„One hundred years from this day

Will the people still feel this way

Still say the things that they’re saying right now?

Everyone said I’d hurt you

They said that I’d desert you

If I go away

You know I’m gonna get back some how“

---

„Sto godina od današnjeg dana

Hoće li se ljudi i nadalje ovako osjećati

Hoće li još uvijek govore stvari koje sada govore?

Svi su rekli da ću te povrijediti

Rekli su da ću te napustiti

Ako odem

Znaš da ću se nekako vratiti“

Gram Parsons

‛Brod plovi u Zagreb“ crno-bijeli je film Rudolfa Sremeca iz 1961. U formi filmskog žurnala dokumentaristički se prikazuje put parnog broda Dunavskog Lloyda iz Siska „Bosna“ i motornog broda Hidrotehne iz Zagreba „Gvozd“, Savom prema Zagrebu, u svibnju 1960. godine. Pred, dakle, 63 godine. Prosječna starost ukupnog stanovništva Republike Hrvatske iznosi 44 godine pa se prosječni stanovnik Lijepe Naše ne može niti sjećati te davne 1960. Može, međutim, pogledati film.

Zašto spominjem taj kratki film od jedanaest minuta? Razlog je jednostavan – u tom filmu opisana je bit toga u čemu ne uspijevamo. Volimo mnoge stvari okititi „nacionalnim“, recimo, nacionalni je stadion, nacionalne su i strategije, ciljevi, ponos. Toliko je toga u nas „nacionalno“. No rado zaboravljamo neuspjeh koji je, također, „nacionalni“. Možda i ponajviše. Čak i epohalan. A mnogo je tog neuspjeha. Nacionalnog.

Pred šezdesetak godina brodom se krenulo put Zagreba. I to ne bez razloga. Zapravo, sa sasvim jasnim ciljem – dokazati mogućnost da se Zagreb prometno poveže Savom i prikazati perspektivnost takvog povezivanja. I baš je taj crno-bijeli film svjedok našeg nacionalnog neuspjeha. Nije mi, naravno, cilj nabrajati sve silne naše neuspjehe mada bi se njima moglo ispuniti stranice kolumni, bilo bi teksta. Konačno, iz broja u broj Nacional se time i bavi. No arheologijom našeg neuspijevanja ne želim se ovdje baviti, zanima me budućnost.

Koje su teme naše politike? Prozivanje političkih oponenata za korupciju i kriminal, optužbe za ekonomske promašaje, recimo, afera s plinom, aktualna priča o kupovini medija javnim novcem… Sjetite se priče s lažnim covid-testovima. Naša je politika svijet međusobnog optuživanja. To, naravno, ne bez razloga. Nisam poznavatelj baš svih svjetskih prilika, ali mi je teško zamisliti državu i društvo u kojima je toliko temeljito osporen moral kao u nas. Europska država, a sadržajno Afrika sa strujom. I tekućom vodom. A to posrnuće upravo je od onih koji bi imali biti nositelji morala, koji bi se na moral trebali oslanjati, osobno ga svjedočiti. Od političara i nositelja javnih dužnosti.

Davne 1960. film se dotaknuo teme koja je i danas jedna od ključnih tema našeg napretka. A upravo se njome politika ne bavi. Tema je to koja je politici „servirana“, izrađena je i projektna studija na tu temu: „Program zaštite, uređenja i korištenja rijeke Save i zaobalja od granice s Republikom Slovenijom do Siska“. No od realizacije ništa. To je taj naš „nacionalni neuspjeh“, neuspjeh „nacionalne pameti“. Nakon 1960., tek 2014. godine evidentirala se mogućnost izgradnje pet hidroelektrana na području Zagreba i još nekoliko nizvodno prema Sisku. One bi stabilizirale vodotok i preuzele na sebe distribuciju vodnih valova. To bi, pak, omogućilo uklanjanje nasipa na području grada. Zamislite prostor koji bi se uz Savu dobio: možete li zamisliti kako bi se to moglo iskoristiti za prometnu infrastrukturu koja bi nesmetano i neprekinuto prolazila kroz, praktički, centar grada? Ili mogućnost postavljanja solarnih panela na potezu prostora danas ograđenog nasipom? Zamislite javne sadržaje koje bismo mogli ostvariti u prostoru uz rijeku. A realizacijom projekta djelovalo bi se na povišenje razine podzemnih voda i njihovu stabilizaciju, čime bi Zagreb dugoročno osigurao pitku vodu.

Projekt iz 2014. nije stao, nastavio se promišljanjem vizionara. Oni su, naravno, inženjeri. Nažalost ne i političari! Na 8. Saboru hrvatskih graditelja 2021. prezentiran je rad „Koncepti uređenja rijeke Save u Zagrebu“. Tu je razrađena vizija dovršetka odteretnog kanala Sava-Sava prema Sisku, čime bi se današnji tok Save kroz grad ostavio na razini protoka nužnog za postojeći sustav odvodnje, prihranu podzemnih voda i korištenje vode za zagrebačke termoelektrane. Hidroelektrane bi se tada mogle graditi na toj umjetnoj građevini što bi imalo manje negativne utjecaje na okoliš, a kako bi se gradile „na suhom“, to bi i troškovi izgradnje bili niži. Neopisivim mi je zanosom Zdravko Jurčec, s troje nastavnika s Građevinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu suautor tog rada, objašnjavao kakvu bismo, primjerice, marinu mogli izgraditi na tom kanalu, a oko nje prostor kvalitetnog stanovanja s pogledom na rijeku. Zamislite izgradnju nekoliko novih kvartova Zagreba oko Save – zagrebački 19. Bezirk. Nakon izgradnje Novog Zagreba, bio bi to epohalni sljedeći korak zagrebačkog urbanizma.

Ima u ovoj priči, koja zvuči poput sna o budućnosti, i neočekivanog. Recimo, taj projekt bilo bi prilično jednostavno provesti: sve zemljište na kojom bi se taj projekt ostvario u vlasništvu je Republike Hrvatske. Projekt je „zelen“, a kao takav mogao bi se u najvećem dijelu financirati europskim sredstvima. Bio bi ostvariv u razdoblju od desetak godina, nije mnogo više trebalo Sloveniji da regulira donji tok Save. No od 1960., 2014., 2021. prošlo je godina i godina, a ništa se pokrenulo nije. A zapravo trebaju samo bager i jaružalo. I krenuti.

Padaju mi, dok pišem ovaj tekst, na pamet i sjajne ideje Ivice Plaveca, nastavnika s Arhitektonskog fakulteta, o izgradnji nadzemnih koridora u vidu tuba kojima bi se pomičnim trakama mogao spojiti centar Zagreba s Novim Zagrebom. Inženjerski um ne samo da traži i nalazi rješenja za probleme suvremenog života u gradu, već nudi i vizije razvitka. No naš je problem što našu politiku to ne zanima. A taj izostanak političara, onih koji će uz rješenja nuditi viziju (ne nadu – to je posao za Crkvu), upravo je razlog našeg društvenog osiromašivanja koje traje i sada kada smo u Europskoj uniji.

Ali ne valja klonuti. To što danas imamo političare bez društvenog, ali i ljudskog formata, one koji karijere osnivaju na međusobnom optuživanju i vrijeđanju, koji su loši u svom poslu upravljanja državom i promišljanja njene budućnosti, ne znači da je stvar zadano nepromjenjiva. Korupcija i kriminal jesu naša stvarnost, no baviti se samo njima, optuživanjem i vrijeđanjem, ni danas ne daje političkog rezultata. Tu perspektive nema. To se vidi i iz toga što neproduktivna opozicija ne uspijeva na tome poentirati, ljudi ne nagrađuju političke žalopojke, nego žele dimenziju razvitka. Neće glasati za nekoga samo zato što je manje korumpiran ili prstom upire u onog tko je ogrezao u kriminalu.

Uvjeren sam da u svom društvu možemo napisati praktične zakone, na njima izgraditi izvrstan društveni sustav i na viziji zasnovati državu i gospodarstvo koje stanovnicima jamči perspektivu egzistencije, ne odlaska. Zbog toga se ljudi trebaju uključivati u politiku. Da se ostvaruju upravo projekti poput ovog savskog, projekta upravo u skladu s idejom napretka u koji vjerujem. To, a ne ulazak u Schengen ili eurozonu i kupovina vojnih zrakoplova, istinska je društvena nužnost.

No da se vratim na početak. Kada je moj sugovornik Slobodan Ljubičić tadašnjem premijeru Sanaderu odnio film „Brod plovi u Zagreb“, ovaj ga je izbacio iz ureda. Anegdotalno, Sanader je film doživio kao promociju maksime „Padaj silo i nepravdo!“ I od tada čekamo društvene aktere koji bi podržali njegovo ostvarenje. To bi, svakako, trebala biti Akademija. Ona bi trebala ispunjavati „nacionalnu“ ulogu djelovanja na društvenu perspektivnost. Trebala bi to biti i inženjerska zajednica. I istaknuti pojedinci. No dok te aktere ne nađemo, „lociramo i identificiramo“, stagnirat ćemo. Ne samo zbog ovog projekta, već iz lošeg nacionalnog principa.

Sada davne 1990. Ante Marković izrekao je rečenicu: „Zablude ćemo plaćati siromaštvom, trovanjem duha i položajem daleke periferije u Evropi.“ Toliko točno. Izrečeno od vjerojatno posljednjeg vizionara kojeg smo u politici imali.