„Lošije danas za bolje sutra

Ponavljaju meni od jutra do jutra

Bez take žrtve Amerika i Engleska

Nikad neće postati zemlja proleterska“

Antonije Pušić

Prijašnjih se godina pokazalo da su u prvosvibanjskim povorkama sudjelovali samo predsjednici sindikata, povjerenici i aktivisti, a šira javnost ostajala je po strani. Osjećaja za iskazivanje javnog nezadovoljstva očito nema. Ove godine bilo bi ga još manje s obzirom na to da su plaće solidno rasle, pogotovo u državnim i javnim službama, ali i u privatnom sektoru.“

Nakon ove rečenice pada mi na pamet odgovor Željka Sopića na novinarsko pitanje prije utakmice s Osijekom. “Ovoga puta smo cijeloga tjedna radili da krenemo od 17. minute, da krenemo napasti Osijek, dotad ćemo biti u kabini.“ Samo je jedna razlika u odnosu na prvu misao: Sopić je bio sarkastičan. I genijalan.

Sasvim precizno i jednostavno može se iz ovog zaključiti. Ne može eksplicitnije. Nešto ne valja sa sindikatima. Ozbiljno ne valja. A da bismo to prikrili, prozovimo članove. I radnike. Još bolje, ukinimo Međunarodni praznik rada i prvosvibanjske proslave. Možda i prvi svibnja kao datum. Pa neka nakon 30. travnja dva dana bude drugi svibnja.

Ne sjećam se da je itko snažnije opisao sindikalni pokret u nas. Pod snažnije mislim mračnije. Ne sjećam se da je ikome palo na pamet reći nešto poput: „Prijašnjih se godina pokazalo da su u izborima sudjelovali samo političari, izborna povjerenstva i promatrači, a šira javnost ostajala je po strani. Osjećaja za iskazivanje političkog stava očito nema. Ove godine bilo bi ga još manje s obzirom na to da su političari politizirali, pogotovo u državnoj i lokalnoj politici, ali i u izvršnoj vlasti.“ Ili: „Prijašnjih se godina pokazalo da su u nogometnim utakmicama sudjelovali samo nogometaši, suci i publika, a šira javnost ostajala je po strani. Osjećaja za iskazivanje poštovanja prema nogometu očito nema. Ove godine bilo bi ga još manje s obzirom na to da su se golovi solidno zabijali, pogotovo na travnatim i betonskim terenima, ali i u futsalu.“ A ovo o sindikatima jest izrečeno.

Pokušavam se sjetiti kada je itko iz sindikata snishodljivije pohvalio poslodavce: državu, u državnim i javnim službama, potom i poslodavce u privatnom sektoru. Jer da su „plaće solidno rasle“. Nema potrebe dokazivati koliko su plaće rasle, raspravljati je li plaća bit radnog odnosa, dovoljno je zaključiti da je vođa sindikalne središnjice, ozbiljne organizacije, podigrao, spjevao laude, poslodavcima, ponajprije državi. I, da odmah nastavim: ako se itko pita zašto se radnici sindikatima ne pridružuju, zašto javnost ne ide na prosvjede, u prvosvibanjske povorke, odgovor je u toj izjavi. Nezadovoljstva u društvu ima, i to podosta, samo što nitko ne vjeruje da će sindikati – usta punih hvale za poslodavce, državu, politiku – to mijenjati. Čak ni adresirati.

U stoljeće i pol prešli smo priličan put. Radnici su se nepravdi nekada suprotstavljali, štrajkali, prosvjedovali, sindikati su zabranjivani, radnici mlaćeni, prosvjednici suđeni, zatvarani, čak i ubijani. Prvosvibanjski štrajk i prosvjedi u Chicagu 1886. završili su s pet smrtnih kazni i tri dugotrajne zatvorske kazne. U surovo vrijeme borba je bila brutalna. A danas sindikati u Hrvatskoj časte i hvale poslodavce i državu, propituju potrebu za vlastitim postojanjem. Ne organiziraju prosvjede. Zbog uređenja rada ubijen je Marco Biagi, profesor na Sveučilištu u Modeni. Ubile ga Crvene brigade. Dvadeset i koju godinu kasnije u nas sindikati „miluju“ državu, politiku, poslodavca. Kod nas problema – nema!

Grozna je spoznaja u što se hrvatsko društvo pretvorilo u posljednjih par desetljeća. Kanalizacijska cijev retrogradnih nastojanja, najnižeg populizma, isključivanja manjina, mrcvarenja neistomišljenika, a sada tu klize i neki sindikati. Najsnažnije organizacije civilnog društva izvode obredni seppuku. Oštricom vlastitog nedjelovanja.

Povijesno, demokracija i sindikati dijele dinamiku, sindikalna aktivnost gotovo uvijek je prethodila snaženju demokracije. Spona je krenula s rada, uređenja tržišta rada. A kolektivnim djelovanjem sindikata koji su demokratizirali radne odnose, ideja industrijske demokracije koja počiva na kolektivnom interesu radnika prelila se na cijelo društvo. Afirmiranjem radništva politički isključenog do sredine prošlog stoljeća, sindikati su se ugradili u politički kontekst.

Nakon pola stoljeća rasta radničkih i socijalnih prava, a i političkih sloboda, sudbina demokracije i sindikalizma ponovno se isprepliće. Povezuju ih zabrinjavajući trendovi. Radnici se sve manje pridružuju sindikatima. Ne identificiraju se s lijevim ni tradicionalno socijalnim političkim opcijama, sistemskim političkim strankama uopće. Sindikati, kao i političke opcije koje su gradile demokratske institucije, slabe, gube se. Nesposobnost da uz sebe vežu one koji su angažirani kroz atipične oblike rada, radnike na određeno vrijeme, agencijske i platformske, slabije plaćene radnike, sve koji su dugo na marginama tržišta rada, jedan je od uzroka tog slabljenja. Jer broj tih radnika na suvremenom tržištu rada raste. A slabo širenje pravne zaštite na „periferiju“ radništva nije samo posljedica, već se i prelijeva na pad pokrivenosti kolektivnim pregovaranjem i kolektivnim ugovorima. Javlja se skepsa u pogledu sindikalnog utjecaja, kako u ostvarivanju probitaka za radnike tako i demokratskog utjecaja. Ne vjeruju im radnici, ne uvažava ih politika, ne boje ih se poslodavci.

U „postdemokratskom“ poretku demokratske institucije, tu i sindikati, gube ovlasti odlučivanja. Biračko pravo postaje forma, pod pritiskom konkurencije pregovori postaju konzultacije, borbu zamjenjuju ustupci, građani traže autoritete i karizmu, primus inter pares više ne vrijedi. Pa se radnici zaista imaju pravo zapitati čemu sindikati služe. Jer, vrlo konkretno, uloga sindikata u određivanju plaća, izostanak sposobnosti da utječu na redistribuciju dobiti globalnih poslodavaca, vodi porastu nejednakosti u društvu.

I unutarnja demokracija postaje presudna za demokratske institucije. Od toga „boluju“ i sindikati i sistemske političke stranke. Oligarhizacija je uzela maha, odvojenost elita od stvarnosti otvorila je prostor privlačnim „evanđeljima“ teoretičara političkih i ekonomskih zavjera. A upravo populizam potonjih, izgrađenih na nacionalnoj isključivosti i podrivanju manjina, preuzima socijalne programe privlačne najranjivijima.

Sve ukazuje na to da slabljenje sindikata nije izvan konteksta percipirane krize demokracije i demokratskih institucija. Nagrižena je legitimacija sustava koji počiva na tržišnim i osobnim slobodama, žrtva je i stakeholder demokracija koja „radu“ jamči ulogu u odlučivanju. A kada se gubi pozitivna uloga sindikata kao nevladinih organizacija u razvijanju demokratskih institucija, tada gubi demokracija uopće.

I što sad?

Upravo kriza suvremene demokracije pruža sindikatima priliku da se ponovno „društveno“ legitimiraju. Sve radnike, i one „novih“ industrija, valja okupljati oko interesa povodom problema koji ih muče ili na njih utječu, predstavljajući ih kroz prizmu pravde i dostojanstva. Takvom integralnom mobilizacijom valja utjecati da se ne osjećaju isključeni, ne „povjeruju“ vradžbinama populističkih mudraca.

Ukratko, treba raditi. Ako ne djeluju tradicionalne metode, prosvjedi i štrajkovi, valja tražiti nove. Samo – to je teško! Nekima je lakše odustati i postati „simbolična“ organizacija. Jer zaboravili su aktivizam, članove i cilj! Već godinama tome svjedočimo, ove osobito. I tu je sličnost s našim političkim strankama. Odustaje i ta naša ljevica, nazovimo je tako, pravimo se da to jest.

No pozitivni primjeri postoje. Postoji Preporod koji je ovoga prvog svibnja prosvjedovao za pomoćnike u nastavi, „prekarijat“ koji zapošljava država. Katarina Peović snažno se borila za platformske radnike. Da, postoje ideje, postoje aktivisti, postoje ciljevi. Postoji budućnost i za radnike. I za sindikate, demokratske institucije. Demokraciju uopće. Liberalnu, naravno.