Kao i golema većina zemalja svijeta, Republika Hrvatska nije ostala pošteđena koronavirusa. Na svu sreću, opasnost epidemije koja je prerasla u pandemiju, prepoznata je – možda uz tek mala kolebanja u prvim koracima – na vrijeme, a to znači da su pravodobno poduzeti i prvi radikalni potezi u nastojanju da se širenje virusa zaustavi. Krizni stožer Civilne zaštite, koji vodi ministar unutarnjih poslova, ali čije aktivnosti definiraju ljudi struke na čelu s ministrom zdravstva, liječnikom, odredio je prekid rada dječjih vrtića, škola i fakulteta, kao i otkazivanje svih kazališnih predstava i koncerata, te zabranio okupljanja skupina većih od deset ljudi. To je bio prvi korak. Slijedila su nova ograničenja, sve do prekidanja svih aktivnosti koje na jednome mjestu okupljaju više ljudi; dakle, praktički zaustavljanje privrede, pa onda zatvaranje restorana, trgovina, osim onih s prehrambenim proizvodima i ljekarni, te preporuka – kako se epidemija širila i kako su se širile spoznaje o virusu o kojem još uvijek ne znamo mnogo, protiv kojega još nema cjepiva niti imamo pouzdanu terapiju za liječenje oboljelih – da se ne izlazi iz kuća i stanova osim kad je nužno, a i onda po mogućnosti s prekrivenim nosom i ustima.

U određivanju tih mjera nedvojbeno su značajnu ulogu imala i kineska iskustva, a u njihovu provođenju pomogla je činjenica da neobuzdana privatizacija koja nije poštedjela ni zdravstvo, ipak nije uspjela uništiti temelje koncepta javnog zdravstva. To je onaj koncept što ga je upravo u Kinu prije Drugog svjetskog rata donio veliki hrvatski medicinski ekspert Andrija Štampar. Kombinacija tih dvaju faktora, uz nedvojbenu kompetenciju ljudi iz Stožera Civilne zaštite, omogućila je da broj oboljelih u Hrvatskoj raste vrlo sporo (za razliku od susjedne Italije) i da je broj smrtnih slučajeva, barem do početka travnja, bio ispod 20. Usporedo s time pripremljeni su improvizirani prostori u kojima će biti moguće, bude li se ukazala potreba, smjestiti stotine pacijenata. Mislilo se, dakle, unaprijed i nije se čekalo da nas razvoj pandemije natjera na poduzimanje određenih mjera. Na primjeru nekih drugih europskih zemalja, ali i Sjedinjenih Američkih Država, vidimo kako se za oklijevanje i podcjenjivanje opasnosti virusa plaća visoka cijena u ljudskim životima.

Izuzetno cijenimo pomoć što smo je primili iz Narodne Republike Kine, a koja nam je nesumnjivo pomogla u uspješnom nastojanju da se obuzda epidemija.

Kao čovjeku koji se praktično cijeloga života bavio politikom, žao mi je što politika, na svjetskoj razini, nije shvatila da mora ustupiti mjesto struci. Žao mi je što svijet čak i u ovakvim okolnostima nije jedinstven i što ponekad stari politički antagonizmi nadvladavaju ono što bi trebalo biti primarno, a to je briga za ljudske živote. Apsolutno podržavam ideju predsjednika Narodne Republike Kine da svijet na opasnost koronavirusa odgovori zajedničkom i koordiniranom akcijom, baš kao što sam podržao i inicijativu bivšeg britanskog premijera Gordona Browna koja se u osnovi svodi na jedno: na globalnu opasnost valja dati i globalni odgovor.

Nakon ove pandemije, a ona će proći, u to ne sumnjam, svijet više neće biti isti. Morat će se dobro razmisliti o mnogim stvarima; od sposobnosti nacionalnih ekonomija u različitim društveno-ekonomskim modelima da se održe u uvjetima gotovo potpunog zaustavljanja proizvodnje i nakon toga ponovo pokrenu uz što manje gubitke, preko potrebe da se bez suvišnih rasprava privremeno suspendiraju mnoga ljudska prava da bi se održalo ono osnovno – pravo na život, pa do ustroja zdravstvenih sustava i njihova osposobljavanja da se efikasno suoče s izazovima poput pandemije. No iako su to pitanja za budućnost, bila bi kobna pogreška ne potražiti na njih odgovore. Dok još ima vremena.