„Vrapci, vrapci i komarci

lete, lete, lete, lete svud oko nas

mjesec, zvijezde, medenjaci

give me your love tonight“

Vjekoslava Huljić

Svijet se mijenja. Sve se mijenja. Mijenja se i Lijepa Naša. Evo, od prije neki dan naša je Domovina izrazila namjeru biti globalni igrač. Nakon velikog utjecaja na rješavanje rata u Ukrajini, prošloga tjedna cijela Europa i svijet sa strepnjom su čitali jedan transkript. U Bruxellesu panika, u Washingtonu nervoza. Konfuzija u Kremlju. Drug Xi histerično od veleposlanika traži presjek informacija… Sve zbog jednog govora. Ministra Anušića.

Tko je Ivan Anušić, znano je. Potpredsjednik je Vlade i ministar obrane. Visoki dužnosnik HDZ-a. Koji je tijekom 2023. bio prepoznat kao kritičar i stranački izazivač Andreja Plenkovića, a da bi pred nekih godinu dana osobno ustuknuo, bio kadrovski usisan i politički eutanaziran pozicijom ministra obrane. Ministar vojni, republički sekretar narodne obrane, Plenkovićev Žukov, McNamara. Ono što, pak, nije bilo znano jest da, uz već prepoznatog hrvatskog Kissingera – Gordana Grlića Radmana, u Vladi stasa još jedan div globalne politike. To smo saznali 26. studenoga. U desetak minuta govora na tribini u Hrvatskom diplomatskom klubu, Ivan Anušić izložio je temelje nove hrvatske vanjskopolitičke doktrine. Svijet je saznao i stao. Jer ministar, kako pojašnjava premijer, nije znao da ima novinara, da se snima. Mudro. I diskretno.

„Dvadeset godina europska politika potpuno je promašena. To je ružičasta politika. To je liberalna politika, protiv koje ja nemam ništa, ali imam protiv njihova stava kada govorimo o obrani, o temeljima svake države i temeljima kršćanstva na kojima Europa počiva i koje je ta Europa polako napustila (…) Misle da su svi super, da su svi dobronamjerni, da su svi dobrodošli i da se ne moramo brinuti za budućnost, da ne moramo razvijati vojsku, kupovati oružje i raditi na sigurnosti. I kamo nas je to odvelo!?“

„Europska unija unatoč upozorenjima potrošila je milijarde i milijarde na električna vozila, na autonomne automobile, na taksije bez vozača. Dovoljno je da napravite jedan mali elaborat i dobijete novac od fonda Europske unije. Bio sam dugo načelnik općine i župan i najbolji ste novac dobili za zaštitu maslačaka na livadi, zaštitu pčela, određenih kukaca, riba u rijeci koje nitko ni na koji način ne ugrožava, ali je ogroman novac dan upravo za te stvari. Nikad nijedna kuna za sigurnost, za pripremu na ovu situaciju koju sad imamo, za uređenje atomskih skloništa, za edukaciju ljudi…“

„Vrlo ozbiljna vremena zahtijevaju vrlo ozbiljne, snažne i odlučne ljude (…) Vremena koja dolaze tražit će puno ozbiljnije vođe Europe i svijeta jer ćemo imati sukob kakav svijet možda nikad nije imao.“

„ (…) zbog čega se ponašamo kao netko tko može stati uz bok s Orbánom ili danas-sutra s nekim drugim čelnicima Europe koji su u ovom trenutku vrlo opasni, prije svega za Hrvatsku. Ne samo Srbija nego i Mađarska.“

Deset minuta Zbigniewa Brzezinskog na hrvatskom. Skoro.

Ne želim podcjenjivati Ivana Anušića. Ni na kraj pameti mi nije ikako minorizirati njegove životne i političke puteve. Da, u Osječko-baranjskoj županiji uspješno je politički ovladao. Tamo opozicijski konkurenti gotovo i ne postoje. Da, svatko, a ministar obrane svakako, može i treba imati stav o globalnim političkim odnosima, u čemu je obrambena politika, no ne samo ona, važan dio sigurnosne arhitekture svijeta, Europe, regije. No vidim najmanje tri problema s onim na čemu je ministar Anušić, u mnogočemu i valjano, poentirao.

Valja krenuti od toga tko je na vlasti posljednjih desetak godina. Isti politički akteri koji sačinjavaju i aktualnu Vladu Republike Hrvatske. U kojoj je Ivan Anušić što? Ministar obrane! Kome se on obraća? Kolegama u Vladi? Stranačkim zastupnicima saborske većine? Svima onima koji poslušno šute o poprilično perverznoj inferiornosti hrvatske politike u odnosu na, recimo, mađarsku? Koji su u podosta prigoda „štitili leđa“ Orbánu, „držali mu ljestve“ čak i u onim političkim odnosima u kojima je Hrvatska evidentan gubitnik. Da, mogu razumjeti da bi Ivan Anušić imao problem s nezrelim vanjskopolitičkim servilnostima najbolje prezentiranim kroz tužno-komične verbalne eskapade njegova vanjskopolitičkog kolege, a koje hoćeš-nećeš tolerira, očito i podržava, premijer. Molim, ako je tako, tada čovjek koji želi nešto mijenjati to i čini. Ili ako mu netko u tome „veže“ ruke, iz takvog se odnosa sklanja, zar ne?

Drugo važno jest što je uistinu licemjerno iz pozicije utjecajnog ministra kritizirati „europski politički novac“. Zaboga, pa od toga, i turizma, hrvatsko gospodarstvo preživljava. I raste, uvjerava nas Vlada. Ona koja izbore dobiva baš zbog tog novca. Obnova nakon potresa, maslačci na livadi, zaštita pčela, vrapci i komarci i štojaznamštojošne – sve polazi od političkog novca. Štoviše, nužno je, ali savršeno licemjerno o tome govoriti s pozicije onoga koji može utjecati na to za što se i kako taj novac troši. Pogotovo uz saznanje realnosti da se on prilično temeljito zloupotrebljava. Pa nije moja pokojna baka Katica odlučila mladom gospodinu Rimcu donirati 179,5 milijuna eura za projekt autića na daljinsko upravljanje koji, ako ćemo se baš obećanja držati kao pijan plota, za mjesec dana treba početi taksirati u Zagrebu. Nije o proglašenju projekta Specijalne onkološke bolnice – Medicinski centar Medikol strateškim investicijskim projektom Republike Hrvatske, odlučio moj rođak Boško iz Rovišća. Tako da…

Sljedeće zanimljivo jest spominjanje atomskih skloništa, vojske, oružja… Taj militarizam „iz našeg sokaka“ anakron je, smiješan. Posve nefunkcionalan. Jer, da pitam, kad kreće onaj ove godine naširoko politički elaboriran „mini vojni rok“? Ovako, samohvalom kupovinom aviona s kojima ne znamo što ćemo, haubica, tenkova, raketnih lansera koje kupujemo kao da su na popustu u Lidlu, glorificiranjem vojne obveze i vojske do razine mitomanijskog misticizma, postajemo isto što je bila Jugoslavija tren pred svoj krah – rob vlastita narativa o vječnom bratstvu i jedinstvu i jamstvu vojne sile treće, četvrte, koje li u Europi. A što prosječan stanovnik Hrvatske od tog osuvremenjenog ništa-nas-ne-smije-iznenaditi leleka ima? Ništa. Naravno, kao što ništa, ili bar ništa dobro, nikada ne proizlazi iz mitova malih naroda. Mitova koji su u stvari – laži! I to za unutarnju upotrebu. Za signaliziranje unutarstranačkog nezadovoljstva vjerojatno. Stoga tu nema niti bi moglo biti ozbiljnih promjena. I bolje.

Kamo cilja ovaj govor? On je upravo ono protiv čega je i sam usmjeren. „Svakodnevna jadikovka.“ Veliki manevar u malom lavoru. Bura u čaši vode. Borbeni usklik plišanog mede. Bez ozbiljnog cilja, ali s ozbiljnim namjerama. I najavama. Političkim. Njime namjesto da gradimo društvo simpatičnih obrazovanih ljudi, državu odgovorne politike koja će doprinositi europskom prostoru, mi žalujemo za prilikama koje smo sami propustili. Jadamo se nad kletom sudbom za koju smo sami zaslužni. Krivi su nam Srbi i Srbija, Orbán i Mađarska, Slovenci su oteli Svetu Geru, u Bosni vidimo mudžahedine, vječno nam o glavi rade Englezi i Francuzi. Ispadamo tugaljivi sporedni likovi vlastitog života, uplakani politički pubertetlije kojima su svi krivi što se ne mogu ostvariti kao ozbiljni varalice, ne tek šibicari i tatovi. Umjesto da mijenjamo pogrešno, korupciju, nepotizam, prevare na natječajima, zloupotrebe javnog novca i resursa, lakše nam je ne talasati. A imamo i koristi. Neki. Pa je naš modus operandi/vivendi da se utječemo zagovoru Blažene Djevice Marije, nadajući se čudu. Kad u 21. stoljeću izgrađujemo državu srednjovjekovne balkanske konfiguracije, a mislimo da smo od toga bolji jer su nam aspiracije germanske, teško možemo išta postići. Išta pozitivno. Stoga me istup ministra podsjetio na razgovor bojnika Ravnikara (Franje Majetića) i Sturmbannführera Leitnera (Bogdana Diklića) u epizodi „Nepokorenog grada“. Ustaški bojnik se pohvali kako se jedna ustaška legija bori s Nijemcima kod Staljingrada. SS-ovac na to odgovara: „Da, presudna pomoć!“ Takav je i ovaj govor. „Presudan“. Ne treba ga čak ni dedramatizirati.

Za kraj, valja nam zahvaliti dragome Bogu što se našom vanjskom i obrambenom politikom bave Gordan Grlić Radman i Ivan Anušić. Uz njih spokojno spavamo. Kao zaklani.