prave novote, značajno drugačije od svakodnevice, svega što nas desetljećima pogađa. Naše je društvo savršeno jednostavno. Zatvorenih očiju, poklopljenih ušiju, svi se skrušeno ponašaju kao da ono što se događa nije njihov problem. Nije problem uopće!

Uzmimo primjer jednog „izmišljenog“ lika. Neka je taj heroj šef klinike jednog zagrebačkog KBC-a. Milosrdnog. Sestrinskog. Recimo. Što s tim junakom? On je, uz zahtjevan bolnički angažman na puno radno vrijeme što znači da bi trebao i dijagnosticirati, operirati, liječiti, bio izvanredno sposoban i organiziran. Istinski zdravstveni pregalac, pravi neimar našeg društva. Uvrnutog. Uz, dakle, spomenuti angažman u punom radnom vremenu, naš je junak sveučilišni nastavnik u kumulativnom radnom odnosu na, zamislite, ne jednom, ne dvama, već trima medicinskim fakultetima. Koliko je to radnih vremena? I u različitim gradovima. Nitko ne zna kako je to paćenik odrađivao, je li uopće. Još manje koliko nas je okovani Prometej koštao. A kako je Sizifu promakla i četvrta fakultetska tezga, nikada saznati nećemo. Naš junak socijalističkog rada sa zlatnom lentom za narod se žrtvovao i kao dekan nekog veleučilišta. I tu je zdravstveni stahanovac predavao. Nije tu stao, Domovini se darivao vodeći kolegije i na medicinskom fakultetu države okruženja. Svega bi još bilo. Udruga, upravnih i znanstvenih vijeća, nagrada, pohvala, zahvala, ordenja. Položaja i nekretnina više no u Kreza.

Stigao je taj mučenik uz sve završiti i poslijediplomski studij na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu te pohađati doktorski studij iz ekonomije u Rijeci. Planirao je, siguran sam, zalagati se i dalje. I više. Naučio je štošta na tim studijima pa se okušao i kao poduzetnik. Više je poliklinika, par trgovačkih društava našeg neumornog heroja. A kao pravi menadžer znao je da ne može sam. Pa je pozapošljavao obitelj po odjelima javnih bolnica, javnim veleučilištima, firmama i poliklinikama. Da je Tito danas živ pa da pita našeg Krešu Sirotanovića što mu treba, ovaj bi mu spremno odgovorio: „Veća robotska ruka, druže Tito!“

I nikome, baš nikome i baš nikada, na pamet palo nije pogledati koliko naš junak radi. Obavlja li uopće svoje javne poslove? I kako? Koliko mu traje radni dan? Kako odradi nastavu na tri fakulteta u tri različita grada, operira i šefuje na klinici, vodi veleučilište? I sve to, rekla bi Desanka M., u jednom danu. Na brdovitom Balkanu. Nikome, baš nikome nije se upalila lampica pa da zapita kako stigne? Nitko nije pitao. Ni šefovi bolnica ni ministri. Nije to mučilo ni Liječničku komoru, dekane, prodekane, časno vijeće jedan, dva, tri, četiri, pet, koliko već, medicinskih fakulteta i zdravstvenih veleučilišta. Ni Sveučilište. Pardon, više njih, rektore i prorektore, vijeća i odbore. Nikoga.

Nitko se u ovoj državi ne zapita za sve naše forenzičare-branitelje, njihove stanove i tezge. Nikoga ne „žuljaju“ svi liječnici, gradonačelnici, znanstvenici koji su i saborski zastupnici. Nikoga ne zanima kako operiraju kada su u saborskom klubu, kako vode grad kada su na odboru, kako predaju dok su u Sabornici? Kao Lenjin, ženi kažu da su kod ljubavnice, ljubavnici da su kod žene pa u miru rade znanstveni rad. Ali zapravo ne rade! I nikoga to ne brine. Ne treba dalje, kladim se da svatko znade liječnike koji rade po bolnicama, poslijepodne privatno. A samo je u splitskom KBC-u barem petnaest liječnika radilo privatno u radno vrijeme svog bolničkog zaposlenja. To je inspekcija utvrdila. I – nitko ni da trepne.

Naslušali smo se bajki. Volimo ih slušati. Vjerujemo u prelijepe princeze i muževne vitezove. Vjerujemo u sve svece koji redom žive oko nas. Najviše u politici. Vjerujemo im kao što vjerujemo u naše najplavije more i najmanji grad na svijetu. Zato se i ne pitamo. Vjerujemo šarlatanima, onima koji uspješno „trguju“ znanošću ili zdravljem, lijekovima i opremom. Vjerujemo i političarima koji još uspješnije trguju obećanjima i društvenim utjecajem. Vjerujemo. I šutimo.

No nisu sve šutnje jednake. Neke su „jednakije“. I opasnije. Najopasnija je šutnja znanosti, akademske javnosti. Najboljih ljudi! Savjesti zajednice. Ili bi barem to trebali biti. No ima li naša zajednica tu savjest? Savjest onih kojima je istina i stvarnost, nezaobilazna činjenica i aksiološki postulat. Ne samo „šminka“, besadržajno estetsko uljepšavanje sebe samih. Ili nešto metafizičko, nedokučivo, neopisivo. Samo, je li naša znanstvena zajednica upravo takva? Onda kada ne postavlja važna pitanja, ništa je ne brine, ništa ne čini.

Jeste li čuli da je itko propitivao sve naše gore-opisane delije ostvarivanja vlastitih interesa i probitaka, koji od funkcija i tezgi grabežljivije gomilaju samo novac i utjecaj? Recimo ono elementarno: kako rade? Ispunjavaju li obveze? Odrade li svoju plaću? Za svoje javne angažmane. Naravno, valjalo bi upitati i koliki je stvarni doprinos tih nezamislivo „sposobnih“ ljudi znanosti i struci, društvu i državi? Jer možda je slab. Ili nikakav. Možda ne uspiju odraditi ni minimum svojih obveza. A njihov bi nerad na važnim pozicijama, funkcijama, mnogi mogli skupo platiti. Što ako, a to nitko ni ne pomišlja, oni ciljano gomilaju pozicije i funkcije, mjesta i ugovore, samo kako bi radili za sebe? Ne za društvo i zajednicu, ni za društvo znanja ni akademsku zajednicu! Što ako nisu vrhunski uvaženi znanstvenici i stručnjaci, već tek egoistični šarlatani? Što ako nisu ni dobronamjerni, već zloćudni i zloglasni? Što ako umjesto na progresu, rade na šteti? A „učena zajednica“, akademska, znanost i struka, šuti!

Vrsnost znanstvenika i stručnjaka nije pitanje titula i funkcija. Ne radi se o tome da uvažavamo zvučne kratice i zvanja. A još manje tome da je bit u karikaturalnoj estetici društvenog ili, još gore, političkog utjecaja. Ne. Srž leži u tome da akademska zajednica i javni intelektualci snose odgovornost. Veliku, najveću. Na tome počiva akademska etika zajednice koja izgrađuje ekonomiju, društvo, svijet. A mi smo tu znanosti i struku, znanje i stručnost, posve komercijalizirali, čak i estradizirali. Karikirali i trivijalizirali.

Nisu znanstvenici oni koji su samo svjesni zakona i profesije, ali ih se ne drže. Nisu znanstvenici oni koji su upoznati s aktualnostima, ali im ne doprinose. Znanstvenici nisu špekulanti! Nisu profiteri. Kao što ni liječnici nisu rentijeri. Barem ne bi trebali biti. I to treba reći. No to se ne govori u društvu u kojem su znalci i stručnjaci spremni prokockati ugled. Pa čak i Sveučilište i Akademija pristaju imati nisku, svjetovnu i profanu, cijenu. Onu srama. Mjerenu u kojekakvim mjesečnim nagradama, dodatku dohotku ili mirovini.

Tako smo mi našli svoj „put“. Od Keynesa smo stvorili Ostapa Bendera. Od socijalne države gusku koju se čerupa. Od znanstvenika paradigmatske uhljebe i tezgaroše, varalice i lopove. A od društva budale koje to plaćaju. Šute. I trpe.