„What if I got it wrong

And no poem or song

Could put right what I got wrong

Or make you feel I belong

What if you should decide

That you don’t want me there by your side

That you don’t want me there in your life“

---

„Što ako sam krivo shvatio

I ne postoji pjesma ili pjev

Koja bi mogla ispraviti ono što sam zgriješio

Ili učiniti da osjećaš da si pripadamo

Što ako bi odlučila

Da me ne želiš pored sebe

Da me ne želiš u svom životu“

Christopher Anthony John Martin, Guy Rupert Berryman, Jonathan Mark Buckland, William Champion

Kolumne su komforna forma. Svašta možeš napisati. Možeš povlađivati. Prikazivati se pametnijim. Recimo, kada pišem tekst u neuglednom uredu u Gundulićevoj, osjećam se važno. Ozbiljan sam si. Analitičar, nešto poput Kopala. Kolumne, međutim, nose rizik. Kad glumiš Kopala, prije ili kasnije pronađe te crni labud. Analiza gotovo uvijek završi u predviđanju, a ta se zamišljena budućnost nekad ne dogodi, opovrgne se. Prognoze je sigurnije pisati nakon što se ostvare, kroničari ne griješe. Umjesto „što ako“ sigurnije je opisivati kronologije i sricati nekrologe. Søren Kierkegaard bi zaključio da se život može shvatiti samo unatrag. A opet – živi se prema budućnosti.

Kronika prvo. Hrvatska je posljednjih tridesetak godina politički živjela duopol. Dvije su se opcije institucionalizirale. S desna HDZ, slijeva SDP. O njima se sve znalo. Dok je HDZ u tišini legitimirao ZDS, SDP se protiv njega pozicionirao. Dok je HDZ-u odgovaralo zagovaranje zabrane prekida trudnoće, oko toga je SDP okupljao. Već devedesete, od samog početka kad su se „dinari“ vozili u Bosnu, kad se krenulo zarađivati na naoružavanju ili privatizirati, HDZ su identificirale sinonimom marifetluka. Sanaderova epoha simboliku je dopunila i sudskim pravorijekom o „zločinačkoj organizaciji“. To što velika većina članova s kriminalom veze nema, što su čestiti i naprosto obiteljski usmjereni desnici ili žive u krajevima u kojima HDZ ucjenjuje egzistencijom, tu percepciju nimalo ne mijenja. SDP, s druge strane, stranka je dobronamjernih. Jest, nesposobni su, neodlučni, gotovo su sva svoja obećanja iznevjerili, no u poštenje se nije diralo. Tri desetljeća naša je politika počivala na zakonu spojenih posuda: kada bi HDZ gubio – SDP bi dobivao, kada bi SDP pokazao raskoš svog kukavičluka – HDZ bi preuzeo vlast. Nijedan HSP, Orah ili Laburisti ovu lukrativnu HDZ–SDP dijakroniju vladanja nije mogao pomrsiti. Jedni su imali Kutlu i Gucića, drugi Vrhovnika. Todorić ih je, naravno, imao sve (u džepu). Za mlade i ambiciozne svijet je bio jednostavan. Ako si u devedesetima zakasnio u HDZ, SDP ti je bio suđen, ako nisi stigao upoznati Ivicu Račana, šansu bi ti dala Jadranka Kosor. Biblijski, „u početku stvori Bog HDZ i SDP… I bi svjetlost“.

A onda su se za stolom pojavili novi kartaši. Most, Možemo, po putu je i desni HDZ postao još desniji Domovinski pokret. Ljevica jest ostala ljevica, a desnica – desnica, no novi su akteri načeli pitanje je li HDZ uopće prava desnica i ima li u SDP-u išta zaista lijevo. Politika je prestala biti suntzuovska vještina čekanja. Prazni frazemi iz udžbenika „Politika i gospodarstvo“, otrcane floskule o komunjarama ili lopovima ne funkcioniraju kada se karta partija s više igrača. Tu banalnosti o vraćanju iskonskim vrijednostima, mantre o domoljublju ili ljudskim pravima, jednostavno ne prolaze. Most i DP svoj su prostor zauzimali prokazivanjem HDZ-a, Možemo! je napao SDP tvrdeći da je samo loša kopija lijevog, imitacija avangarde, da im je sinekura važnija od modernosti. Duopol se izlizao. Samo što se nije pretvorio u slobodno tržište političkih ideja. Ne. Postao je monopol.

U Hrvatskoj danas, žao mi je što ću to napisati, postoji jedan politički faktor – HDZ. Preciznije, jedan je pravi igrač – premijer. Jer nema objašnjenja kako to da nakon svih silnih afera, ministara izgubljenih po hodnicima USKOK-a ili spisima Europskog javnog tužitelja, postoci ne klize put SDP-a. A ne rastu ni Most, DP ili Možemo! Jest, mladi su glasali odlaskom, jest, HDZ je stvorio strukturu o sebi ovisnih, jest, ovladali su medijima, ali afera na aferu, skandal na skandal, opozicija ne uspijeva dominirati. Samo su skupljači ispucanih lopti, rezerva na zagrijavanju. Koja cijelo drugo poluvrijeme trči sprintove po atletskoj stazi. Ali ne ulazi.

Uzmimo posljednju aferu. Imamo ozbiljno razrađenu shemu podjele plijena, aferu koja je, u punom smislu, septička jama demokracije. Ne samo što mediji pristaju biti „kupljeni“, još gore, oni u kriminalu sudjeluju. Ali i politički akteri u tom političkom gnoju pristaju imati „dionicu“. Na informacijama istog „savjetnika“ zastupnici Mosta vježbali su svoje moralno poslanje. Ne mogu shvatiti da su svoje političko djelovanje gradili na informacijama koje su im plasirali akteri HDZ-ovih unutarstranačkih utakmica. Nisu shvatili da je to „plod otrovne voćke“? Nije im palo na pamet da su se pretvorili u oružje u političko-mafijaškom obračunu HDZ-ovaca? Slikovito, pristali su biti Luca Brasi u borbi HDZ-ovih klanova. To nije uloga političkog pozitivca. Jesu li bili diletanti? Nisu shvatili da su „upravljani“? Ili im je sve bilo jasno, ali su pristali biti iskorišteni. Izbor između blesav i pokvaren i nije najbolji.

Ne, drugo je posrijedi. HDZ-ovi desni konkurenti zapravo se ne bore za vlastito mjesto na političkom obzoru. Oni ne nude ništa novo ni dobro, samo žele prokazati neku od struja u HDZ-u, pomoći suprotstavljenoj kliki. Tim pristankom na sudjelovanje u borbi „za bolji HDZ“ i Most i DP pristaju okončati vlastiti subjektivitet. Njih ne zanima emancipirati vlastite politike već drugačiji HDZ, onaj s kojim će u perspektivi formirati vlast. Nisu desna opozicija već žele s „popravljenim“ HDZ-om preuzeti vlast. Dompok bi tada bio sretan preuzeti, recimo, ministarstvo poljoprivrede i gospodarstva, a Most bi, pretpostavljam, tražio MUP i ministarstvo bogoštovlja, ćudoređa i nastave. I to je to.

HDZ je, naprosto, jedini politički okvir desnice. I zato desna opozicija ne može profitirati čak ni kada poentira na prokazivanju HDZ-a. Onaj tko želi glasati za HDZ, glasat će za HDZ, zašto bi glasao za one koji, u konačnici, za Hrvatsku vide samo HDZ, ali bolji, pošteniji, i drugačiji?

Ljevica. Scena fantastična kao kod Ionesca. U njoj SDP bezbojan i bezidejan. Neuvjerljiva ljevica koja i ne zna koga bi trebala zastupati. Izgubljeni u hipertrofiji „politika obećanja“ za koje građani ni ne znaju. Uz današnju inflaciju, rast cijena, SDP se uopće nije nametnuo na temu standarda i egzistencije. Ali temu poticane stanogradnje guraju u državi sa 600.000 praznih stanova. Predviđaju rast mirovina, ali za četiri godine. Duhovito. Ali imaju „platformu Dostojanstvo“, što god to bilo. Politika je svedena na mrežno zasipanje objavama koristeći riječ „dostojanstvo“. Osim što dostojanstvo povezujem uz desničarske koncepcije ljudskih prava, ono i podsjeća na HDZ-ovo „Vjerodostojno“. Još kad vidim vizuale kao preuzete iz kampanje Zorana Milanovića, ne mogu ne pomisliti da je PR-strategija kraduckanje dviju kampanja: HDZ-ove i Milanovićeve.

Uz to, SDP je Možemo! prepoznao kao „trendsetere“. Pa kad se nisu s njima uspjeli povezati, odlučili su ih kopirati. I bespogovorno podržavati. Oko stadiona i crkvi po Zagrebu, podržavaju svaki kredit u Zagrebu. Socijaldemokratske teme? Politika SDP-a u glavnom gradu, okosnici pobjeda ljevice, svedena je na dizanje ruku pokušavajući se prilagoditi „trendovima“. To umjesto da se bave ljudima. „Lakši put“.

A Možemo!? Jedino još SDP ne vidi ili ne želi vidjeti da je Možemo! gotovo. Eksplozija na Jakuševcu kraj je priče. Sada kreće lagano umiranje. Nije dalek dan kada će se ljudi koji su za Možemo! glasali za to ispričavati. Jedini rezultat bit će četiri godine izgubljenog upravljanja gradom. I ubrzana „beatifikacija“ prethodnika. Na sljedećim parlamentarnim izborima desetak mandata, ali preuzetih od SDP-a, od još veće tugice. Toliko o lijevoj opoziciji.

Tako je to. Predviđanje mene, „Kopala“, glasi: Možemo! uzima od SDP-a, SDP ne uzima ni od koga. Ni na desnici ne uzima od HDZ-a. HDZ ostaje na vlasti. Umjesto duopola, politička monokultura. Nekadašnji zakon spojenih posuda sada je zakon spojenih jaja. Stišćeš HDZ-ovce, a i opet na kraju boli sve ostale.

Volio bih da griješim. Nek’ bude labud. Makar jaja boljela mene.