„Ne kantati (ne kantati)

dobar biti (dobar biti)

i mučati (i mučati)

ne pensati, ne pensati

Eviva la naša omiljena stranka

eviva i čeki šoto banka, šanka

eviva ombol, kapuz i rakija

i tusta blaže neka nam kanta“

Saša Milovanović – Sale Veruda

Prošlo je mnogo godina od kada sam pročitao Miloszev ‘’Zasužnjeni um’’. Knjizi me, priznajem, privukao naslov, mnogo bi manje uzbudljivo zvučalo da je um bio „zarobljen“. A upravo je zarobljen um, izostanak mišljenja i stava, oportunizam intelektualaca koji šute i skrivaju se dominirao u tadašnjim „narodnim demokracijama“. Rijetki koji su govorili najčešće su loše prolazili. To je škola koju smo naučili. Šutnja je zlato. Ispeci pa (ne) izreci.

Prošla su desetljeća. „Narodnih demokracija“ više nema. No škola šutnje je izučena. Um i dalje zarobljen. Zasužnjen. Intelektualci šute. Misleći ljudi možda misle, no ne izgovaraju. Intelektualci, inteligencija, „avangarda radničke klase“ bježe od javnosti. Demokracija većini um nije oslobodila. I u našim današnjim, slobodno-tržišnim demokracijama um ostaje porobljen. Zašto? Možemo govoriti, no pametni, mudri, proračunati šute. A bezveznjaci, hulje, budale ne prestaju blebetati. Suvremeno društvo daleko je od onog prošlog, ali ljudi su isti. Jednom naučeno teško zaboravljaju, oportunisti teško postaju aktivisti.

Na slobodnom tržištu ekonomska sloboda posve je efikasna, ostvaruje se ponudom svega i svačega. Sve je dostupno. Za potražnju postoji ponuda. Ono što trebamo. A i ono što možda ne trebamo. A na „tržištu ideja“? Slično se ideal suvremenog kapitalizma ostvario i u tom svijetu. Na znanstvenim ustanovama, institutima, akademijama, fakultetima, sveučilištima mnogo se piše i objavljuje. Pogledajte samo koliko je danas doktora znanosti. Nikada više. Društvo znanja u praksi. Samo, je li baš to na stvari?

Nije. Misleći ljudi robuju idealu „intelektualnog kapitalizma“: piši, objavljuj ili… nestani. Valja ispuniti zakonske uvjete napredovanja. A imati titulu, biti „doktor“, naslovni docent, stvar je i društvenog prestiža. Ali koristi od toga slabo ima. Koji je rezultat tog misaonog kapitalizma u društvu? Nema ga. Mnogo je stavova na papiru, u radovima, „znanosti“, no u društvu ih ne čujemo. Ni ne vidimo njihovu relevantnost. Temeljna je zabluda da će marksistička premisa, kako će kvantiteta prijeći u kvalitetu, pokrenuti svijet, osobito onaj struke i znanosti. Svijet društvenog djelovanja intelektualaca i znalaca. Znanstvenici, intelektualci, „inteligencija“ naizgled su sve produktivniji, napreduju, objavljuju. No istovremeno su pragmatičniji, iz komocije, straha ili lijenosti površniji, ležerniji.

U svijetu znanosti i struke, znalaca i stručnjaka, razvio se specifičan socijalni darvinizam. Napreduje se zbog većih plaća i veće časti. Neki to čine radi mogućnosti da se, potom, podlože politici ili gospodarskim elitama, svojim titulama legitimiraju politička i ekonomska djelovanja. Ima i onih koji šute jer se boje. S razlogom ili bez. Ali iz iskustva. A tako je i lakše. Samo poneki progovaraju, djeluju, potiču. Nedostaje „treća misija sveučilišta“, znanosti, struke, ona koja temeljne misije, visokoobrazovne i istraživačke, dopunjuju doprinošenjem društvu. Potiče, podupire, no i kritizira društveni, ekonomski i kulturni razvoj. A kada to nedostaje koje su i kakve uopće implikacije obrazovanja i istraživanja?

Ne trebamo se čuditi. U društvu u kojem smo kreativnost prepustili političkoj klasi, zbiru samoživih egoista kojima nitko i ništa ne treba, počesto gramzivaca koji u znalcima vide konkurente s kojima će morati dijeliti „plijen“, ponuđenih iz arene loših učenika i često još gorih ljudi – u taj licemjerni svijet istinski intelektualci teško pripadaju. A ako se i guraju tada je to iz sasvim pogrešnih pobuda, kako bi „posudili“ svoje titule, prostituirali ideje, stavovima prikrili bezidejnost, prodali akademske principe. I tu je naša intelektualna scena, ona koja se frommovski pita „imati ili biti?“. A možda je najbolje u miru šutjeti. I napredovati.

Gdje djelovati? Koje društvo mijenjati? Ono u kojem struka ne stoji na cijeni, znanje nema vrijednost. Nije svevrijedna. Već bezvrijedna. U kojem lažne diplome, plagirani radovi znanje sahranjuju. Državu koja producira bezvrijedne studijske programe, besciljnu nastavu koja oplemenjuje samo novčanik predavača. Kako se postaviti u tom civilizacijskom sumraku?

Neki će „znalci“ sa strane promatrati, analizirati poteze vlasti. Šutjet će tvrdeći da ih politika i društvo ne zanimaju. U stvari će čekati svoju šansu. A dok čekaju neće se opirati, prešutjet će gluposti, prihvatiti laži, klimati na bezumlje. Žrtva za „bolje“ sutra. Osobno bolje. Zdvojni su takvi: preziru budale, ali čeznu za njihovom pozicijom. Čak i da im (po)služe. Njihovo je javno djelovanje upravo služba kod onih i za one koje bi trebalo kritizirati. Spremni su prokockati svaki ugled. I vlastiti. I znanosti. Pristaju na svjetovnu profanu cijenu. Onu koja se mjeri u znanju koje to nije. Znalci su to koji prodaju ime i ugled kao jeftinu reklamu slabog akademskog sadržaja. Titula je važna, stav ne. Štetočine. Oni koji će za stotinu eura govoriti istinu. Jazavci koji će izaći na sunce kada zažele nastavak karnevala.

Ima i akademsko okruženje koje šuti, strepi pred pojedincima bez ugleda. Često su to i oni koji imaju sve titule i najbolje diplome. A žive u svijetu fusnota i citata. Njihova je moralna superiornost što znaju pravila i razmišljaju. No naučili su da bolje napreduju oni koji mnogo šute. I misle samo kada to treba. Boje se sudjelovati u društvu, andrićevski znadu kako i mišja rupa vrijedi hiljadu dukata. Jest, potajice će se nadati da pamet i znanje pobjeđuju. Ali ako ne, tada je kriv sustav. Ne pasivnost. Njihova vlastita.

Konačno, postoje i oni koji nepopustljivo i nepokolebljivo djeluju. Onako kako ih je znanje i struka poučilo. Zalažući se za njih brane temeljne vrijednosti civilizacije. Da, politiku znanje i kultura opterećuju. Primitivizam vlada. Razbojništvo prijeti. Mediokriteti dominiraju. Pritisak znade biti neizdrživ, no stav i mišljenje borba su za društvo koje ne smije biti utišano. Ni ubijeno. A za to vrijedi i trpjeti. To je ona budućnost koja je započela s Arhimedom, Erazmom, Brunom, Zweigom. Njih je, nažalost, najmanje. Ali znaju da bez ideja i stavova, sadržaja i emocija, ideala i hrabrosti njihova znanost je samo scenografija, mimikrija. Vještina prikrivanja.

Profesionalno je hermetičan svijet akademskog promišljanja. No kada se krene skrivati iza intelektualne čistoće, tada uopće ne služi društvu već napredovanju, citiranju, referenciranju radova i knjiga. Još gore kada služi politici. Daju intervjue da podrže one koji će kasnije podržati njih. Članci koji se pišu na zahtjev. I po potrebi. Onih kojima treba alibi. Sigurnost oportunizma zavladala je društvom. Strašno je kada obuzme i sveučilišta.

Današnji „javni intelektualac“ nije usmjeren prema javnosti. Prije svega misli o sebi. Ne obraća se nikome, samo kolegama, recenzentima koji čitaju radove. Javnost od toga nema ništa. Intelektualci su se izgubili u intelektualizmu, elitizmu ucifranih prezentacija i prepričanih knjiga. Stvaraju jedni za druge. Društvo ih ne zanima. Za bolje se neće boriti. To može biti opasno. A čak i ako nije, nije ni oportuno. Tko će naručiti studiju, tražiti dobro plaćeno mišljenje, ako se zamjeriš. Kome? Ne javnosti. Politici.

Kada se pitate zašto prozivaju Grlić Radmani, vrijeđaju Šipići, optužuju Primorci, svađaju se Milanovići i Plenkovići – to je zato što oni koji bi trebali govoriti šute! Ili čak asistiraju. Savjetnici. Važni i odgovorni uvijek imaju razlog. Za sve postoji obrazloženje. Ali nitko da pita zašto nisu kupili pristojan trajekt? Zašto se ne dogovaraju? Što ne kupe klime, nego odgađaju početak škole? Što ne onemoguće revizionizam, zabrane ZDS? Što će nam Rafalei dok umirovljenici vraćaju boce? Koja korist od OECD-a za mlade koji bježe?

No u državi sklerotične znanosti, umjesto ideja dijeli se gemišt, umjesto strasti kolači. Poštenje, ispravnost preskupo koštaju. Ponekad se čudim onima koji se čude. I sebi se čudim. No bolje i čuditi se. Nego služiti.