„Jedan, dva, tri, četiri

izgubljeni, ima nas još

Godinama pričaju

nema nas puno

a sve nas je više

sve nas je više

godinama pričaju

ima nas malo

a sve nas je više“

Zoran Prodanović

Politički se računi ispisuju. Uskoro, vjerujem, bit će i ispostavljeni. To nije smisao izbora, ali posljedica jest. Za neke izbori završe vlašću, za druge se pretvore u pitanje odgovornosti, unutarstranačkih nezadovoljstava, svađe. U večer izborne pobjede sve se čini jednostavno, no ako pobjeda nije trijumf, već sljedećeg jutra kreće kondicioniranje predizbornih obećanja, kao pretpostavka koalicijskih kompromisa. Računica aktualne pobjede već sada upućuje da ćemo dobiti vlast drugačiju od dosadašnje. Ne nužno krhkiju, kako se može činiti, no svakako složenijih odnosa. Ta je većina skuplja, a i naginje udesno.

Desna renesansa koja se zbila buduću bi vladu mogla voditi političkom manirizmu. Bahata monumentalnost do sada vladajućih, njihove političke hvale i samohvale, morat će se utišati kako ne bi manjem partneru stvarale dojam da su nebitni. Zato manirizam. Majstorstvo će trebati da pomiri raznolikost europejstva i hinjenog suverenizma koji se skriva iza domovinskog skepticizma prema globalnom, tržišnom, ravnopravnosti… A vlast će se morati uzdržavati i od vanjskih pojavnosti moći. Stilistika takvog sklada tehnička je, protokolarnija, jer će počivati na redukciji sadržaja. Radikalni stavovi mogu biti naznačeni, no ne znači da će biti i ostvareni. Neke će interpretacije biti prepuštene „mašti na volju“, bizarno će se iznalaziti očima zainteresiranog promatrača kako on ne bi bio razočaran. Ali i kako ne bi iritiralo (desni) centar, političko ishodište Andreja Plenkovića. Jasno je kako ekstremna ideja, naprosto, ima ograničen broj mandata, reduciranog je dosega pa inzistirati na njoj jest siguran put u gubitak podrške. I vlasti. S druge strane, i politički desnija populacija očekuje uvažavanje pa će narativi bar nominalno biti drugi. Treba li očekivati da takav manirizam urodi barokom, političkim, teško je reći. Osobno, prije bih tipovao na nacionalni kič s iskazima primitivnog populizma koji će goditi desnici. No to je samo apriorni stav prema toj estetici.

Apstrahirajući ambalažu koju očekujem po dogovoru HDZ-a i DP-a, brzo će se ukazati sadržaj. Ili neće. Cilj nije samo vlast osvojiti ili ispregovarati. Već vladati. A to znači pokazati „osobnu kartu“. To, ne populizam ili nacionalno glorificiranje, decidirat će status vlasti. U mojim očima svakako. Ovoj će se vlasti, već od uvjeta njena formiranja, zacijelo u didaskalije upisati estradno filoustaštvo i malograđanski konzervativizam. Mi koji drugačije mislimo mogli bismo cmizdriti ili se osjećati kao majmuni. Taj doživljaj u Hrvatskoj i nije nepoznat. Ipak, ako već pred nama jest majmunsko iskustvo, neka bude ono Rafikija. Pa ću, kao on Simbi, reći hajdemo pogledati dalje no što vidimo. Svakako dalje od koalicijskih pregovora. Stoga, evo, pet pitanja kojima ću „mjeriti“ buduću vlast. Blajburgovanja, pozdravi starim bojnim pokličima, bit će nužna estetika, no sukus je ovo.

1. MIROVINE

Mnogo se obećavalo umirovljenicima. Nove formule usklađivanja, trajni dodaci, iznosi. Ključno je pitanje koliko će vlast biti spremna opteretiti društvo radi ispunjavanja tih očekivanja.

U uvjetima rasta troškova mirovinskog sustava sa 6,5 mlrd. eura iz 2023. na projiciranih 7,1 mlrd. eura u 2025., koji se tek u oko 53 posto prikupe doprinosima, jasno je koliko se novca već sada dodaje u sustav. Pojednostavljeno, radi se o trećini prihoda od PDV-a: od 25 posto PDV-a osam do devet postotnih poena izravno ide u mirovinski sustav. Više od polovine umirovljenika i sada prima mirovinu višu no u okviru općeg pravila. A to pravilo nastojimo dodatno narušiti. Razumljivo, s obzirom na nizak udio prosječne neto mirovine u neto plaći. No uz loš sistemski omjer uzdržavanja (1 umirovljenik na 1,35 zaposlenih), uz demografiju kakva jest, perspektiva je dovoljno mračna da bismo je još kvarili manipulacijama posljedično izbornim obećanjima. Bolje ispasti lažac no grobar javnih financija i ekonomske perspektive hrvatskog društva.

Mirovine će rasti inercijom povećanja plaća u javnom sektoru. No tu leži rizik inflacije koji će snažno pogoditi slabe. Hoće li se vlast oduprijeti populizmu kupovine umirovljeničke podrške? Osobito ako krene svjetonazorski nerazumno? Nadam se da se lakše suživjeti s laži no izlaganjem rastu proračunskih rashoda. Opet, od nove vlasti očekujem da potvrdi predizbornu laž. Jer je financijski održivija od povjerenja u ispunjavanje izrečenog. Grozno.

2. DEMOGRAFIJA

Nastavno na mirovine, nadam se da će netko utišati populističke šamane demografske šarade. Kad čujem gurue demografije koji poput tele-evanđelista propovijedaju jednostavna rješenja za složene probleme, netko bi trebao kazati kako se radi o zaluđenim sektašima koji glupostima pripremaju naciju na kolektivno, simboličko, samoubojstvo.

Istina je jednostavna: s prosječnom starošću od 45 godina, u Hrvatskoj smo borbu protiv demografskih trendova izgubili! Nema „nacionalnog reproduktivnog potencijala“. Rješenje su migranti. Možete bajati o bijeloj boji kože, kršćanskoj tradiciji Europe, džaba. Izgubili smo. Mi migrante trebamo. Ne oni nas. Tko tvrdi drugačije laže. Skupo laže s namjerom spaljivanja proračunskih para. Ili ima kognitivnu disonancu. Točka. Full stop.

Rješenje: urediti društvo, dozvoliti da ekonomija funkcionira, ne govoriti gluposti. To je priča o stoljetnoj košnji engleskog travnjaka. Pa za neko vrijeme možda nešto i bude. Ako ćete pustiti demografske varalice i nacionalističke mitomane – gasi sve, motaj kablove.

3. RADITI ILI NE?

Treća tema – rad. Pritom ne mislim da treba ostvariti mokre snove normativnih optimista i gurati se u nove zakone. Bolje: „Mujo, nahrani majmune i ništa ne diraj!“ Za ozbiljnije zakonodavne zahvate ionako nismo kapacitirani. Svakako ne u Ministarstvu rada. U tim uvjetima ništa je bolje od išta.

Radu se može pristupiti i poreznom politikom. Trebalo bi, već je trebalo, dokinuti različito oporezivanje i doprinosno opterećivanje rada. Time se preferira obavljanje rada izvan radnog odnosa – ugovorom o djelu, autorskim djelom, studentskim radom – a kažnjava rad u radnom odnosu. Rad treba „jednako“ koštati da se izbjegnu smicalice (sivog) jeftinijeg rada, a zakida mirovinski i zdravstveni sustav.

Štoviše, vjerojatno treba razmišljati kako drugim oblicima oporezivanja reducirati poreznu presiju rada. Kulturu i disciplinu rada teško ćemo razvijati teoretskim rasprama, potrebni su konkretni primjeri da se rad isplati i da socijalnu državu nema potrebe zakidati.

4. KORUPCIJA I KRIMINAL

To je pitanje pravne države. Ali i istinskog patriotizma. Ciljano ne koristim domoljublje i državotvorstvo, to je više sinonim za pljačku, priprema za prevaru, vježba za muljažu.

Dragi domovinci i zajedničari, pojasnite, kakva je to domovina u kojoj je pravda spora? I nedostižna. Koji je to patriotizam u kojem je sukob interesa prihvatljiv? Država koja je od korupcije i zloupotreba javne vlasti stvorila brend? Društvo u kojem će se, još malo, uvesti zaštićena oznaka izvornosti kriminala.

Korupcije ima i drugdje, kriminala također, ali u nas puno previše. Točno, nismo pred ponorom kako su vaši konkurenti tvrdili. Nismo „još“. Tu je naglasak. Umjesto „pomagajte, braćo“, rekao bih „uzdržite se, braćo, izginusmo!“

5. USTAVNI SUD

Što će vlast, ali i opozicija, učiniti da do prosinca dobijemo deset ustavnih sudaca? Nije to pitanje solilokvija Predsjednika ili ega Premijera. Ključno je ovo pitanje funkcionalne vladavine prava. A to „kako“ vodi pitanju „koga“: kompromis radi znalaca ili zbrinjavanja političara i simpatizera? (Ne)mogućnost kompromisa da dobijemo najbolje. Ili loše. U tome je sukus i ustavnosti i demokracije.

Pet je to tema na kojima ću provjeriti novu vlast. Većina dosadašnjih na tome je padala. Ovako ili onako. Manje ili više. Hoće li nas novi, desni, neočekivano iznenaditi? Ili ponovno potvrditi jednostavan princip: kada si neostvaren, najlakše je biti političar. I ne ostvariti ništa. Za društvo. Za sebe, da.