“One, two, three, four

One, two (oh)

Let me tell you how it will be

There’s one for you, 19 for me

’Cause I’m the taxman

Yeah, I’m the taxman

Should five percent appear too small

Be thankful I don’t take it all”

---

“Jedan, dva, tri, četiri

Jedan, dva (oh)

Dopusti mi kažem kako će biti

Jedan za tebe, 19 za mene

Jer ja sam poreznik

Da, ja sam poreznik

Čini li se pet posto premalo

Budi zahvalan što ne uzimam sve”

George Harrison

“Što ljudi manje znaju kako se rade kobasice i zakoni, bolje će spavati po noći”. Davno je Otto von Bismarck rekao sve što ide normativno djelovanje. Nije mislio na hrvatsku nomotehniku, ali primjenjivo je na naše zakone. U ovom slučaju onaj o “porezu na nekretnine”.

Porez na nekretnine fiskalni je Halleyjev komet. Ponavljajuća ideja. U Basicu to bi se programiralo “10 print “Porez na nekretnine” 20 goto 10″. Ideja o porezu koja se javlja, razrađuje, obrazlaže, ublažava i potom nestaje. A onda se opet javlja, razrađuje… I tako od stoljeća sedmog. Skoro. Radi se, kad čujete sve znalačke pro i contra, o panaceji za sve bolesti hrvatske države i društva. Nakon tog poreza nekretnine će pojeftiniti, mirovine porasti, kupit ćemo još tuce Tafalea, izgraditi gomilu vrtića, sva zabludjela hrvatska djeca vratit će se kući iz Irske, Austrije, Njemačke… Na sve hrvatske ceste stavit ćemo nove bukobrane, oličiti sve tunele. Jamačno će to riješit i pitanje molitelja po trgovima. I onih koji protiv njih mole. Pardon, prosvjeduju. Naravno, tu su i oni drugi koji porezom na nekretnine predskazuju kataklizmičke sudbe za sve i svo hrvatsko. Jer da će sada taj porez, sa sve cjepivom za covid, postati kao crvena zvijezda koja iznutra izjeda hrvatski domoljubno-fiskulturni duh.

Nisam kompetentan ulaziti u silna obećanja i očekivanja od poreza na nekretnine koje smo čuli, naklapanja o poreznoj stopi, izuzećima i pragovima, no valja ipak, i kao financijski analfabet, pobrojiti sve besmislice kojima se naš javni prostor i nadalje preopterećuje sadržajima koji zamagljuju učinke političkog upravljanja i vladanja. Nudi nam se bolji život, a oporezuju nekretnine. Zaklinju se u standard, a uzimaju iz novčanika. Umirovljenicima će sitniš opisati kolosalnim uspjehom nepostojećeg socijalnog programa. Ipak, i kada se odstrani taj kontaminirani politički metagovor obećanja, oko oporezivanja nekretnina ostaju nedoumice.

Evo, krenimo od naziva. “Porez na nekretnine”. Je li to ipak “porez na bogatstvo” ili “porez na neke stanove i kuće”? Odmah je, naime, jasno da se ne radi o porezu na nekretnine jer su i zemljišta, pa i poljoprivredna, nekretnine. A o njima spomena nema. Težište je na najvrjednijem: stanovima i kućama. I to ne na svim, neće biti oporezivane sve kuće i stanovi nego samo oni koji nisu nastanjeni od vlasnika ili dugoročnih podstanara.

Meni se čini da bi pravi naziv trebao biti “porez na stambeno bogatstvo”. Jer u nas u kuće i stanove, drugi, treći, vikendice, ulažu oni koji imaju više. A to se isplati jer nekretninama neprestano vrijednost raste. A poreza nema. Nije bilo. Pa onda, logično, ako se stanovi i kuće ne oporezuju ili se u kratkoročnom najmu oporezuju manje od dohodaka od rada ili potrošnje, para koja pretekne ide u novi stan, novu kuću. Potom, i to je jasno, nejednakosti u društvu moraju rasti jer će rentijer luksuzne vile s bazenom u Istri platiti bitno manje poreza (i doprinosa) od onog koji godinu dana radi za prosječnu plaću. Bogatstvo u nas valja mjeriti u stambenim kvadratima, a ne u ideji, produktivnosti, poduzetničkom pothvatu ili radu.

Idemo dalje. Stambena stratifikacija snažna je vizualizacija društvenih podjela. S jedne strane luksuzne vile i nove zgrade u centru. S druge strane egzistencijalne društvene ljestvice prastari stanovi u davno amortiziranim zgradama bez fasade. Ili ruševne kućice u magli provincije. I svi oni oporezovani po kvadratu, ne po vrijednosti. Možemo nastaviti: ako imate kuću u, recimo, Podgori i niste etažirali tri ili pet apartmana kao zasebne jedinice, vaša kuća od 500 kvadrata neće biti posebno oporezovana. Jer u njoj živite. A neće vam oporezovati ni nezakonito izgrađenu garažu u kojoj je, štojaznam, studio apartman za drage goste iz Poljske ili Slovačke.

Kako vam se čini? Je l Bismarck bio u pravu?

U nas stambena politika, promišljanje stanovanja, ako uopće i postoji izvan akademskog promišljanja urbanizma, samo je zamršeni koloplet interesa u kojima priuštivost odgovarajućeg stanovanja ili oporezivanje imovine uopće nije fokalna točka. Ne, relevantne su mantre zainteresiranih “glasnogovornika” i akcenti PR-narativa. Pa će, odjednom, a sasvim pogrešno, izjaviti kako će taj “porez na nekretnine” dovesti do toga da stanovi pojeftine i nađu se na tržištu. U redu, neka bude, samo tko će te desetke tisuća ili i više praznih stambenih jedinica kupiti? Nekretnine na moru možda stranci, ali napuštene kuće u Baranji, prazne stanove u Županji? Još bolje, oporezivanje praznih stanova obrazlaže se potrebom da se novi novac investira u stanove koje će, ponovno, kupiti oni kojima će to biti samo investicija. Pa će i oni stajati prazni. Ili će biti špekulativna investicija koja se koristi za kratkoročni booking i airbnb najam. Druga je duda varalica da će biti ulaganja u socijalne sustave, zdravstvo i obrazovanje. Samo da vas pitam – vjerujete li i u tridesetsedmoj ili četrdesetšestoj još uvijek u Djeda Mraza? Jer odjel za bajke nije na ovom katu!

Porez na nekretnine, kako nam se servira, nije ništa do demagoški klin koji će produbiti podjele u društvu. Jer će potencirati razlike bogatih i siromašnih, između generacija onih koji su stanove u socijalizmu dobivali ili devedesetih osvajali iz stambenog fonda JNA i onih drugih – današnjih mladih kojima za kvadrate traže silne tisuće eura. Dijelit ćemo se na samce i višečlane obitelji, brojiti kvadrate po članu kućanstva. Pa će netko izbore pokušati dobiti i onom „Imaš kuću – vrati stan!“ Već viđeno. Ali i opet djeluje. Za budale. Korisne.

Da, s cijenama kakve danas jesu, više no ikad razvidi se potreba za racionalnim pristupom stanovanju. Samo što toga nema. Ne, jednostavnije je narodu, koji vjeruje da mu država nešto može besplatno dati, ponuditi prevaru kako će država postati nekorumpirani građevinski poduzetnik ili racionalni rentijer javnim novcem izgrađenog stambenog fonda. Pozivamo se na primjer Beča, u kojem grad stanovima intervenira na tržištu najma. Zaboravljamo kako je to nastajalo u zlatno doba europskog gospodarstva i socijalne države šezdesetih ili sedamdesetih. I s boljim i transparentnim političkim upravljačima. Nude se i nekakvi poticaji. Vjerujemo, a znamo da se tu para uvijek zalijepi za nečije prste. Iste prste.

Odnos poreznog sustava i stanovanja je složen. I nipošto vrijednosno neutralan. Možete poticati stjecanje vlasništva, prednost dati najmu. Dugoročnom ili kratkoročnom. Svaka odluka ima logiku, dobitnike i gubitnike. Nama se, naravno, i opet nudi nešto polovično, nedomišljeno, populističko. Jer cilj nije urediti, već su apetiti političke klase da, s jedne strane, ostvari podršku glasača. I prikupi prihode za kojekakve financijske eskapade. Usto, nitko ne govori kako porezna politika prema stanovanju nipošto ne bi smjela biti jedini alat za razvijanje stambene politike. Postoje fakulteti, znanost, stručnjaci koji mogu izgraditi širu sliku koja bi uravnotežila stanovanje i urbanizam s dostupnim resursima. No kratkoročne političke motivacije u nas su društveno relevantnije od promišljenog rješavanja s dugoročnim koristima. Jer – to smo mi.

Stanovanje je više od pukog vlasništva. Ili katastra nekretnina. To je varijabla gospodarskog razvitka, sadašnje i buduće potrošnje. A i oblik ulaganja. Trebamo i zaslužujemo dom, mjesto u kojem se osjećamo sigurno i iz kojeg možemo ostvarivati životne ciljeve. No nije potrebno veliko iskustvo da se razumije kako su političke odluke u nas često usmjerene u korist preferencija imućnih društvenih skupina. I zato nam se nudi to što se nudi. A ne, recimo, ideja oporezivanja zarade od turističkog apartmana ili razlike između prodajne i kupovne cijene stana porezom na dohodak, sa sve doprinosima. A „”pojeftinjenje rada”. Pa neka nekretnine kupuje kome drago. Ne, jer treba živjeti s političkom sljedbom. I za nju. Treba dobiti izbore! Uvijek neke nove.